Engleski u službi tobožnje kreativnosti

Nije meni lako, moj svijet je skučen jer toliko toga u jeziku ne mogu podnijeti. Taj moj blagi psihički poremećaj kvari mi raspoloženje, narušava poznanstva i uskraćuje prilike. Toliko me toga ta moja jezična tvrdoglavost lišava da mogu samo zavidjeti ljudima koji su stvorili prirodni imunitet na sve što mene mori ili su se zarazili i tako dobro uklopili u tu situaciju da i sami more druge, zapravo nas nekolicinu. Nastojim prikriti svoju histeriju i u svijetu nemarnom prema jeziku ponašati se kao da ne marim ni sam i da sam dakle normalan kao i oni. Ali odaje me previše toga.

To da je svijet ekonomije, prodaje i ugostiteljstva zagađen engleskim nije tajna. Ne bi bilo kraja nabrajanjima naziva ugostiteljskih objekata, slastičarnica imena Piece of Cake, reklama i slogana, ali problemi su za mene prisutni i drugdje. Od hotelijerstva ionako ne očekujem neku visoku dozu purizma, ali barem su nazivi hotela prilagođeni i međunarodni, uvijek neki Park, Central ili nešto francusko, ali ne i hotel Well u Tuhelju. Ne mogu, na primjer, pratiti sport jer znam da ću se naslušati anglizama kao što su gol, aut, faul, korner i ofsajd, a ne mogu ih ni ignorirati, čak ni kad čujem dobronamjerne savjete o tome kako se trebam opustiti i kako nije važno to što ja mislim da je važno.

Naravno da sam od takvih utješnih riječi samo još napetiji. Neki se naši komentatori, doduše, trude pa govore zaleđe, prekršaj, udarac iz kuta, čak se i pripetavanje čuje, ali nema boljih izraza za hokej, vaterpolo, kraul, gem, set i meč, a riječ gol koji se zabija rijetko se kad zamjenjuje riječju zgoditak koji se postiže. Nogometne utakmice ionako me nikad nisu zanimale, pogotovo otkako su postale derbiji, nazvane prema gradu Derby prema kojem su se nekoć nazivale konjičke utrke, i čiji izgovor od početka odstupa od izvornog /da:bi/. Ne vidim zapravo zašto vaterpolo ne bi bio vodenpolo, ako je riječ preuzeta iz drevne igre polo, i to polo koji se igra u vodi, a glupo nam zvuči kad Hispanci zahod zovu water (izgovoreno /water/). Vjerojatno zato što je sad već kasno i jer smo sad već navikli na vaterpolo.

Sve više toga ostavlja se u originalu, nestalo je nekadašnje prevodilačke hrabrosti koja nam je dala Šilju, Crvenkapicu, Cvilidretu, Nosonju, Rza Brzotrza, Kornija Kornjaču i druge likove za koje dugo nismo bili ni svjesni da su zapravo stranci.

Ali nakaznu riječ futsal nisam ni čuo do siječnja 2012. kad je počela konkurirati običnom izrazu mali nogomet, a dolazi navodno iz portugalskog mada je sve to samo iskrivljeni engleski. Naravno, jer futsal ima drugačija pravila nego mali nogomet. Ni čiskejk nije isto što i kolač od sira, ni džus nije isto što i sok. Kakva god se riječ preslika iz engleskog, najednom to preslikaču više nije isto. Portalima news nije isto što i vijesti. Hoće li umjetničko klizanje postati artskejt? Sudac bi mogao biti džadž, da se razlikuje od suca u sudnici. Bez sumnje se klizači na natjecanju Golden Bear silno trude pa me svejedno odbija naziv manifestacije koja je barem međunarodna. Dojam uživanja u praćenju sportskog događaja kvari i pogrešno izgovaranje imena sportaša, no to je druga priča.

S emisijama o glazbi je slično jer, kao i u sportu, anglizmi vrebaju i iz terminologije i iz imena izvođača: ne čuju se obrade pjesama, sastava, povratka, albuma uživo i predloženog zapozorja, nego se čuje band, cover, comeback, live album, backstage, jedino su single i LP silom prilika nestali. Svaki put kad netko gostuje u nečijoj pjesmi, dobije predmetak feat. s točkom na kraju jer im je predugačko napisati featuring, a valjda prebanalno gostuje. Tim ustaljenim izrazima pridodaje se neinventivnost organizatora koji smišljaju nakazne nazive kao što je Valentinovo fever-koncert.

