Enver Krivac : Ponekad je dobro prihvatiti tuđe ludilo i otići na vožnju

Enver Krivac 36-godišnji je Riječanin koji je kriv za nekoliko dojmljivo osmišljenih omota albuma rock bandova, okušao se i kao skladatelj elektroničke i ambijentalne glazbe (za potrebe kazališnih predstava), a kreirao je i cijeli niz reklamnih džinglova. Također, kao strip crtač predstavio se samostalnim zbirkom ''Priče iz Ž + K'' (izd. Zigo, Rijeka, 2008.), a u koautorstvu s Alenom Kapidžićem objavio je roman ''Piknik'' (izd. Kacot, Rijeka, 1999.) dok je s istim autorom i Mišom Novkovićem napisao roman ''Smeće'' (izd. Zigo, Rijeka, 2005.).

Svemu tome Enver Krivac 2011. je pridodao i roman nazvan ''Ulica Helen Keller'' (izd. Zigo, Rijeka, 2011.) a prošle je godine pobijedio na natječaju za autore do 35 godina starosti, Prozak, kojega organiziraju časopis Zarez i izd.kuća Algoritam. Elem, sasvim dovoljno razloga i tema za intervju koji slijedi.

Autorica fotografije koju objavljujemo uz razgovor: Lidija Janković. Hvala Lidiji!

 
Božidar Alajbegović: Prošlogodišnji ste pobjednik natječaja 'Prozak' Algoritma i časopisa Zarez, za najbolju kratku prozu autora do 35 godina - možete li, za početak, našim čitateljima reći u kojem je broju Zareza pobjednički tekst bio objavljen pa da ga lakše pronađu na nedavno reaktiviranim web stranicama Zareza. Također, recite nam nešto o tom tekstu.

Enver Krivac: Tekst 'die traumdeutung' izašao je u Zarezu od 9. lipnja 2011. (broj 311) i neće vam pružiti dobar uvid u cjelinu iz koje je izvađen. Radi se o vrlo kratkom tekstu; svi tekstovi u mojoj nadolazećoj knjizi su vrlo kratki i ovise o drugim tekstovima oko njih. Plešu zajedno. Konkretno, 'die traumdeutung' je originalno ime Freudove knjige 'Tumačenje snova'. Radi se o monologu muškarca koji se upisuje na tečaj lucidnog sanjanja kako bi kontrolirao ponavljajući san u kojem susreće ženu svog života, a doma ima ženudecu.

Glavne odrednice vaše proze, djelomično očitovane već u naslovu zbirke koja uskoro izlazi - 'Portret otoka Pitcairn tehnikom snijega na travi' - su sklonost očuđenju, montipajtonovskoj nadrealnosti, pomaknutom humoru i apsurdu. Druga važna karakteristika vašeg pisma, očitovana u vašem romanu "Ulica Helen Keller" (izd. Zigo, Rijeka, 2011.) jest izrazita zastupljenost citata i pop-referencija koje koristite kao asocijacije kojima se pokreću ili razrješavaju pojedine fabularne situacije, a također su i u funkciji karakterizacije likova, čiji su psihološki profili dijelomično odrazom i njihovih glazbeno/filmskih preferencija. Možete li nam reći nešto o takvoj autorskoj strategiji?

Naslov 'Portret otoka Pitcairn tehnikom snijega na travi' je bio tek radni naslov knjige. Zbirka će izaći pod drugim naslovom, dok će se 'Pitcairnom' zvati tek jedan dio. Ostala tri dijela zovu se 'marljivi štipavac', 'skice za beztomnog jerryja' i 'ljubavnici iz malih naroda'. Ja taj naslov ne doživljavam pajtonovski ili apsurdno, već poetski, pjesnički i odlučio sam ne nazvati knjigu tako, bez obzira što sam i dan danas zaljubljen u taj naslov, iz čisto praktičnih razloga. Takav naslov je odličan jer, osim što je poetski, je i pompozan, bezobrazan, ima drskost biti toliki i pozivati na otkrivanje što ta duga glupost uopće znači, ali ipak bi mi bilo draže da ga ljudi mogu zapamtiti.

