Anera Ryznar : Odbijam književnost tretirati samo kao povod za govor o drugim stvarima
Povodom nedavno objavljene knjige "Suvremeni roman u raljama života: studija o interdiskurzivnosti" razgovarao sam sa znanstvenicom Anerom Ryznar. Otvorili smo razne teme: što je interdiskurzivnost, je li hrvatski suvremeni roman regresivan, kakvi su književni identiteti zastupljeni itd...
Dr. sc. Anera Ryznar rođena je 1982. u Zagrebu. Završila je studij kroatistike i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirala na Poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Na istom je fakultetu zaposlena kao viša asistentica pri Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku. Područja interesa su joj teorija stila, diskurzna stilistika, suvremena hrvatska proza te publicistički i javni diskurz.
Objavila je knjigu "Suvremeni roman u raljama života: studija o interdiskurzivnosti" (2017). Uredila je zbornik čitanja hrvatske proze "Vila-kiklop-kauboj" (2012), zbornik "Svijet stila, stanja stilistike" (2015), suuredila knjigu "Jezik in fabula: pisci o jeziku i stilu" (2017), a s engleskog prevela knjige "Glas i ništa više" Mladena Dolara (2009) i "Metafore koje život znače" Georgea Lakoffa i Marka Johnsona (2015). Objavila je dvadesetak znanstvenih članaka i rasprava o hrvatskoj književnosti kao i niz književnih kritika u Quorumu, Zarezu, Vijencu te na Prvom programu Hrvatskoga radija. Urednica je na portalu stilistika.org.
Suvremeni roman u raljama života
Srđan Sandić: U vašemu je znanstvenom interesu suvremeni hrvatski roman. Kako definirate suvremeno u romanu?
Anera Ryznar: Ne bavim se književnom historiografijom, ali sam svjesna da je pitanje periodizacije književnosti, njezinog vremenskog i poetičkog razvrstavanja u pretince, uvijek nasilan zahvat koji se s razlogom preispituje, osobito kad je riječ o najnovijoj dionici književne produkcije koja je s jedne strane još uvijek kritički nerazvrstana, a s druge je poetički i stilski raspršena pa smo je prisiljeni omeđivati tim praznim priručnim pojmom „suvremene“ književnosti. Budući da on o toj književnosti ne govori mnogo, ja se u knjizi uglavnom služim nazivom postmoderna književnost, no s jednim bitnim odmakom od uobičajene upotrebe toga pojma.
Naime, polazim od teze da 1990. predstavlja granicu između prve i druge hrvatske postmoderne. Prva postmoderna, koja obuhvaća drugu polovicu sedamdesetih i osamdesete godine, bila je unutarknjiževna, poetička, dakle manifestirala se kao specifičan tip postmodernističkoga pisma. Druga postmoderna – ova koju trenutno živimo – jest socioliterarna, s obzirom na to da nastaje kao izravna posljedica tektonskih promjena u organizaciji književnoga polja: otvaranja književnosti tržištu, promjena u distribuciji i recepciji književnih tekstova koja se sve više odvija u virtualnoj sferi, nestajanja zajedničkih platformi kao što su književni časopisi, opadanja važnosti i zastupljenosti književne kritike, protjerivanja kulture iz medija i slično.
U trenutku kada se književnost prilagođava tržišnoj logici ponude i potražnje kao ključni igrač u tom polju javlja se i književna publika, sada u liku kupaca odnosno konzumenata književnih proizvoda, koji itekako utječu na to što će se objavljivati, a onda i što će se i kako pisati. Zato bih rekla da našom suvremenom književnošću vladaju diktati čitanosti i čitljivosti: prvi je nametnut izvana, kao čisto pragmatičan uvjet njezine ekonomske isplativosti, a drugi iznutra, kao vrsta pisma koja tu isplativost podržava. Na nekoj općoj razini suvremena je hrvatska književnost uspješno pripitomljena logikom kasnog kapitalizma kako ju je opisao Fredric Jameson. U tom smislu ona je istinski postmoderna o čemu su već pisali, primjerice, Dean Duda, Maša Kolanović i Boris Postnikov.
Koje su značajke "hrvatskog", obzirom da u fokus stavljate i Ugrešićku koja se od toga ograđuje, tog identiteta?