O pitanjima koja se tiču homoseksualaca nemoguće je razgovarati na hrvatskom koji je jednostavno nespreman na tu temu pa se politički korektni, a jezično nekorektni sugovornici odmah utječu engleskom i govore o gejevima koji su od pridjeva postali imenica, a ta sudbina vjerojatno očekuje i pridjev straight pa će valjda negejevi postati strejtovi, a tu su još i kvir festivali i kamautanje kao nečije priznanje da je pederast, onda razni prajdovi, pa me čudi što još nisu uvezeni i perejdovi nego je ostala parada, da ne govorimo o mimohodu.

I emisije o filmu pratim sav napet, ne samo zbog napetosti filmova, nego i zbog nelagodnog očekivanja da se pojavi neki blockbuster, preview, teaser, trailer, remake, flash back, box office i da se lome jezici oko izgovora imena glumaca i naslova filmova u originalu, zapravo na engleskom, jer se poengleze i naslovi neengleskih filmova. Kakvih li se lijepih filmova može pogledati na Motovun Film Festivalu, Libertas Film Festivalu ili Fantastic Zagreb Film Festivalu i Zagreb Tourfilm Festivalu, ali morat ću se snaći drugačije. Možda bih i pogledao film Losers da ga distrubuter nije „preveo“ naslovom Luzeri. Prikraćen sam za praćenje tolikih divnih događaja i festivala, kao što su Weekend Media Festival, One Take Film Festival, festival Yes, Zagreb, ili Garden Festival čiji je moto „a new beginning“ i održava se u Tisnom ili se to sad zove Tight Village?

Ne osjećam se pozvanim na te manifestacije i ne vidim razloga da se tako nazivaju ako ih priređuju Hrvati za Hrvate. Čak ni međunarodne licence ne bi trebale biti nedodirljive, ako se mene pita. I međunarodne manifestacije mogle bi se prevoditi na hrvatski, a pogotovo domaće. Sve više toga ostavlja se u originalu, nestalo je nekadašnje prevodilačke hrabrosti koja nam je dala Šilju, Crvenkapicu, Cvilidretu, Nosonju, Rza Brzotrza, Kornija Kornjaču i druge likove za koje dugo nismo bili ni svjesni da su zapravo stranci.

Ne želim kupiti nakit za bor od nečega što se zove Kooglica ili samoborske kraluše koje je netko potaknut nekim propagandnim impulsom i nedostatkom mašte nazvao Craaloosh. Što je sljedeće? Hoće li čipka postati cheepkaah? Hoće li Hrvatsko narodno kazalište postati Ejč En Kej ili CNT? Ne zanima me kultura ni izložba željeznih franceka, uz koje vežem djetinjstvo i na kojima sam toliko puta utažio žeđ, ako se to zove Pimp My Pump. Ionako ne zalazim u Westgate, a pogotovo kad me njihov letak poziva u Late Night Shopping.

I dok je West Gate jedan od simbola krupnog kapitalizma, svojim izbjegavanjem tog zdanja ne izražavam kritiku kapitalizma jer ne želim sudjelovati ni u prosvjedu Occupy Zagreb, čime također izražavam samo svoje jezično gnušanje a ne politički stav. Ne mogu uživati u C'est iz d'bestu, ni u manifestaciji Crtani romani šou koja se začudo ne zove „strip šou“ valjda zato što bi tad zvučala kao neki erotski događaj.

Postupak ručne izrade nakita zacijelo iziskuje kreativnost, ali ista ta kreativnost može posve izostati kad je jezik u pitanju. Ne mogu uopće ući u psihu ljudi koji bez problema napišu da prodaju „handmade nakit“. Čak ni kreativnost nego impuls da se potraži kako se engleski kaže „nakit“ ako su turisti ciljana skupina, i to turisti koji uglavnom ne govore engleski. Za Finca nakit su „hrenovke“ pa su očito ciljana skupina Hrvati, koji bi trebali biti zadivljeni riječju handmade. Ne želim jesti krumpir koji se u žalosnom pokušaju kreativnosti naziva CROmpir, a ni domaći frozen yogurt koji je nekome ispod časti zvati smrznuti jogurt.

Tko zna kakve bih sve pametne stvari mogao naučiti od nekog business coacha. Ali ja ne želim imati posla s nekim tko se tako zove.

Kiki bomboni mojeg djetinjstva imali su reklamni slogan Bilo kuda Kiki svuda. Možda to i nije tada zvučalo kao neka duboka misao ili poezija, ali danas zvuči budući da nove generacije slušaju infantilni napjev I am your Kiki clown, a čak ni to nije originalno nego je prepjev na melodiju i aranžman I am a gummy bear, dakle čak ni nešto tako jednostavno nisu sposobni smisliti ili im to brane neka međunarodna prava. I Kandit je pokleknuo pred čarima engleskog s nekakvim Chocodreamom i slično.