Da, to što ste rekli vrijedi za 'Priče iz Ž+K!' i 'Ulicu Helen Keller', ali ne i za skoru knjigu ili tekstove na kojima sad radim. Ako uzmemo da je pop-kulturalnih referenci i citata u 'Keller' bilo, od oka, nekih milijardu i devetsto, u novoj knjizi su možda dvije, tri. A u 'Keller' slučaju to nije bila autorska strategija, već preslika. Otkad znam za sebe uronjen sam u pop-kulturu i ona me svesrdno, ali i selektivno zanima pa su se svi ti utjecaji jednostavno pretočili u tekst koji je, originalno, nastajao kao dnevnik neke verzije mene, pisan ženskim licem. Ti komadi teksta su kasnije završili u ustima glavne junakinje, a kritičari su rekli da se ne primjeti da ih je pisalo muško, što mi je bio najkompliment.

Što se tiče psiholoških profila koji su odrazi glazbeno/filmskih preferencija, istina je da su ljudi i do 60 posto rezultati društva u kojem žive, rezultati kulturnog koda. Moji likovi jednostavno vole glazbu i filmove. A radi se i o pametnim curama u srednjim dvadesetima; ako njihov razgovor neće obilovati modernim referencama, onda me takvi twentysomethingovci i ne zanimaju.

No, tu se javlja jedan problem -  komunikacija sa širom publikom je otežana jer takav autorski pristup pretpostavlja osvještena recipijenta  koji s autorom dijeli svjetonazor i gledalačko/slušalačko/čitalačko iskustvo te koji je u stanju prepoznati pop-kulturne kodove inkorporirane u rukopisno tkivo i koji je upoznat s fenomenima i protagonistima pop-kulture s kojima stupate u dijalog i na čije se artefakte pozivate.

Svjestan sam da je 'Keller' bezobrazna knjiga, no to joj je bila i jedna od namjera. Od samih blogovskih prapočetaka bila je podivljali eksperiment na više nivoa. Htio sam da bude još 'svojija', no neke ustupke treba učiniti jer, bez obzira što je to umjetnički konstrukt, a ne zabava za sve, to poslije ipak čitaju stvarne osobe. No, ako netko nije shvatio, nek ode pa nek sazna. Ako to ne želi, la-di-da. Ima drugih knjiga. Ljudi s kojima 'Keller' neće moći komunicirati će ju ionako baciti nakon prve tri stranice. Ja bi prvi odustao da me odmah u glavu dočeka dvadeset osobnih imena, dvadeset imena ulica i još da vidim da ovaj to misli za ozbiljno. A možda i ne bi. Ponekad je dobro prihvatiti tuđe ludilo i otići na vožnju.

Čini mi se da su kod formiranja vašeg autorskog senzibiliteta puno veću važnost imali film i glazba nego književnost?

Možda je to puka sreća, ali u mojoj familiji, među mojim precima, ima puno glazbenika, slikara, ljudi koji su čitali i gledali filmove. Moj pradjed je bio stručnjak za western. Radio je bio uključen po čitave dane, od jutra do mraka. Moja majka je kupovala 'Studio' i 'Start'. Kao mali sam prepoznavao glumce na tv-u i pjevače na radiju. U takvoj sredini lako je navući se na sve to. Možda odgovor leži i u tome što je književnost tek jedna od nekoliko stvari koje me zanimaju i potrošiti to malo slobodnog vremena isključivo na knjigu i čitanje mi nije opcija. Glazba, na primjer, je neusporedivo izražajnija i viša umjetnost od pisane riječi. A osobno imam i problem sa čitanjem. Odmah zaspim.

Koji su vam najdraži autori, filmski, književni i glazbeni?

