Gloria Lujanović : Otac

Književni prvijenci su kao prva djeca. Porođaj težak, nesigurna budućnost. Prvijenac Glorije Lujanović je lirska novela “Otac” (Naklada OceanMore, 2023) i otkriva sasvim novu dimenziju autorice koja je najpoznatija po novinarskom radu u medijima, posebno u BiH. No, to zasigurno nije jedini primjer “prelaska” u drugu vrstu izraza potpuno drukčije prirode. Format koji je odabrala knjigu čini pitkim štivom čija se efektnost zasniva na temeljnoj narativnoj niti koja je, u većem dijelu, dijalog između oca i kćeri, dok su ostali, poput brata, majke, bake i drugih sporedni likovi čija je prisutnost, ovisno o hijerarhiji, radijalno raspoređena oko dvoje glavnih protagonista. Autorica piše o Bosni koja zvuči jednako egzotično i daleko kako iz perspektive Mostara tako i Zagreba, dvije krajnje točke linije na kojoj piše i živi. Travnik iz njenog imaginarija mogao bi jednako tako biti neko zabačeno mjesto u ruskoj stepi.

Otac : poema Lujanović Gloria

Ovaj književni otac predstavlja sponu između urbanog i ruralnog, protutežu svjetonazoru svoje kćeri. Njegova logika je seljačka, pragmatična, u kojoj je život beskonačna borba a gorčina i ranjivost skrivena bolje od nerashodovanog kalašnjikova. Njegov diskurs svodi se na kritike i savjete, praktične i svakodnevne stvari bazičnog životnog karaktera u kojima nema previše mjesta za autoričine intelektualne i aktivističke pretenzije koje za njega u najboljem slučaju predstavljaju donkihotovsku borbu s vjetrenjačama. Bolje je uopće niti ne ulaziti u borbe koje ne možeš dobiti, ali njen mladenački idealizam i bunt ne dopuštaju joj da se suoči s istinom koju je on već odavno shvatio, ali se s njom pomirio bez prevelike melodrame. Zna da je u poratnoj Bosni takvima kao što su njih dvoje namijenjena uloga gubitnika koja se ne može i neće promijeniti, jer se sve mijenja samo kako bi ostalo isto. Uz sve njene intelektualne napore, otac bosansko poraće shvaća puno bolje, odnos snaga i beznadnu poziciju u novoj političkoj konstelaciji.

Umjesto jednopartijskog sistema, nakon krvavog rata u Bosni koji nije niti mogao završiti drukčije nego beskonačnim statusom quo, sada živimo u tri jednopartijska sistema. Potreba za buntom odavno je i uspješno zgažena jer su ljudi, preplašeni egzistencijalnom ucjenom, pristali na korupciju i nepotizam koji se kao crvotočina uvukao u sve društvene pore, od najnižih karika u društvenom lancu do vrha političke i ekonomske elite. U toj igri integritet je reduciran na ideološku valutu, a zadovoljavanje elementarnih potreba hvalevrijedna ambicija jer oni koji se nisu snašli na išta više od toga ne mogu računati i toga su itekako svjesni. Čitajući knjigu, vraćamo se i u vlastitu fazu poleta kada je mogućnost promjene još uvijek djelovala realno, a aktivistički impuls se još nije pretvorio u gorko razočaranje oportunizmom njegovih glavnih protagonista koji su ga iskoristili kao odskočnu dasku za karijere u istom tom sistemu protiv kojeg su se borili više tipkovnicama nego transparentima.

Glavnu junakinju gotovo da žalimo jer se ne može pomiriti s činjenicom da je u toj Bosni iz njene knjige sve to u što sama vjeruje i za što se bori zapravo besmisleno gubljenje vremena. Tim više što se u današnjem medijskom, kulturološkom i političkom diskursu njena radna i privatna etika nimalo ne preklapaju s prevladavajućom, u kojoj su svedena na nišu čija je ciljna publika u pravilu manjina ne samo regionalno nego sve češće i globalno. Srednja Bosna o kojoj Lujanović piše nikad se nije istinski razvila, njezine zakonitosti imaju više veze sa filmskim divljim nego političkim zapadom u čijem su zapećku već odavno. Ako je vjerovati njenom ocu, čak i svijet kojem lašvanska dolina gravitira malograđanski je uštogljen i isprazan, a na sarajevskom Marijin Dvoru on se osjeća jednako komforno kao čimpanza u zoološkom vrtu. Svoju kćer, koja ne posustaje u borbi za pravdu uporno usmjerava na nešto praktično produktivno, idući do te mjere da kaže da joj je pametnije baviti se vremenskom prognozom nego Haagom. Zato je uloga čitatelja u slučaju ove knjige tako krucijalna: ukoliko ste i sami pisac, još jednom će potpiriti sumnju u smisao poziva, a ako ste čitatelj, moglo bi se dogoditi da potvrdi nimalo laskave ruralne stereotipe o umjetnicima nesposobnima za preživljavanje van svoje mašte.

U matematici ti je 
Ko u životu
Kad se jednom nešto pojebe
Na početku
Nema Boga da to na kraju
Izdobri.
 