Vjerojatno me ionako nikad ne bi vidjela Bura Bura Beach na Pagu, a ovako barem imam bolji razlog da se radujem što neću tamo otići čak ni nakon novinskog članka o tome kako na nekoj od tih plaža radi „najseksi DJica na svijetu”. Nimalo me ne zanima ni Zagreb Wine Gourmet Weekend čak ni ako na njemu gostuje Flying Culinary Circus iz Norveške, kao ni Wine Fashion Show u nekakvom lokalu po imenu Jazzilicious.

I Zagreb Air Show me odbija iako se toliko trude, čak su i repliku Penkalinog zrakoplova jedne godine izradili. I opet se ta kreativnost nije odrazila na jeziku nego je posegnula za engleskim. Neću doći na Samoborski fašnik u Svrakolend ni Onlywood ni na zaprešićki Street Ball. Festival Dancing in the Street propagira nenasilje pod parolom „Plesom protiv nasilja“. Onda se tako mogao i zvati, a ovako me samo motivira na nasilje kao što se nad mojim jezikom vrši nasilje. Nekako sam preživio i zatvaranje već zaboravljenog lounge bara People’s i lanca Daily Fresh, preživjet ću i ako jednoga dana propadne Green Gold.

Kakve god stručne teme da se uhvatite, pripremite se na kasapljenje engleskog. Uzmimo za primjer konjički sport. Gdje se drže konji? Pa naravno, u boksovima, ali u novijim prijevodima konji se drže u boksovima čak i kad je radnja romana smještena u 13. stoljeće. Mnogo je turcizama kad su konji u pitanju, usvojenih i prilagođenih, ali evo sad i barbarizama pa se na forumima ljubimci konja i jahanja razgovaraju o trimanim a ne podšišanim konjima i razgovaraju o rugovima za konje, a to bi valjda bili pokrivači.

Čovjek bi pomislio da će u književnosti pronaći utjehu i svijet nezagađen bespotrebnom angleštinom, no i tu ima hitova, bukmarka i must readova. Upravo zato što volim knjige, ne podnosim nešto što se zove Book Crossing, ne ide mi se na festival Park In ma koliko bile kvalitetne književnice koje se tamo predstavljaju. Nemam riječi hvale za djevojke koje su festival u Vinkovcima nazvale InBook. Možda je barem crkva imuna na angleštinu, pomislili bismo i prevarili bismo se jer 2005. u Kölnu se netko sjetio naziva Nightfever za večer otvorenih vrata crkve i uskoro smo dobili prvi Nightfever u Zagrebu.

I znanost vrvi pojmovima kao što su biheviorizam i randomizacija, kao i nazoviznanost, u kojoj se razgibavanje mozga mora zvati brain gym. Volim skijanje, ali živo mi se fućka za Sljeme Snow Impact i natjecanje Burn Rail Session, pretenciozan naziv za klizanje po metalnoj šipki. Da sam ribar, ne bi me zanimao sajam ribarske opreme Crofish. Ne zanima me Dreft Fashion Week, kao što me doduše i inače ne bi zanimao. Ne nalazim ništa zabavno u „zabavnom face paintingu“ koje je obično slikanje po licu, osim što „se“ to zove „face painting“. Ne sudjeluje mi se ni u utrci u čast Terryja Foxa, koja se zove Terry Fox Run, ma koliko bila plemenito zamišljena. Ne bi mi se čitalo Feral Tribune dok prilagođene riječi feral i tribun ne iskombiniraju u nešto smisleno. Svaka čast gospodinu Mrvalju, ali ne zanimaju me nikakvi fajteri ni časopis Ulični fajteri.

Ako želite da vam okoliš bude čist kao što vam je čista sintaksa, onda si ga čistite sami.

Ne želim doći ni na fundraising izložbu. Humanitarne akcije odbijaju me kad se zovu Rentaj anđela i ne želim se prijaviti na njihovu „web-stranicu“ kako to usrdno mole. Ne želim se pridružiti akciji „jedan lajk, jedan glas“. Ne želim dislajkati nasilje, kako su to tražili neki veliki čovjekoljubi potičući u meni upravo obrnut efekt i želju da se iskalim na nekim tanjurima. Oduvijek su postojale pohvale i pokude pa ne znam zašto sad lajkovi i dislajkovi. Draža mi je domaća nakaradnost negoli strana ako je već mora biti, pa bih radije dijelio sviđeve i nesviđe(ve). Katkad sam u nedoumici, kad traže potpis protiv nogometnog kampa na Sveticama koji bih im rado dao, a još radije kad se to ne bi zvalo Svetice workout. Ne oduševljavaju me ni policijske akcije kao što su akcija Spice i Border. Čudno je da postoji akcija Parangal, vjerojatno se nisu mogli sjetiti kako se parangal kaže na engleskom, a kaže se longline, ne baš maštovito, ali ipak originalno.

