Dimitri Verhulst : Nažalosnost stvari

Talijanski redatelj  Ettore Scola snimio je 1976. godine sjajnu, danas pomalo zaboravljenu grotesku „Ružni, prljavi i zli“, u kojoj stari Giacinto (Nino Manfredi) pokušava od svoje obitelji sakriti premiju koju je dobio od osiguranja za svoje izgubljeno oko, i koja se udruži kako bi pronašli skriveni novac u svojoj maloj, zapuštenoj kući u sirotinjskoj četvrti Rima. Groteska kulminira kada se u ionako već pretijesnu straćaru useli i njegova ljubavnica, debela prostitutka, a Giacinto zapali kuću kad ga obitelj pokuša otrovati. Dok sam čitao „Nažalosnost stvari“ belgijskog autora Dimitrija Verhulsta iz 2006. godine, nisam se mogao oteti dojmu da sam sve to već negdje vidio, i sjetio se Scolina filma.

Nažalosnost stvari Verhulst Dimitri

Naime, oba autora bave se sličnim miljeom, šljamom s dna društvene „kace“ (kako se to gdjegdje kolorično kaže), koji ni jednog trenutka ne pokazuju stid zbog načina života niti ga pokušavaju promijeniti, iako su svjesni kamo ih on vodi. Verhulst uspijeva u onome što je osobina dobrih pisaca: simpatije čitatelja okreće u smjeru moralno i društveno diskutabilnih likova, dok su „društveno prihvatljivi“ u knjizi prokazani kao trogloditski malograđani. Knjiga je strukturirana kao niz priča, i u jednoj od njih autor izvrsno ilustrira ovaj, prividno napeti, odnos između dva svijeta:

„Tata mi je rekao da se više ne smijem igrati s tobom.“
(…)
„Pa zbog čega se ne smiješ družiti sa mnom?“
„Tvoj tata je lud. On je na psihijatriji.“

Svatko se može identificirati s ovom scenom, jer su uvijek postojali stigmatizirani s kojima se nismo smjeli družiti. Mali  Franky naravno, samo ponavlja ono što su mu rekli odrasli. Kada i sam poraste, postat će dio tog svijeta koji prezire Verhulstove zbog njihove iskrene izopačenosti, buržoazije kojoj je Selendra, kako autor naziva mjesto radnje, samo usputna stanica, i čije se po mjeri skrojeni život na kraju raspadne kad naleti na nepremostivu prepreku dosade i predvidljivosti. Tako je i Frenkijev brak iskočio iz kolosijeka kad se pretvorio u ono što je bilo neizbježno: potpuno prosječan pojedinac kojeg jedino bizaran kolekcionarski hobi spašava od suicida.

Pisac je posve otvoreno na strani glavnih protagonista, obitelji muškaraca, Dimitrijevih stričeva, u kojoj odrasta zajedno s ocem Pierreom, poštarom koji većinu svoje plaće zapije u nekoj od birtija. Jedina žena u kući je njegova baka, koja se brine za ovu ekipu alkoholičara i gubitnika koji svoju ovisnost nose kao njegova inkontinentna majka svoju propusnicu za pišanje, s ponosom. Netko bi autoru mogao zamjeriti poprilično mizogini pristup ženama, koje prikazuje kao hodajuću grižnju muške savjesti i teret. U trenutku dok njegova supruga rađa dijete u bolnici, on žica cigarete od jednog pacijenta, potpuno nezainteresiran za nju:

„Postoje dvije osobe koje mrzim, pomislio sam na ulazu u bolnicu. Dvije žene. Jedna me rodila, a druga je trenutačno rađala moje dijete.“

Problemski hotel Verhulst Dimitri

Gospođa Verona silazi s brežuljka Verhulst Dimitri

"Nažalosnost stvari" mogla bi se reducirati na onu „među ljudima smrdi ali je barem toplo“. Pierre i njegova braća štite jedni druge, i iako nam zdrav razum govori da se, kao ni Franky, ne bismo smjeli družiti s njima, nemoguće je knjigu ispustiti iz ruku sve do zadnje stranice. Pripovjedanje je često u prvom licu plurala, čime se dodatno naglašava povezanost Verhulstovih i tu se njihov temperament preklapa sa mediteranskim kojeg Scola slavi u svom filmu. Povremeno nepotrebno forsira estetiku ružnog kako bi pojačao već dovoljno jak efekt, no svojim naturalističkim stilom stvara galeriju opskurnih likova koji su nešto između redikula i mahalskih karizmatika.

Kao i Scolin Giacinto, i Pierre nalazi novu curu o kojoj ostali u obitelji maštaju, istovremeno se plašeći nove žene koja bi u njihov pažljivo organizirani kaos pokušala unijeti reda. Svaka trauma kreće iz vlastitog doma, pa je tako i Dimitrije svoj odnos prema ženama izgradio na potpuno disfunkcionalnom odnosu s vlastitom majkom. On se pomalo mijenja kada upozna profinjenu sestričnu koja dolazi iz potpuno drukčijeg miljea, onog koje je iznjedrilo i malog Frankya koji ga mora izbjegavati jer je „šljam“. Ovakvi povremeni susreti sa svijetom izvan njihove prljave, ali ugodne čahure tjeraju ga istovremeno da preispita smisao svega i da se vrati u nju.

