Ustupci u izražavanju nisu bezgranični. Te granice ne povlače uvijek jezičari, nego i znanstvenici ili sama logika. Takve rasprave zacijelo traju stoljećima dok se odnosi među jednim riječima ne ustale i dok ne dođu neke druge na red, dok ne zaključimo da su sve pečurke gljive, ali nisu sve gljive pečurke.

Kad se to dakle neki jezik zna, a kad se ne zna? Koja vrsta ili količina otklona od standarda prevagne? Kako to da svi mogu reći da mandatar ne govori dobro hrvatski, a njima se ne može reći isto to kad zastrane? Kompetentni govornici možda ne griješe u padežima, ali sve se više služe nestandardnim rječnikom što je također otklon od norme...