Cohen, Cummings, Borges, Carver, apsolutno. Puno ljudi ga ne voli, ali Bret Easton Ellis isto. Michael Ondaatje. Ako bi morao izdvojiti jednu all time favourite knjigu, to bi sto posto bila njegova 'Sabrana djela Billyja Kida'. Volim otkrivati i originalne ne-pisce. Na primjer, "Tišina" Johna Cagea mi je dala više od mnogih fikcija jer Cageov stil je priča za sebe. Ili, na primjer, knjiga kratkih priča 'Downward Spiral' slikara i grafičara Stanleyja Donwooda koja je jako puno utjecala na moje tekstove koji su osvojili Prozak. Zadnja knjiga koju sam zadovoljan zatvorio je 'Very Irregular Head', publicistička demitologizacija života Syda Barretta autora Roba Chapmana iz prošle godine. Nezahvalno mi je govoriti o autorima pisane riječi i govoriti samo o književnicima jer sam doživio književnost i u scenarijima "Života na Sjeveru" ili 'Pulp Fictiona", tako da, ono. A tu su i pisci stripova, Spiegelman, Moore, Pekar, Gaiman.

Što se glazbe tiče, i zato je ona uvijek broj jedan, inspiracija ili direktna ideja za pisanje ne dolazi samo od dobro napisanih i po mogućnosti dobro otpjevanih stihova nego od glazbe same. Na primjer, Talk Talk albumi 'Garden of Eden' i 'Laughing Stock' su svojim minimalizmom i baziranjem strukture pjesme isključivo na soničnoj teksturi utjecali na način na koji sam krojio rečenice dok sam pisao Prozak knjigu. Cijenim i hiperproduktivce kao što su Damon Albarn, Jack White i Richard D. James. Steve Reich je moj moderni klasičar. Beatlesi i Kraftwerk, Flaming Lips i The Orb. PJ Harvey, Tom Waits i Bowie. Također pjesnici, Cohen, Cave, Laurie Anderson. Peter Gabriel mi je car vječni. Znam napamet sve Genesis albume s njim. Ovo je bila hrabra izjava, znam, ali ja sam Foxtrothead. I Radiohead uvijek, ali baš uvijek, oni su mi krovna moderna sublimacija arhetipa istraživačkog rock ansambla kao što su Pink Floyd ili Can. Dva druga najbolja benda na svijetu. Pozovite me jednom na intervju pa da samo o glazbi pričamo. Proger sam u duši.

Što se filmova tiče, nekad sam volio Burtona, ali on nije snimio dobar film od "Big Fish". Kubrick, Lynch, Hanecke, Leigh, Tarantino, Anderson (i Wes i Paul Thomas), Woody Allen, naravno. Stari Capra. Autori. Zadnjih nekoliko godina obožavam Judd Apatowa. Između japanskog art subverzivno-političkog eksperimentalnog filma iz sedamdesetih i novog lošeg filma sa Steve Carrellom, biram Carrella.

Osim pisanjem proze, bavite se i kreiranjem omota za glazbene albume, stvaranjem reklamnih i radijskih džinglova, pisanjem pjesama za rock-band, skladanjem ambijentalne i elektroničke glazbe, crtanjem stripova - što vam je od svega toga najdraže i recite nam nešto o razlikama, u smislu samog kreativnog procesa, između svih tih vrsta umjetnosti.

Sve te djelatnosti su samo različiti jezici umjetnosti i različite su koliko su različiti sami mediji, ništa više od toga. Mogu zahvaliti samo ljudima prije mene na genima što se mogu izražavati na nekoliko jezika. Omote radim zajedno s Dobrišom Radovanovićem iz tvrtke 'Manufaktura', on je odličan oblikovatelj i jako lako je raditi s njim jer se kužimo. Radim ih isključivo za poznanike, prvenstveno My Buddy Moose, još od prvog albuma, a i za njih ih ne bi radio da ne kuže spiku i da mi ne dozvoljavaju potpunu slobodu.

