Francesca Melandri: Ne vjerujem da književnost ima čudotvorne moći

Francesca Melandri (foto: Carlo Traina)

Književni put Francesce Melandri (1964.) prilično je netipičan. Rođena Rimljanka, u dobi od dvadeset tri godine započinje dugogodišnju karijeru scenaristice na brojnim filmovima i serijama, a i sama režira dva dokumentarna filma. U književnosti se okušava tek u zrelim godinama objavivši svoj hvaljeni prvijenac Eva spava (Eva dorme, 2010.), za kojim slijede još dva romana, Viši od mora (Più alto del mare, 2012.) i Prava krv (Sangue giusto, 2017.). 

„Taj prijelaz dogodio se vrlo prirodno”, rekla je Melandri u razgovoru koji sam s njom vodio putem e-maila. „Uvijek sam znala da će se kad-tad dogoditi, nitko tko me dobro poznaje nije se zbog toga iznenadio”.

Sva tri njezina romana kod nas su objavljena u izdanju Frakture i u prijevodu Ane Badurine, a ovaj posljednji, Prava krv, bio je povod njezinu virtualnom gostovanju na Festivalu svjetske književnosti u rujnu prošle godine.

U ožujku prošle godine francuski list Libération zamolio je Melandri da napiše „dnevnik iz karantene” koja je u Italiji već bila proglašena, a u Francuskoj se tek spremala. U tekstu koji je zatim prenio engleski Guardian, a nakon njega i sve ostale važnije europske novine, Francesca Melandri obratila se Europljanima iz „njihove budućnosti”, iz Italije u kojoj je virus već bio uznapredovao, upozoravajući ih na njegove moralne, ekonomske i duševne posljedice. „Ako uperimo pogled u dalju budućnost, budućnost koja nam je svima nepoznata, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo završi, svijet neće biti isti”, napisala je tada. Ni sada, u odgovoru na moje pitanje kako procjenjuje trenutnu situaciju, nije bila mnogo optimističnija: „Čeka nas teško razdoblje, i to ne samo nas u Europi”.  

Prava krv Melandri Francesca

Pripovjedni postupak Francesce Melandri često podsjeća na process filmske montaže, osobito u romanu Prava krv u kojem se scene povijesnih događaja izmjenjuju poput kadrova u nekom filmskom žurnalu. Također, putovanje vlakom na koje se glavni lik Eva u romanu Eva spava upućuje kako bi posjetila očuha vizualno je vrlo dojmljivo ispripovijedano. Pripovijedanje se odvija fokalizirano kroz Evinu svijest i čitatelj stječe uvid u njezino duševno stanje prateći ono što u tom trenutku privlači njezinu pozornost – naprimjer, zaslon mobitela, pogled kroz prozor na željezničku postaju – što podsjeća na izmjenu planova kamere i pojačava dojam dokumentarnosti. Osim toga, dok je pripovijedanje u njezina prva dva romana uglavnom fokalizirano kroz likove, u Pravoj krvi pojavljuje se sveznajući pripovjedač koji poput objektiva kamere u dokumentarnom filmu prelazi granice prostora i vremena i mogao bi se protumačiti kao sud povijesti kojem autorica podvrgava svoje likove. 

„Da budem iskrena,” kazala je Melandri, „nisam o tome razmišljala na taj način, ali sa zadovoljstvom prihvaćam takvu vrstu čitanja. Što se tiče filma, ne mislim da je značajno utjecao na moje pisanje, osim očigledne činjenice da sam u životu pogledala mnogo filmova. No, zasigurno sam pročitala više knjiga, bilo romana bilo publicističkih naslova, iako trenutno više čitam publicistiku. Primjerice, jedna od značajnijih knjiga koju sam pročitala u posljednje vrijeme je Our malady Timothyja Snydera. Od romana oduševio me Na zemlji smo nakratko predivni Oceana Vounga.“