Što se tiče pojma „hrvatski“ u sintagmi „hrvatski roman“, ja taj pojam ne koristim u njegovom etničkom ili političkom, nego isključivo u jezičnom značenju. Hrvatskom književnošću smatram književnost koja je pisana hrvatskim jezikom u svim njegovim varijantama, idiomima, pretapanjima, privatnim i javnim upotrebama. Dakle, ne zanima me institut nacionalne književnosti, koji je u današnjem vremenu fluidnih i pluralnih identiteta lako prokazati kao anakronizam, nego me zanima što pisci čine s jezikom koji im je danas na raspolaganju, bez obzira na to kako oni taj jezik zovu i kako se određuju prema matičnoj književnosti.
Vila – kiklop – kauboj
Što je interdiskurzivnost kojoj dajete fokus?
Hrvatska stilistika dosad baš nije imala sreće s analizom duljih pripovjednih forma, barem ne lingvistička stilistika koja se kod nas još pedesetih ustoličila kao dominantna metoda. A meni se činilo da ću, ako prihvatim takav pristup i fokusiram se na jezične mikrostrukture, teško moći zahvatiti stil romana u cjelini, a onda i opisati kako je naša društvena i politička zbilja u posljednjih dvadeset i pet godina prodirala u tkivo pripovjednih tekstova – što je bio jedan od predmeta mojega interesa.
Htjela sam se odmaknuti od već primijećene i opisane kolokvijalnosti suvremene proze pa sam promatrala diskurzivni sastav desetak odabranih romana i analizirala one retoričke obrasce i konceptualne sheme koje svoje podrijetlo vuku iz diskurza koji oblikuju našu svakodnevicu – političkog, marketinškog, publicističkog, historiografskog.... Riječ je zapravo o uglavnom nesvjesnim strujanjima između književnosti i njezina društvenog konteksta koja se često događaju mimo autorove volje, a čiji je medij jezik. To kolanje i prodiranje diskurzivnog materijala u konačnici oblikuje i cjelokupni stil romana. U tom smislu u analizi sam se bavila i pripovjednim tehnikama u romanu, varijacijama pripovjednih glasova, žanrovskim permutacijama, kompozicijom teksta, njegovim grafičkim oblikovanjem...
Takav sam pristup odabrala i zato što sam pojam stila htjela otvoriti prema pojmu diskurza koji već dulje vrijeme funkcionira kao nosivi pojam suvremene humanistike i to mi je zadalo dosta muka jer se diskurz tumači na vrlo različite načine, ovisno o disciplini u kojoj se javlja. Moje razumijevanje toga pojma spoj je Foucaultove društvene teorije i Bahtinove teorije romana. Odlučila sam da ću jezični univerzum romana promatrati kao složeno diskurzno polje na kojem se očitavaju tragovi prisutnosti drugih tekstova, jezika i diskurza, kao i signali njegove usidrenosti u širi javni i društveni kontekst.
Važno mi je bilo naglasiti i proizvodnu dimenziju diskurza o kojoj je pisao Foucault. Dakle, diskurz nije sistem znakova koji referiraju na neke sadržaje u našoj zbilji – umjesto da ih reprezentiraju, diskurzi sistemski oblikuju teme o kojima govore. To zapravo znači da diskurz konstruira našu stvarnost i on to čini tako što upravlja proizvodnjom znanja, koncepata, subjektnih pozicija, strategija – ukratko svega onoga što se u nekom povijesnom trenutku oblikuje kao valjano, iskazivo i moguće. Drugim riječima, diskurz određuje kako ćemo misliti i govoriti o pojedinim temama, kao i ono o čemu nećemo govoriti, te u nekom širem smislu određuje perspektivu kroz koju vidimo svijet. To je vjerojatno najvažnija teorijska premisa mojega rada.
Interdiskurzivnost bi stoga, kao što sama riječ sugerira, značila protok materijala iz jednoga diskurza u drugi, njihovo miješanje, odnosno onaj tip pretapanja gdje pojedini koncepti, retorički obrasci i jezične strukture iz primjerice medijskog ili političkog diskurza prelaze u druge diskuze i kapilarno se šire društvom. Tako naposljetku dopiru i do onih diskurza za koje nam se čini da su potpuno samostalni i zaštićeni, primjerice privatni, obiteljski diskurz ili pak literarni. No upravo je roman žanr gdje se najbolje može primijetiti da jezik u književnome tekstu nije nevin, nije nov, nego uvijek dolazi opterećen svojim prošlim uporabama i kontekstima.