Reklamne i radijske džinglove radim još samo zbog novaca, ljubav prema takvom načinu izražavanja odavno je isparila zbog niza razloga. Mislim da sam ih do sad u životu snimio preko nekoliko tisuća. A kako danas doživljavam taj posao najbolje svjedoči situacija od pred neki dan kad me u Merkatoru zatekla ogromna gužva i umjesto pet minuta bio sam zatočen na kasi pola sata. I onda na razglas čujem sebe kako reklamiram taj isti događaj koji je stvorio toliku gužvu. Nisam se ni sjećao kad sam to snimio.

Pogrešno me se navodi kao pisca rock tekstova. To sam napravio u nekoliko slučajeva kao pomoć kolegama iz benda u kojem sam bio pred sto godina, to sam sad nedavno napravio i za jedan drugi bend, ali radi se tek o uredničkoj, frendovskoj pomoći. Najviše mog vremena uzima glazba. Prije sam radio solo kao Flathill Airlines i pod raznim drugim imenima, a zadnje tri godine sudjelujem kao autor i producent u kolektivu Japanski Premijeri. Radimo za kazališne predstave i filmske projekte ili za naš osobni gušt pa to dijelimo besplatno na Internetu, nismo sputani nikakvim izdavačem, ne zanimaju nas ustaljene ideje o tome što bi "bend" trebao biti. Glazba je, kako sam već prije rekao, ako ne govorimo o interdisciplinarnosti, umjetnost broj jedan. Nema tog Hemingwayja koji bi mogao parirati Holstu.

Također, radite i kao radijski voditelj - zanima me, ima li Radio Trsat, postaja na kojoj radite, emisiju specijaliziranu za književnost, s obzirom  da je nema čak ni Radio Rijeka, koja je u sastavu HRT-a, javnog servisa kojem bi briga o kulturnim sadržajima trebala biti jedan od prioriteta.

Nema, ali nema ni puno važnijih emisija od emisije o knjigama, tako da... Dobro, to je sad pitanje što je s komercijalnim radijom u Hrvatskoj, skroz druga tema. Nisam znao da toga nema na Radio Rijeci, a zašto nema, nemam pojma. Isto tako, mislim da je teško napraviti dobar radijski program o knjigama, ali nije nemoguće.

U kojoj je fazi knjiga koju bi trebao objaviti Algoritam, kao dio nagrade za pobjedu u natječaju Prozac? Predstavite nam ukratko taj rukopis.

Ta knjiga bi se trebala pojaviti ovo proljeće. Predao sam se u ruke korporacije pa kad korporacija bude spremna. Knjiga je zbirka kratkih tekstova, možemo ih uvjetno nazvati kratkim pričama. Ja ih zovem tekstovima. U prvom dijelu bavim se verzijom svog djetinjstva u Ravnoj Gori i svojim pradjedom Vinkom Žagarom Starijim čija me fascinantna životna priča opsjeda već dugi niz godina. Kroz njegov život uspio sam se, bez toponima i osobnih imena, dotaknuti života na selu (otok Pitcairn je simbol male sredine, izoliranosti i svega što iz toga proizlazi) i toga kako je to sve utjecalo na mene.

Zbog njegovog životopisa morao sam zagrepsti i po životu i običajima Gorskog Kotara početkom prošlog stoljeća, hrvatskoj emigraciji u Kanadi i Americi, prvom svjetskom ratu i nizu stvari što je bilo vrlo uzbudljivo jer je tražilo puno više konkretnog istraživanja nego u mojim dosadašnjim radovima. Ostale tri cjeline bave se bezličnošću i realnošću odraslog života poslije sela iz djetinjstva, života u gradu, posebice muško-ženskim odnosima i uglavnom su vožnja kroz varijacije na temu samoće kroz sva razdoblja ljudskog života.

Posljednjih nekoliko godina dogodilo se mnogo promjena u životima mojih prijatelja, poznanika, kolega, neke i u mom, tako da sam morao propisati i o silnim međuljudskim komplikacijama na temu bliskosti, ujedinjenosti, razilaženja (ili smrti) i, na kraju, samoće. Čak i pradjedov život s početka knjige ima veze s tim. Mislim da sam uspio napraviti jezično razigranu, s obzirom na teme, prilično upbeat cjelinu. Knjiga je to koja me zbog kopanja po svojoj familiji, svojim vezama, ali i vezama bliskih ljudi oko mene, emocionalno iscrpila, ali mi je i puno toga dala zauzvrat. Neusporedivo više od 'Kellerice'.