Od početka dvijetisućitih naovamo u talijanskoj književnosti dolazi do povratka realističnim modelima pripovijedanja, povijesnom, dokumentarnom romanu i autobiografiji. U tu poetiku „novog realizma“ svakako se mogu ubrojiti i tri romana Francesce Melandri. Iako bi tim pojmom trebalo baratati krajnje oprezno, za sve njih moglo bi se reći da su „angažirani“, svi diraju u neuralgične točke talijanske povijesti i potiču na preispitivanje vladajućih obrazaca u društvu, bili oni patrijarhalni, klasni ili rasni. Autorica u njima daje glas onima koji ga nemaju, osobito ako su, kao u romanu Eva spava, žene i još k tome pripadnice južnotirolske manjine u Italiji ili žrtve političkog nasilja, kao u romanu Viši od mora, ili osobe druge boje kože, kao u romanu Prava krv. Nakon svojevrsne krize između šezdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, povratkom realističnim modelima pripovijedanja roman kao da je povratio i dio svoje društvene funkcije i ponovno se, za razliku od devedesetih, čini da je moguće pisati politički angažirane romane.

„Biti politički angažiran za mene prije svega znači pisati dobro“, ističe Melandri. „Loše napisan roman koji govori o izrazito političkim i društvenim temama po mom mišljenju je reakcionarniji od dobro napisanog i promišljenog romana koji govori o bilo kojoj drugoj temi. Kažem to zato što zadaća pisca nije baviti se propagandom i davati odgovore nego čitatelje potaknuti da sami sebi postavljaju pitanja, da razviju empatiju prema svijetu i jezicima različitim od vlastitog i, možda najvažnije od svega, da uvide i prihvate višeznačnost i dvosmislenost ljudskog postojanja.“

Eva spava Melandri Francesca

Iako ih ne povezuje ni radnja ni likovi, Melandri je u svojim ranijim intervjuima dala do znanja kako njezina tri romana predstavljaju cjelinu koju je nazvala „trilogijom očeva”. 
„To su tri poglavlja talijanske povijesti. Zamislila sam ih kao promišljanje o vezi između nacionalne povijesti i osobnih odnosa, osobito onih s očevima. U Eva spava govorim o autonomiji pokrajine Alto Adige i oca ondje nema, ali je Eva u potrazi za njim. U Viši od mora radi se o „olovnim godinama“ u Italiji i ocu koji se trudi do krajnjih granica biti ocem, iako mu je sin zatvoren zbog terorizma na otoku Asinara. U Pravoj krvi lik oca je možda najobičniji. Kći Ilaria ne zna cijelu istinu o njemu, to jest da je bio dijelom povijesti koja se u Italiji ponekad ne doživljava dovoljno ozbiljno.“

U romanu Eva spava isprepleću se borba za priznavanje identiteta južnotirolske manjine u Italiji s obiteljskom pričom dviju žena, Gerde i njezine kćeri Eve. U jednom trenutku Eva, čiji je materinski jezik njemački, pita se: „Kako se kaže Heimat na talijanskom?“ Očigledan prijevod bio bi „domovina“, ali stvari baš nisu toliko jednostavne jer Heimat i talijanska riječ za domovinu, patria, nisu baš potpune istoznačnice. 

„Heimat je krasna, neprevediva riječ, bliska jednoj od mojih omiljenih engleskih riječi, home, dom, ali točno je da u talijanskom nemamo riječ koja bi istodobno sažimala značenja „doma” i „domovine”. Što se mene tiče, prije nekoliko mjeseci prvi put sam objesila neku zastavu na prozor. Plava je i ima dvanaest zlatnih zvjezdica. Moj dom je Europa.”

„Eva spava“ sintagma je koja se u romanu ponavlja poput mantre. Ključni prizor za čitanje ovog, ali i drugih romana Francesce Melandri u feminističkom ključu je razgovor u kojem Evin suprug Wesley, profesor engleske književnosti, objašanjava Evi da, po njegovom mišljenju, ona spava malo zato što želi znati budućnost. Naime, u pretposljednjoj knjizi Miltonova Izgubljena raja arhanđeo Mihael Adamu pripovjeda budućnost svijeta, ali Eva, budući da je žena, ne smije biti upućena u te tajne pa ju je Mihael uspavao. Međutim, Eva odgovara Wesleyu: „Budućnost me ne zanima. To žele znati samo muškarci.“ Ista rečenica mogla je izaći iz usta bilo kojeg ženskog lika Francesce Melandri zato što žene u njezinim romanima ne prihvaćaju pasivnu ulogu koju su im namijenili povijest i patrijarhalno društvo nego se aktivno nastoje izboriti za svoje mjesto u svijetu. Ili, kao što mi je odgovorila autorica: „Žene ne žele znati budućnost, one bi je radije stvarale.“