Nažalost, većina pisaca toga nije svjesna pa naivno vjeruje da su oni isključivi vlasnici toga jezika i da u potpunosti kontroliraju rad jezika u romanu. Ja sam stoga odabrala upravo one autore kod kojih se interdiskurzivnost javlja kao osviješteni autorski postupak što rezultira polifonim, strukturno višeslojnim tekstovima velikog kritičkog pa čak i subverzivnog potencijala.
I koja je relacija s intertekstualnošću, s metatekstualnošću? Ili se naprosto radi o Bahtinovoj polifoniji?
Što se tiče distinkcije između interdiskurzivnosti i intertekstualnosti, ona se danas još uvijek više temelji na intuitivnom, prešutnom sporazumu unutar književnoteorijske zajednice nego na sustavnom komparativnom proučavanju tih fenomena. Jedan od slobodnijih zaključaka mogao bi biti da je u novije vrijeme popularnost pojma diskurz donijela i porast u čestoći upotrebe pojma interdiskurzivnost, na isti način na koji je inflacija teksta i tekstualnosti šezdesetih i sedamdesetih u prvi plan gurnula intertekstualnost. Danas se ti pojmovi često javljaju kao sinonimi što pridonosi njihovoj nerazlučivosti. I doista, ako intertekstualnost shvatimo onako kako je određuju Julija Kristeva i Roland Barthes, dakle kao opće načelo tekstualne proizvodnje, tada se granica među tim pojmovima zamućuje jer je i interdiskurzivnost globalna pojava imanentna polju diskurza.
No, ako intertekstualnost shvatimo kao postupak citatnog povezivanja dvaju ili više tekstova, tada ju interdiskurzivnost nadilazi jer ona osim samoga teksta može uključivati i razinu žanra, diskurznoga tipa ili jezične prakse, a sadrži i konotaciju usmenosti (glasa) koju tekst nema. Upravo se preko kategorije glasa i višeglasja interdiskurzivnost povezuje s polifonijom, no Bahtin polifoniju smješta u zonu lika dok interdiskurzivne glasove očitavamo na razini diskurza, dakle u domeni pripovjedača i pripovjednih postupaka.
Upravo je roman žanr gdje se najbolje može primijetiti da jezik u književnome tekstu nije nevin, nije nov, nego uvijek dolazi opterećen svojim prošlim uporabama i kontekstima. Nažalost, većina pisaca toga nije svjesna pa naivno vjeruje da su oni isključivi vlasnici toga jezika i da u potpunosti kontroliraju rad jezika u romanu.
Koliko je suvremeni hrvatski roman regresivan? Kakvu "zbilju" konstruira?
Mislim da sigurno možemo reći da je u posljednjih je dvadesetak godina hrvatska književnost esencijalno određena svojim odnosom prema neposrednoj stvarnosti, njezinim rascjepima i puknućima, njezinim navodnim postideološkim maskama, diskurzima i reprezentacijskim strategijama. Opće je poznato da se devedesetih dogodio nagli obrat k realističkom pismu kojim se književnost nastojalo uže vezati uz dramatičan ratni i poratni kontekst. Rezultat je bilo iskliznuće iz područja literarne fikcije i interdiskurzivno upijanje „stvarnosnih“ žanrova – dnevnika, kronika, svjedočenja, ratnih reportaža itd. U takvom su se okolišu tijekom devedesetih oblikovale tehnike „autentičnog“ prikazivanja zbilje koje će postupno evoluirati u poetiku stvarnosne proze (poznatu i pod nazivima kritički mimetizam, neorealizam i novi naturalizam).
Ta proza svoj literarni istup prvenstveno oblikuje kao reakcijsku gestu: to je književnost koja reagira na strukturne promjene u hrvatskom društvu nakon raspada Jugoslavije, koja bilježi njegove društvenopovijesne mijene i prekretnice, koja se protivi elitističkom i ludističkom prosedeu postmodernizma osamdesetih, koja odražava ukuse i interese neoliberalnog građanstva, a ujedno odgovara zahtjevima novouspostavljenog književnog tržišta. Utemeljena na iskustvu pojedinca i pojedinih društvenih skupina koje je naslijedila od dokumentarističke proze devedesetih, stvarnosna proza svoju vjerodostojnost gradi faktografskim pozivanjem na stvarne ljude, mjesta i događaje kao i fingiranjem kolokvijalnog jezika ulice iz kojeg su pažljivo otklonjeni svi tragovi estetizacije i knjiškosti. Takav tip pisma pokazuje se iznimno korisnim instrumentom mimetičke iluzije – iluzije da je književni tekst isječak stvarnoga života preko kojega se formira slika o hrvatskom društvu u cjelini.
