Roman podsjeća na igru lutkama, u kojoj zaigrano dijete izgovara neke riječi umjesto svojih nepokretnih žrtava koje nemaju izbora, nego se nošene vanjskom silom moraju pokoravati, i raditi protiv svoje volje. Tu se radi o obliku nasilja nad likovima, koji se u jednom trenu mrze, u drugom vole, u jednom su dugogodišnje žrtve, u drugom zbacuju traume sa sebe kao mrvice s odjeće nakon večere. Sve je to...

Perić sâm kaže kako ovo nije ni hommage ni remake, već samo tematski okvir, manjim dijelom i narativni predložak u kojem je pokušao obuhvatiti egzistencijalni okvir sadašnjice, pri čemu se odmaknuo od hoda s pogrešne strane jezičnog kiča i besadržajnosti koja tu autorsku navadu često prati. Ovdje se radi o kolažu ideja i motiva koji svoju originalnost ipak crpe iz svoje unikatne i pomalo bizarne...