Je li većina priča dijaloškim koncipirana, poput priče «Prva večera», nedavno objavljene u časopisu «Relations»?

Ne, za razliku od romana prije i konkretno priče 'Prva večera', u novoj knjizi dijaloga ima vrlo malo, u tragovima čak kad se gleda cjelina. Formu dijaloga obožavam i sigurno ću joj se vratiti na velika vrata, no ispucao sam se u 'Kellerici' koja praktički cijela počiva na beskonačnim brbljanjima, pa sam u ovim novim tekstovima namjerno bježao od toga. Ne mogu uvijek raditi isto, moram sam sebi postavljati konstantno nove zadatke, inače nema smisla.

Okušali ste se i u višeručnom pisanju - u koautorstvu s Alenom Kapidžićem objavili ste roman ''Piknik'' (izd. Kacot, Rijeka, 1999.) dok ste s istim autorom i Mišom Novkovićem napisali roman ''Smeće''. Opišite nam to iskustvo, kako teče sam kreativni proces, je li fizička snaga autora presudna pri izboru materijala koji će ući u finalnu verziju rukopisa :-) ?

Da, ponekad je. Sva sreća da smo u dane 'Piknika' i 'Smeća' bili podjednako slabi na mišićima. Sa Kapidžićem je to sve krenulo još 1996. kad smo si počeli dodavati tekstove. "Piknik" je rađen u potpuno studentskim uvjetima sredinom devedesetih, nismo imali kompjuter ni ja ni on, sve smo pisali rukom, poslije je Alen to pretipkavao kod Rešovih doma na Kastvu. Strašno. Kad se na takav način rada osvrnem danas, kao da gledam "Ime ruže". Ali romantično je to. Mislili smo da ćemo promijeni svijet, ofkors, napisali smo studentsku bljuzgu, ali smo pritom i pokrenuli cijeli niz događaja zbog kojih smo neki dan stajali u dvorani pred 200 ljudi (autor se referira na 'Noć velikog čitanja', vrlo posjećeno grupno čitanje nekolicine riječkih autora održano prije nekoliko dana u Rijeci, op. B.A.), a ja vama odgovaram na ova pitanja i drobim o nekoj knjizi.

Tehničke varijacije međusobne suradnje i metoda nastanka zajedničkog teksta su beskonačne, stvar je dogovora između koautora na početku projekta. Ili nije. Mi smo se dogovarali, režirali zajedno, prodavali si ideje. Kasnije kad je nastajalo "Smeće" nije se puno toga promijenilo. U igru je ušao i Mišo Novković koji je svojim stilom savršenom legao u jednadžbu i napravio balans između Kapidžića i mene. 12 godina poslije zadnje suradnje s Mišom i Alenom, napisao sam i nekoliko priča s Teom Tulić. Mi se nismo unaprijed dogovarali pa nisu sve priče funkcionirale, ali nekoliko njih je. Jedna je o tome kako je Marko Marulić dobio onu idiotsku frizuru po kojoj ga danas znamo. Kao da ima otvorenu knjigu na glavi. Priča se zove Ma'Rule.

Član ste književne skupine Ri Lit - o čemu se radi?