Glavni lik je glas razuma, nesklon idealizmu i knjigama na metar koje su u bivšoj Jugoslaviji bile opće mjesto srednje klase u svakoj kući koja je držala do sebe: Dostojevski, Tolstoj, Andrić, Šoholov i drugi. Mnogi te metre imaju i danas, a kako svjedoči ova knjiga, tek manji dio ih je uopće uzeo u ruke, a kamoli pročitao. On je brutalni odgovor na vječito pitanje s kojim se ovi ljudi oduvijek suočavaju: znaš li ti gdje živiš? To je društvo koje samo sebe previše mrzi da bi si dopustilo bilo kakvu natruhu napretka pa neprestano traži izlike zašto stoji zaglavljeno u sredini, između dvije krajnosti, a krivac je uvijek netko drugi. Razračunava se i s fetišiziranjem Zagreba kojim su Hrvati u BiH opčinjeni iako je tek loša kopija nečega što bi taj grad htio, ali to nikada nije niti bio jer je kulturno i povijesno neraskidivo vezan za prostore od kojih se pod svaku cijenu pokušava distancirati, uvjeren da „nisu Balkan“. Autoričin otac, bez ikakve sumnje i pun gorčine dijagnosticira izdaju i odbacivanje naroda koji je bio važan u Domovinskom ratu, a potom ih je ta takozvana pradomovina odbacila kao prljavu maramicu nakon što je krvavi cirkus završio i više im nisu bili potrebni.

Vidiš ti dokle je to otišlo
Da sad mi trebamo zafaljivat’ Zagrebu
Što se brine o nama
Isto ono prije rata
Od posebne državne skrbi
Znači nema od toga ništa
Samo obećanja i laži.

Jezik je neskriveni glavni adut knjige Glorije Lujanović, gdje s jedne strane imamo glas kćeri koja uvjerava oca u ispravnost svojih odluka, a s druge strane njegovu emotivnu krutost i jednostavnost uz poprilično adekvatne jezičke konstrukcije gdje se rod i zamjenice mijenjaju, implicirajući nemogućnost otpora nametnutim pravilima hijerarhiji. U “Ocu” je očita činjenica da je prešutno toleriranje neprihvatljivog jedini način preživljavanja u bosanskim nedođijama u kojem žive ti napušteni, rezignirani ljudi, što jeziku daje i dozu gorkog humora koja je utočište od sizifovske borbe kojom je prožet svaki stih:

Jedemo to prvi put u životu
Ružno nam je
Ali smo gladni
Tata se smije i kaže
Mene je to othranilo
Kakva Nutella
      
U autoričinom izričaju nema jezičnog baroka i prevladava jednostavnost u skladu s karakternim stoicizmom koji prožima svaku stranicu svojim odrješitim i odlučnim tonom. Iako na kraju skida tu masku i otkriva sve ono što se nije usudila reći, ni u tom trenutku nema patetike kakvu bi riskirao neki drugi autor. Možda je to odraz novinarskog rada i pripadajućeg mu stila.

Gloria Lujanović svoju poziciju na književnoj sceni BiH tek treba zauzeti, a ovo je korak u dobrom smjeru. Iako je u medijima najprisutnija u drukčijem diskursu koji se ogleda i u primjedbama koje joj glavni lik stalno spočitava (da se okani politike i aktivizma i bavi “laganim” stvarima), ne odustaje od misije koju je sama odabrala. Supstanca ove forme je protuteža estetici mostarskog pjesnika Adnana Žetice, čija je poetika kao nož skriven u Kuranu. S obzirom na rastući broj briljantnih ženskih glasova u domaćoj književnosti, nalazi se u dobrom društvu, sa Senkom Marić, Anitom Pajević i Magdalenom Blažević.

"Otac" je portret svakog oca iz ruralnog miljea, posebno s hercegovačkog krša koji u svojoj povijesti nije imao previše vremena za poeziju, ali više nego dovoljno za dramu jer je svaki krvavi sukob za sobom ostavio neizbrisive tragove i narative koje u budućnost prenose nove generacije, preoblikujući ga u skladu s potrebama. Ovo je nesmiljena osuda tog maćehinskog odnosa prema Hrvatima u BiH, koji su svoje dostojanstvo trampili za dvojno državljanstvo. Autorica ne pristaje na ulogu kolateralne štete tuđe ideologije, a danas kada nas mediji zasipaju kompromitiranim idealima sa svih strana, to je vrijedno divljenja.

Pročitajte ulomke iz djela!

Gloria Lujanović

Otac : poema

• Naklada OceanMore 05/2023.
• 132 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533321608

Ovo je knjiga o ratu i onome što je nastalo poslije rata. Ovo je knjiga o konstitutivnom narodu i jednoj njegovoj obitelji. Ljubavna knjiga između oca, domovine i tuđine. Knjiga o tome kako u čovjekovom životu najprisutnijim biva ono što je upravo iščezlo. Knjiga o poraženim očevima koji bi još nešto da kažu kćerima spašenim u tuđini.