Zato treba napomenuti da sâm koncept stvarnosne proze previđa konsenzus postignut u poststrukturalističkoj misli prema kojem se stvarnost ne poima kao neproblematičan i neposredno dostupan društveni totalitet, nego kao složen i diskurzivno oblikovan konstrukt, kao tvorevina premrežena označiteljskim praksama jezika, institucija, medija itd. S druge strane, novi realizam zamagljuje činjenicu da se i mimetična književnost (ili, točnije, ponajviše ona) služi nizom literarnih postupaka pomoću kojih stvarnosnu građu pretvara u tekstualno tkivo priča i romana.
Štoviše, čini se da bi se pitanje književne mimeze, koje je pratilo gotovo sve realističke poetike kroz povijest, trebalo ponovno postaviti upravo u kontekstu stvarnosne proze jer je njezina recepcija pokazala da je mimetička opsjena bila vrlo uspješna – proza autora kao što su Jergović, Tomić, Perišić ili Šimpraga redovito je recipirana kao „istinosna“, kao pouzdani svjedok jednoga vremena i njegovih tipičnih protagonista (traumatiziranih branitelja, razorenih obitelji, ratnih profitera, supkulturnih skupina i sl.).
Zahtjevi koje su pred književnost stavili novi realisti, a koji se odnose na društvenu usidrenost književnoga teksta i na „pristupačnost“ njegova jezika, u potpunosti su zadovoljeni. Opća demokratizacija književnoga polja koja je u postmodernizmu podrazumijevala praktičnu ravnopravnost žanrovskih oblika i pripuštanje trivijalnog i popularnog u visokoestetičke forme, sada uzima oblik strukturne jednostavnosti pripovjednih tekstova, jezične i stilske denotativnosti i plošnosti, tematske uronjenosti u aktualno i sadašnje, brzih i kratkih forma i, općenito, prilagođenosti nove literarne produkcije zahtjevima medijskog i kulturnog tržišta.
Zato se prigovori koje su početkom dvijetisućitih FAK-ovcima upućivali pripadnici starijeg i srednjeg književnog naraštaja, a koji se odnose na banalizaciju, trivijalizaciju i estradizaciju lijepe književnosti, danas čine manje-više opravdanima, osobito ako u obzir uzmemo posljedice koje je takvo prilagođavanje imalo po razgraničenje samoga književnoga diskurza, koji od devedesetih naovamo ubrzano zamućuje svoje granice prema ostalim diskurzima, osobito publicističkom i autobiografskom.
S druge strane, premda je ratno, tranzicijsko i posttranzicijsko pismo opsesivno fokusirano na društvenu zbilju, ono je istovremeno notorno nesvjesno literarnih mehanizama kojima se ta zbilja transponira i prerađuje u književni tekst. Rijetko ćemo u tim romanima pronaći tragove metatekstualnog promišljanja o ideološkim učincima preuzetog diskurznog materijala, još rjeđe će se taj materijal u književnome tekstu tretirati ludički ili ironijski. Kritičnost kao jedno od isticanijih obilježja nove realističke proze, bit će gotovo isključivo usmjerena na samu zbilju i njezine neuralgične točke, gotovo nikad na diskurzivne strategije kojima je ta zbilja oblikovana. Mogli bismo reći da kritički mimetizam ide ruku pod ruku s nekritičkom interdiskurzivnošću.
No, književnost koja želi kritički osvijetliti kontekst u kojemu nastaje, raskrinkati ideološki rad tranzicijskih diskurza i upozoriti na njihovo pogubno djelovanje, prvo mora te diskurze osvijestiti, a potom ih i literarno rastvoriti, zaoštriti i preosmisliti.
Kako to rade autori koje ste proučavali?