Ri-Lit je idejno dijete i projekt Vlade Simcicha Vave. Naime, kad smo lani na festivalu Kičma nastupali nas desetak na Vogrinčev poziv u Palachu, toliko nam se to svidjelo da su iz toga izašla čak dva okupljanja. Prvo je Alen Kapidžić selektirao i okupio Pokojne, a neovisno o njemu Vava je sabrao Ri-Lit. To svjedoči o tome koliko smo prije tog nastupa na Kičmi bili razjedinjeni kao nekakva, uvjetno nazvana lokalna scena i koliko nam je zajedničko javno čitanje bilo potrebno. Meni osobno nije manjkalo nastupanja i okupljanja jer na takvim ho-rukovima je posljednjih 6 godina počivao Katapult, no drugima je izgleda toga nedostajalo. Ja neću govoriti o važnosti toga za scenu, za Rijeku i njen položaj na književnoj mapi Hrvatske jer 'scena', bilo lokalna bilo nacionalna i sve takvo me osobno ne zanima, ali ne može se ignorirati da je na 'Noć velikog čitanja' došlo 200 ljudi. Književna publika u Rijeci ne postoji? Evo, ta-da, nije istina.

I osoba koja je za to najviše zaslužna je svakako Vava. Potegli su svi, posebno je bilo zabavno biranje glazbe na koju će svatko izaći i pripremati te najave, ali Vavino već poslovično uporno i dobro djelovanje je konačno iz glazbenog prešlo i u književni svijet. Mada volio bih istaknuti da sva ova okupljanja (jer i Pokojni su imali sto ljudi u Ex-Librisu prošlo ljeto na plus 35 stupnjeva, ne treba to zaboraviti) imaju bazu u postojanim i skromnim djelatnostima Katapulta, udruge koja je prije 6 godina u Rijeci naišla na puno goru klimu nego što je danas. Ima i drugih boraca izvan Katapulta koji konstantno rade, ali bez truda mnogih iz tog malog okupljališta glava okupiti 200 ljudi na književnoj večerinki s lokalnim anti-celebrity imenima danas ne bi bilo moguće.

Aktivni ste na blogu http://pokojni.blogspot.com - predstavite taj, i ostale vaše blogove?

Pokojni blog je blog Pokojnih. Služi kao informator što novoga pišu, na koju rezidenciju idu, koju novu nagradu su osvojili i šta rade Pokojni. Odite pa vidite. Nekad zna bit dobro. Lani smo bili u Puli, napunili smo dvoranu, a onda smo ostali još jedan dan u književnom svratištu 'Zvona i nari' kod Natalije i Ognjena u Ližnjanu. Najbolji vikend prošle godine za mene. Kombinacija tih Pokojnih blentavih je fantastična, obožavam ih svih. A od drugih internetskih situacija održavam svoj stari blog kraljevskipuding.blog.hr koji mi sad služi kao on-line datoteka tuđih tekstova o meni i mojim radovima i, od nedavno, imam i tumblr stranicu windomearleroyalcomics.tumblr.com koja funkcionira kao non-stop izložba mojih grafičkih radova. Preporučam. There's some crazy shit about. Osim toga, Japanske Premijere možete naći i na Bandcampu i Soundcloudu. Advertising!

Što mislite o kulturnoj produkciji Rijeke, ali također i o radu Odjela za kulturu Grada Rijeke koje je odlučilo u 2013. godini sufinancirati izdavanje samo triju knjiga?

Rijeka je krcata odličnim kreativcima, umjetnicima i aktivistima. Na nekim poljima ih ima premalo za moj gušt (film, na primjer), ali ne fali. Fali novaca i da je ovaj grad smješten negdje drugdje. U Danskoj, na primjer. A o radu Odjela za kulturu ne razmišljam puno.  

S obzirom da pišete i tekstove za band, kako gledate na današnjupop i rock scenu u Hrvatskoj, da li su bendovi dovoljno zanimljivi,    pa i angažirani baš s te tekstualne dimenzije? Rijeka se u bližoj prošlosti dokazala kao izrazito rokerski grad, no je li tako i danas?