Viši od mora Melandri Francesca

Roman Viši od mora bavi se sedamdesetim godinama i klimom političkog nasilja u Italiji. Glavni likovi Luisa i Paolo posjećuju članove obitelji koji služe kaznu u zatvoru maksimalne sigurnosti na neimenovnom mediteranskom otoku za koji je autorica kasnije u intervjuima potvrdila da je Asinara, otočić sjeverozapadno od Sardinije koji je danas nacionalni park, a nekada je bio zatvorska kolonija. Luisu i Paola zbližava usamljenost i osjećaj krivnje zbog zločina koje su počinili njihovi bližnji, a divlja priroda i promjenljive vremenske prilike na otoku zbog kojih propuštaju posljednji trajekt pružaju im dovoljno vremena da pronađu utjehu jedno u drugom i svojevrsno pomirenje sami sa sobom. Otok Asinara zbog svoje je zabačenosti nešto poput „srca tame“ Italije sedamdesetih, metafora bolnih i potisnutih povijesnih trauma, jer, kao što je jednom rekla Melandri odgovarajući na pitanje o tome kako je došla do naslova romana, „ako nekoga želiš doista udaljiti od društva, stavi ga na otok jer nema višeg zida nego što je more“. 

Posljednji u „trilogiji očeva“, roman Prava krv djelomično se temelji na autoričinom osobnom iskustvu prema kojem je redateljica Sabrina Varani snimila dokumentarni film Skrivene stranice koji je u rujnu prošle godine prikazan na History Film Festivalu u Rijeci. Naime, jednoga dana Melandri je pronašla članak koji je njezin otac objavio u doba fašizma i u kojem govori o superiornosti bijele rase nad crnačkom, što je autoricu nagnalo da istraži i njegovu ulogu u kolonijalnom ratu u Etiopiji. No, pisanje za nju nije tek puki lijek za naše individualne i kolektivne traume.

„Ne vjerujem da književnost ima čudotvorne moći, ako išta, uvijek ću braniti njezinu svetu beskorisnost. To je li neki roman koristan, beskoristan, ljekovit ili samo zabavan isključivo ovisi o iskustvu čitatelja i čitateljica, o onome što se događa u njihovoj nutrini dok ga čitaju, u tišini, sami, licem u lice sa samima sobom.“

Protagonistica romana, rimljanka Ilaria, jednoga dana zatiče pred kućnim vratima crnog mladića koji tvrdi da joj je polunećak, to jest da je njezin otac Attilio za vrijeme svog boravka u Etiopiji imao sina koji je mladićev otac. Nakon početnog šoka, Ilaria razmišlja o tome kako mu nema smisla postavljati pitanje „Tko si ti?“, već bi se prije trebalo zapitati: „Tko sam ja?“ S druge strane, Eritrejac Tesfalem kaže; „Mi Habeše znamo puno o Talijanima. Ali oni o nama ne znaju ništa, čak ni o vremenu kad su i oni bili tu.“ No, ako pravo pitanje nije „Tko si ti?“, postavlja se pitanje kako je i je li uopće moguće spoznati Drugoga.

„To su dvije različite stvari“, odgovara Melandri. „Prva rečenica govori o potrebi da osvijestimo razloge naših projekcija na Drugog – rasnih, mizoginih stereotipa. Moći ćemo prestati s njima samo ako shvatimo našu potrebu za tim. Drugi citat govori o povijesnom neznanju i nemaru kolonizatora prema kulturi i povijesti koloniziranih. Upoznati Drugoga vrlo je ambiciozan cilj, ionako jedva uspijevamo potpuno upoznati sami sebe... Čini mi se mnogo plodonosnije postaviti si za cilj da se sretnemo s njime.“

Francesca Melandri (foto: Facebook)

Misija talijanskih kolonizatora u Etiopiji između ostaloga sastojala se i u neprestanom dokazivanju vlastite rasne nadmoći. Tako je fašistički antropolog Cipriani u sklopu svojih „istraživanja“ započeo izrađivati maske lica lokalnog stanovništva koje su poslije izložene u Italiji kao dokaz antropološke inferiornosti i gotovo životinjske prirode Etiopljana. Kad bi im skinuo gipsani kalup s lica, neki od njih bi uzviknuli: „Ukrali su mi lice!“ Taj prizor doima se kao sama definicija kolonijalizma, jer ono najvrednije čega su lišeni kolonizirani nije njihovo bogatstvo i ekonomska moć, već upravo lice, ono najljudskije na nama što kolonizator predstavlja kao nešto neljudsko, gotovo životinjsko. 