Autori koje sam proučavala čine to uspješno i na različite načine: Daša Drndić se služi kolažiranjem različitih i vrlo udaljenih diskurznih domena te specifičnom grafičkom organizacijom teksta, Robert Perišić ispisuje fragemente začudne i poetizirane „peteespeovske“ proze kojima podriva stvarnosnu matricu na koju je ona nakalemljena, Dubravka Ugrešić i Olja Savičević Ivančević koriste parodijski modus kako bi stvarnost prelomile kroz žanr bajke odnosno vesterna, Vlado Bulić poseže za digitalizacijom i virtualizacijom pripovjednog teksta, dok Luka Bekavac književnost otvara prema polju znanosti i paraznanosti kako bi sučelio njihove strategije reprezentacije zbilje.
Uvod u suvremenu hrvatsku književnost
Što se ima reći o zastupljenim identitetima? Kakve su politike istih?
Identitet i politika već su neko vrijeme pojmovi koje književna teorija fetišizira, no mene su prvenstveno zanimali tekstualni identiteti hrvatskih romana i stil kao svojevrsna jezična i retorička politika teksta. Odbijam književnost tretirati samo kao povod za govor o drugim stvarima. Mislim tu na akademske mode i trendove, na svojevrsni književnoteorijski aktivizam i na lišavanje književnoga teksta njegove konstitutivne estetske funkcije. Uz rizik da ću zvučati staromodno, ja književnost doista vidim kao umjetnost riječi i iako me zanima njegova sprega s društvenim kontekstom, ja nastojim da polazište i odredište svake analize bude upravo sam tekst.
No, pokušat ću odgovoriti na pitanje. Rekla bih da je zajednička identitetska crta pripovjednih subjekata u romanima koje sam analizirala upravo drugost. Ne mislim pritom na likove koji bi pripadali nekim manjinskim ili supkulturnim skupinama, nije me zanimala drugost u tom doslovnom smislu. Radi se o učinku alijenacije koji na pripovjedne subjekte ima činjenica da su izloženi radu različitih, uglavnom vrlo toksičnih društvenih i javnih diskurza i to u bitnome utječe na način na koji se oni pozicioniraju u jeziku, oblikuju naraciju, vode priču. Primjerice, Daša Drndić svoju pripovjedačicu u romanu "Leica format" lišava stabilnog identiteta, imena i prezimena, koherentnog glasa, a sve kako bi predočila što se sa pojedincem događa kada se njegova osobna priča sudari s kolektivnom, kada se autobiografski diskurz suprotstavi historiografskom.
S druge strane, u kultnome romanu "Putovanje u srce hrvatskoga sna" Vlado Bulić eksperimentira s novim tipom pripovjedača kojega nemilosrdno prepušta djelovanju različitih medijskih, političkih i virtualnih diskurza i potom očitava učinke tih diskurza na rasprsnutu pripovjednu svijest i zbilju koju ona proizvodi. Pripovjedača u Perišićevom romanu "Naš čovjek na terenu" zatječemo u stanju bačenosti u svijet ili, točnije, bačenosti u diskurz surovog hrvatskog kapitalizma koji se napaja rodbinskim fantazmama i balkanskom drugošću. Najradikalniji zahvat zasigurno poduzima Luka Bekavac koji u svojoj trilogiji rastače gotovo sve pripovjedne kategorije: i koncept fabule (osobito raspleta), i instancu pripovjedača, i figure autora i čitatelja, i prostor, i vrijeme, i sam čin pripovijedanja.
Kad utihne festivalski žamor i svima se podijele nekakve nagrade, ne ostane baš mnogo tekstova koji mogu dobaciti do iduće sezone.
Kakve su ralje života u koje se hrvatska književna produkcija baca? Sve je manje prostora za suvislo analitičko mišljenje književnosti?
Kronično nam nedostaje pomnih, iscrpnih i kvalitetnih čitanja tekuće produkcije. Ne želim ponavljati već izlizane žalopojke o smrti književne kritike, nego bih pomela ispred vlastitog praga i odgovornost prebacila na akademsku kritiku koja je notorno spora i inertna kada se radi o onome što ju okružuje. Ona se mahom bavi reevaluacijom starijih modela čitanja i osmišljavanjem novih pristupa u proučavanju kanonskih tekstova i to je u redu, no ne mogu se oteti dojmu da se još uvijek očekuje da će netko drugi oplijeviti naš književni vrt koji je, ruku na srce, danas jako zarastao u literarni korov i teško se probiti kroz tu džunglu osrednjosti i nabujale produkcije.