Tko zna kakve bih sve pametne stvari mogao naučiti od nekog business coacha. Ali ja ne želim imati posla s nekim tko se tako zove. Ne želim ići k zubaru koji mi nudi „stomatološki makeover“. Volim sir, no draže su mi Udruga malih sirara Zagrebačke županije „Sirek“ i Koprivničko-križevačke županije „Prgica“, nego Udruga „SirCro“. Ni udruga Klaster Slavonska jabuka nema mi što ponuditi. S druge strane privlačni su mi sajmovi vina Noćnjak, Vinistra, Vinovita i Vinodar jer volim vjerovati da se iza inventivnog naziva krije kvalitetan proizvod. Bio bih ponosan što su hrvatske naočale osvojile tržište kad se te naočale ne bi zvale Sheriff&Cherry.

Začudo, festival filma za mlade u Karlovcu ne zove se Karlovac Film Festival nego nevjerojatno inventivno Four River Film Festival. Kakve li krasne pjesme propuštam na događaju koji se zove Murter Open Air, ali ne mogu si pomoći jer to nije moj svijet, pogotovo jer Murter vežem za djetinjstvo, ribe, more, zvijezde i da, vedro nebo. Prevodim si u glavi taj jadni naziv kao Murter pod vedrim nebom. Ne mogu pohađati ni druge festivale, pratiti njihov line up.

Ne bi me zanimalo sudjelovati u dubrovačkom projektu koji se zove „Let's DU It“ i opet osmišljenom s idejom da je pohrvaćivanje engleskog i poengležavanje hrvatskog kreativno i duhovito. Ne čita mi se časopis EnjoyIstra koji ionako nije namijenjen meni nego turistima, ali zašto se onda ne zove EnjoyIstria ako već pretendira na to da zvuči engleski? Da stvar bude gora, dijeli se u sklopu Welcome-servisa. Kad sam prvi put čuo za MUN festival, mislio sam da je to neki Moon Festival, no MUN je akronim za „Mrežnica u nama“ pa recimo da su me tim nazivom nasamarili.

Preskočit ću i plesno-humoristički „event broadcasting” nazvan Shake your booty. Dijeljenje troškova u automobilu dobra je ideja, ali odbijam imati išta s njom ako se to mora zvati carpooling. Odbija me dućan Tommy nazvan prema poengleženom imenu nekog poduzetnika. Istina, često nema spremnog rješenja za online kupovinu ili prepaid tarife, odnosno ima ako se mućne glavom i pregrize početan čudan prizvuk nečega. Mnoge spomenute akcije i festivali pohvalne su inicijative i rezultat truda mnogih ljudi pa žalim što uvijek nađu načina da me odbiju, no neka ih tješi da je malo cjepidlaka poput mene.

Svaka čast Zelenoj čistki jer je riječ o dobroj akciji s dobro odabranim nazivom i dobrom igrom riječi. Ali akcija se ovako najavljuje: Po prvi put u Hrvatskoj organizira se akcija Zelena čistka koja će okupiti najveći broj volontera ikada u zajedničkoj akciji čišćenja okoliša. E pa ne, hvala. Ako želite da vam okoliš bude čist kao što vam je čista sintaksa, onda si ga čistite sami. Priroda se i inače zagađuje riječima, kao što je pašmanski škraping, vjerojatno zanimljiv sport nemaštovitog imena. I ne, hvala, ne želim free hug nego vam šaljem besplatan zagrljaj.
 

Marko Kovačić (Zagreb, 1970) završio je studij lingvistike i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao na lingvističkim temama. Boravio je u SAD-u kao stipendist Fulbrightove stipendije, radio kao redaktor hrvatskog izdanja časopisa National Geographic i National Geographic Junior te priručnika i udžbenika stranih jezika za izdavačku kuću Klett. Književnim prevođenjem bavi se od 2000., član je DHKP-a od 2003. Prevodi s engleskog i talijanskog beletristiku i stručnu literaturu, kao i igrane i dokumentarne filmove za televiziju. Objavljuje članke na temu jezikoslovlja i prevođenja.