Neke od scena gotovo da evociraju radost Brueghelove „Seljačke svadbe“, poput spontanog tuluma u kući susjeda imigranata ili alkoholne utrke inspirirane Tour de Franceom, u kojima je olfaktivno pojačano do maksimuma - kada bi knjiga bila spužva, cijedila  bi se od mješavine pišaline, povraćotine i piva. Radi se, zapravo, o knjizi u kojoj će najviše uživati kukavice koji se ne usude napraviti sve ono kroz što su prošli Letva i njegova braća i koji su kao svoj najveći poraz doživjeli Pierreov odlazak u rehabilitacijski centar simboličnog naziva Hodočasnik. Klasični guilty pleasure, kao pornofilmovi za celibat.

"Nažalosnost stvari" ekranizirao je Felix van Groeningen 2009. godine i film je postao veliki hit i belgijski kandidat za Oscara (očekivano, nakon uspjeha Boyleove ekranizacije Welshova "Trainspottinga"), budući da su momci i Dimitrij sami po sebi dovoljno filmični kako bi mogli savršeno vizualizirati slike koje Verhulst ispisuje na stranicama knjige. Iako vjerovatno nema takve ambicije, podsvjesno tjera čitatelja da odabere stranu: pijandure ili buržoazija. Zapravo je svejedno, jer su oba izbora jednako fatalna - jedni umiru od ciroze a drugi od depresije.

Pripovjedač izrasta u nešto između toga dvoje, jer se nije dovoljno emancipirao da bi se postidio svog nelagodnog backgrounda. U trenutku kada njegov otac odlazi u rehabilitacijski centar, naizravnije se sudara s vanjskom perspektivom, jer shvaća da ljudi poput njegovih stričeva u realnosti na kraju završe iza te ograde, izolirani u Hodočasniku, gdje čiste svoje jetre i savjesti od svega što se u njima nataložilo.

Gotovo svako poglavlje knjige je poput džuboksa iz kojeg svira Roy Orbison, zbog čijeg povratničkog koncerta na tv-u ekipa upada kod susjeda koji jedva govore nizozemski, što se na kraju pretvara u orgiju sumanutog veselja. Sve su selendre zapravo iste, ova priča mogla bi se napisati i u bilo kojem slavonskom ili bosanskom mjestu a da ne izgubi ništa od svog humora i gorčine. Pripovjedač je i sam svjestan svih onih života koje je propustio imati kako bi preživio u tom razuzdanom teatru prljavštine. No s vremenom postaje svjestan nužnosti promjene, te, pomalo s gorčinom zaključuje:

„Sjećanje je utješni grč života, neka viša vrsta izbačene posteljice.  Smrt nastupa tek kad se sjećanje iscrpi, raspadanje počinje kad ljudi prestanu sanjati o nama…“

Ovdje se Verhulst otkriva kao ozbiljan i promišljen prozaist, čiji je imaginarij dublji od plitke provokacije i golicanja želuca čitatelja. Baš naprotiv, to je paravan za vivisekciju ljudske tragedije, kojoj je ispisao potresnu i iskrenu posvetu u ovoj sjajnoj knjizi. Iako zašušurena mjestimično površnim prostačkim trikovima, ovakva mjesta daju tekstu dovoljno kredibiliteta da ga se ne bi moglo otpisati kao puki naklon Welshu, jer Dimitrij nije Renton, mada je moguće da su njihovi ciljevi slični. No, na svu sreću, nije ni Franky, tako da nema razloga za brigu.

Iako kažu da su pesimisti iskusni optimisti, u svijetu Verhulstovih sve je obojeno optimizmom. Dalo bi se raspravljati je li to zbog toga što su prečesto pijani da bi imali vremena za pesimizam. No to zapravo nije ni bitno, jer pesimistima čak ni Roy Orbison ne bi uspio izvući osmijeh na lice.
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Dimitri Verhulst

Nažalosnost stvari

• Prijevod: Radovan Lučić
• V.B.Z. 05/2016.
• 180 str., meki uvez
• ISBN 9789533048024

Riječ je o poluautobiografskom djelu, ispripovijedanom iz perspektive trinaestogodišnjaka (poslije odrasla čovjeka), od milja zvanog Dimitrić, koji odrasta u disfunkcionalnoj obitelji, živeći u kući svoje bake Marije s ocem alkoholičarom Pijem i trojicom stričeva. Oni sav svoj stečeni novac, što od poslova koje povremeno obavljaju što od socijalne pomoći, nemilosrdno troše opijajući se do besvijesti po lokalnim birtijama...