Nestali su filteri u liku probirljivih izdavača, kvalitetnih urednika i strogih kritičara koji su nekad obavljali taj dio posla pa smo danas u situaciji da ne znamo gdje početi da bismo došli do kvalitetnih tekstova koji mogu izdržati ozbiljniju analizu. A takvi se tekstovi, ruku na srce, ne objavljuju baš svaki dan, niti je za očekivati da će jedna mala književnost sustavno proizvoditi krleže i dragojeviće. Pogotovo ne u uvjetima u kojima na piscu više nije samo da piše, nego on mora ujedno pristati na cijeli taj medijski cirkus (samo)promocije ako želi postati „vidljiv“. To je eto još jedna riječ koju smo nekritički preuzeli iz marketinškog diskurza, ali kad utihne festivalski žamor i svima se podijele nekakve nagrade, ne ostane baš mnogo tekstova koji mogu dobaciti do iduće sezone.
Što se tiče prostora za analitičko mišljenje, ne znam na kakav prostor mislite. Fizičkih je prostora dovoljno, živimo u digitalnom vremenu neograničenih mogućnosti. Primjerice, naša je katedra prije nekoliko godina pokrenula portal Stilistika.org sa željom da on postane referentno mjesto stilističarima, filolozima, studentima filoloških grupa, piscima, umjetnicima, zapravo svima koji se žele uključiti o diskusiju o jeziku i književnosti i svoje radove učiniti dostupnijima široj javnosti. Dakle, tko želi pisati i ozbiljno se baviti stvarima uvijek će naći prostor za objavljivanje.
Što se tiče ovih drugih, mentalnih prostora i uopće ideje da je analitički tip mišljenja potreban i smislen – tu smo već u puno složenijem problemu koji nadilazi sferu književnosti i njezine znanosti. To je pitanje mentalne higijene društva koje je u jednom času odlučilo odustati od bilo kakve autorefleksije i samokritike, a u konačnici, čini se, i od zdravoga razuma.
Akademsko polje je i dalje upućeno u sebe sama, kako ste na neki način i rekli, ali ipak, koji su pomaci u razumijevanju i iščitavanju i legitimiranju nove hrvatske književne produkcije?
Kao što sam rekla, suvremena produkcija nema osigurano mjesto u akademskom polju, no već neko vrijeme u proučavanju novije hrvatske književnosti dominiraju kulturološki pristupi koji u posljednje vrijeme izražavaju volju da se čvršće povežu sa svojim filološkim korijenima. To mi se čini zanimljivim, ali tek ćemo vidjeti čime će uroditi ta sprega tekstualizma i kontekstualizma. Puno očekujem od znanstvenog projekta koji je nedavno pokrenut na Odsjeku za kroatistiku pod vodstvom doc. dr. Maše Kolanović i koji s jedne strane proučava ekonomske temelje hrvatske književnosti i materijalne uvjete njezina nastanka, a s druge strane analizira artikulaciju ekonomskih procesa u suvremenoj književnoj imaginaciji.
Postmarksistička čitanja i inače su u posljednje vrijeme dosta zastupljena, zajedno s feminističkima i psihoanalitičkima, a svoj su refleks u domaćoj teoriji imali i tzv. prostorni i emocionalni obrat. U fokus polako ulazi i suodnos socijalizma i kapitalizma u jugoslavenskim i postjugoslavenskim književnostima pa možemo reći da dolazi do širenja područja borbe i u tematskom i u metodološkom, ali i u geografskom smislu.
Suvremeni roman u raljama života : Studija o interdiskurzivnosti
- Disput 05/2017.
- 284 str., meki uvez
- ISBN 9789532602814
U kontekstu domaće stilistike, znanosti o književnosti i humanistike ova knjiga prvi put precizno obrađuje važan fenomen interdiskurzivnosti u suvremenom hrvatskom romanu, ali također, u njoj se prvi put metodološki relevantno i analitički sustavno otvara problem interdiskurzivnosti proznog teksta te se upućuje na njegovu povezanost s nužnošću širenja analitičkih metoda tekstualne stilistike prema diskurziviranom kontekstu.