„Upravo suprotno“, tvrdi Melandri. „Lice, čovječnost koloniziranom su oduzeti kako bi mu se nekažnjeno, pred njim, mogla oduzeti njegova materijalna bogatstva. Govoriti o rasizmu kao o filozofskom fenomenu (kao „strahu od Drugog“) znači uljepšavati, krivotvoriti stvarnost ako ne naglasimo da je lišavanje koloniziranog njegove čovječnosti sredstvo kojim se postiže vrlo konkretna otimačina njegovih prirodnih resursa, zemlje i radne snage.“ 

Čitajući Rasni manifest Abebi, Etiopljanki s kojom je živio, Attilio je ostao zapanjen kad ga je ona shvatila ne kao izraz nadmoći bijele rase, nego njezine, amharske: „Amharci su velika rasa. Talijani su velika rasa. Gala su malena rasa. Zato su stvoreni da budu robovi.“ Ako je rasizam imanentan čovjeku, a odvjetnik Valente nekoliko stranica kasnije u romanu tvrdi kako nema smisla protiv njega prosvjedovati na ulici, pitanje je možemo li se uopće boriti protiv njega.

„Abebina reakcija samo pokazuje da hijerarhijske strukture moći nikad nisu bile isključiva stvar bijelih kolonizatora“, komentira Melandri. „Protiv rasizma se treba boriti onako kako ga treba i tretirati, to jest ne kao egzistencijalni fenomen nego kao ideološko sredstvo materijalnog izrabljivanja. Stoga se rasizam zasigurno ne može pobijediti „antirasističkim odgojem“ nego je potrebno ukloniti društvene razlike putem društvene pravednosti, socijalne države, solidarne raspodjele resursa, bilo materijalnih bilo nematerijalnih kao što su pravo na obrazovanje, na razonodu i na mobilnost.“

Govoreći o romanu Prava krv, Melandri je u intervjuima dala do znanja kako su za nju rasizam i iskorištavanje žena lice i naličje iste medalje. Potkraj romana autorica filmski opisuje prizor u kojem su se žene na ulicama i trgovima masovno odricale vjenčanog prstenja i drugog nakita kako bi pomogle financirati rat u Etiopiji, iako je taj čin za fašističku vlast bio više simboličke nego materijalne prirode. Zato sam autoricu upitao koliko joj je bila važna ta scena i zašto je režimu koji se volio hvastati svojom vitalnošću i mužjačkom energijom bio potreban pristanak žena. 

„Za sve totalitarne režime dobiti potporu žena ili ih nedvosmisleno potčiniti obavezan je korak bez kojeg ne može funkcionirati nijedan opresivan društveni projekt“, zaključuje Melandri.

U sva tri romana Francesca Melandri na primjeru osobnih trauma njezinih likova preispituje i nanovo preispisuje talijanski identitet bilježeći tranziciju Italije iz monokulturalnog u multikulturalno društvo u kojem bi svatko samom sebi trebao postaviti ključno pitanje: „Tko sam ja?“ Potkraj romana Prava krv odvjetnik Valente proriče: „Nalazimo se usred agonije doba započetog prije pola tisućljeća, a mi nećemo vidjeti njezin kraj. Ali unatoč svemu, ja sam dugoročno optimističan. No prije će nam mnogo toga zadavati muke. Ne isključujem krvoprolića. Naravno, izazvana i našom krivnjom, ali ne isključivo. Mi ljudska bića precjenjujemo ono što ima veze s nama, pa čak i svoju glupost.“ 

Na pitanje je li i ona tako optimistična, Melandri odgovara: „Dugoročno da. Kratkoročno i srednjeročno mislim da će čovječanstvo proći kroz još mnoge oluje.“