Jedino gdje pišem za bend su Japanski Premijeri, a tu ulogu dijelim s Morisom Mateljanom. Ostali moji angažmani su, kako sam rekao, frendovske uredničke naravi. Na hrvatskoj sceni ima svega, neću nikakva imena spominjati i šta o kome mislim, ali da smo preplavljeni novim kul bardovima, baš i nismo. Ali ja domaću mjuzu ni ne pratim. Ili nedajbože regionalnu. Mene zanima samo što Dubravko Ivaniš Daddy ima za reći s vremena na vrijeme. Rokerski je vrlo širok pojam, ali Rijeka je svakako glazbeni grad. Ljudi rade svakakvu glazbu, doma, na kompjuteru, struje, repa, klasičara, džezera, d.i.y. pankera, gažera, čudaka, ljudi koji kao i mi rade za kazalište, za video, svega ima. U Rijeci se nikad ne prestaje svirati i to je dobra i istinita strana mita o riječkom roku.

A ako ćemo baš o roku,  nadam se promjeni u zvučnoj slici grada, da će u slijedećim generacijama na pozornice dolaziti još više i više autora koje slušaju neke druge bendove od uobičajene ponude utjecaja na prosječnom Ri-Rocku. Ja volim glazbenike koji daju nešto novo i svoje pa sam možda malo okrutan prema tradicionalnim rock radnicima, ali fali mi suvremenijeg zvuka u Rijeci. Ima ga, ali ja bi još.  

Autor ste strip-albuma «Priče iz Ž+K» (izd. Zigo, Rijeka, 2008.) -  o kakvim se stripovima radi? Tko/što su Ž i K?

Ž+K! (uvijek se piše s uskličnikom na kraju) su Živko Sonofagun (22), trgovac, i Kazimir Da Butcha (18), mesar. Živko je pozitivna strana dua, pristojan, odgojen i odgovoran sanjar, dok je Kazimir tamna strana, prost, samodopadan i neodgovoran pragmatik. Zajedno su tandem iz najgorih noćnih mora. Ali su zabavni i srce im je na pravom mjestu. Ili tako nekako.

Oni su nastali 1999. pukom slučajnošću. Sjedio sam pred praznom tablom odlučan nacrtati priču od dvije stranice, a nisam imao ni likove ni ideju. Potpuno nesvjestan što radim nacrtao sam tipa s okruglom glavom u odijelu i kravati i ispod napisao 'Ovo je Živko'. Osam sličica kasnije nastao je i njegov najbolji prijatelj Kazimir. Pedesetak sličica izmišljanja na licu mjesta kasnije, imao sam gotovu priču i to je 'Optigan 1', prva epizoda u knjizi. Ta je izašla u 'Nomadu'. U slijedećih osam godina nastalo je još 45 priča, sveukupno 100 strana suludih, većinom improviziranih, ad hoc pseudonarativnih linija kojim se Živko i Kazimir kreću kao dva... Čak ih ne bi nazvao ni anti-junacima. Tek pri kraju knjige priča se malo ozbiljnije zaplete, inače radi se o nizu skečeva i to potpuno baziranih na pop-kulturi.

Regularni likovi koji žive u Ž+K! verziji Rijeke i dijele šank i druge avanture s dvojicom glavnih likova su, između ostalih Ed Chigliak, Thompson, Zagor (koji se ovdje ne zove Zagor nego Čikorita, zbog moje male opsjednutnosti s Pokemonima), Ludovic Lorca, Alex Paterson, David Byrne, Gorillaz... Lista je beskonačna. 'Priče iz Ž+K!' su u biti zbirka mojih ludosti. Potpuno underground strip. Velika većina ljudi kad im kažeš da crtaš stripove počnu govoriti o Bleku, Zagoru, Corto Malteseu, ne znam, nekim Marvelima ili Hermannu. Ja nikad nisam bio fan komercijalnog stripa. Za mene pravi strip uvijek živi u art fanzinima i na blogovim nekih luđakinja i luđaka koji ne znaju nacrtati normalan ljudski portret, ali zato svojom verzijom te umjetnosti pomiču granice. Živku i Kazimiru bi se volio vratiti jedan dan, raditi ih s bolje razrađenim pričama, ali da ne izgube kaos. Bez kaosa taj strip ne funkcionira.

Je li u pripremi neki novi strip-album?

Nije. Još.