Goran Tribuson : Više od kritičara eksperata volim inteligentne čitatelje
Goran Tribuson kratke priče počeo je objavljivati početkom 1970-tih godina u prvom valu naraštaja fantastičara, da bi postupno eruditsku fantastiku zamijenio poigravanjem sa žanrovskom književnošću, s posebnim interesom za praćenje fenomena odrastanja i potragu za osobnim i generacijskim identitetom. Ispovjedno-autobiografski obilježenim djelima dokazao se kao izvanredno artikulirani graditelj izrazito socijalno definiranih literarnih mikrokozmosa, s naglašeno prisutnim elementima rock-kulture, pri čemu pisac, zadirući u samo tkivo društvene stvarnosti, pokazuje snažan smisao za autoironiju.
U predgovoru svojoj knjizi "Obiteljske slike" (Petrine knjige, 2022.), govoreći o tome zašto piše, ovaj se književnik, scenarist i akademik referira na davnu izjavu Dubravke Ugrešić koja je u nekom intervjuu kazala kako piše da bi bila voljena. Ta je tvrdnja apsolutna, kaže Tribuson: "Teško je naći čovjeka koji ne bi pisao iz istog razloga". U svojem prepoznatljivom autoironičnom stilu, Tribuson dalje priznaje neobuzdanu želju da se i sam svidi, koja ga je, veli, nagnala da se koristi raznim spisateljskim sredstvima i brojnim prljavim trikovima, jedan od kojih je upravo (auto)ironizacija. Naime, Charlie Chaplin ga je naučio da je odnos između komičnog i tragičnog beskrajno složen, kao i to da se ozbiljni, pa i tragični sadržaji, mogu ispričati i uz neobuzdano strelometno komedijanje.
Pišući tako već više od 50 godina, stvorio je pozamašan opus od preko 40 knjiga; desetak zbirki priča, 24 romana i četiri knjige ispovjedne proze. U njegovu se opusu ističu autobiografski obilježeni romani "Polagana predaja" (1984.), "Legija stranaca" (1985.) i "Povijest pornografije" (1988.), u kojima traga za osobnim i generacijskim identitetom te rekonstruira popularnokulturnu mitologiju 1960-ih. Posebno poglavlje Tribusonova spisateljskog korpusa čine kriminalistički romani u kojima britko analizira hrvatsku socijalnu zbilju. Veliki obožavatelj Sex Pistolsa i zaljubljenik u punk, Tribuson piše i kritike, prikaze, kolumne, radijske, televizijske i filmske scenarije. Za svoj književni rad nagrađen je nagradama Ksaver Šandor Gjalski za najbolje objavljeno prozno djelo u RH u 2019. godini, Fran Galović za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta, kao i Nagrade Grada Zagreba. Goran Tribuson redoviti je član HAZU od 2008.
U godini u kojoj je obilježio točno pola stoljeća od objave svoje prve ukoričene knjige, zbirke priča "Zavjera kartografa" (1972.), Tribuson je objavio dvije knjige. "Obiteljske slike" obuhvaća četiri ranije objavljene i vrlo popularne njegove knjige autobiografskih zapisa, prilagođene, skraćene i uobličene u jedinstven tekst: "Rani dani" (1998.), "Trava i korov" (1999.), "Mrtva priroda" (2003.) i "Vrijeme ljubavi" (2017.). Nakon što je umirovio svojeg inspektora Nikolu Banića, simpatičnoga istražitelja nesređena privatnoga života rađenoga po uzoru na Philipa Marlowea Raymonda Chandlera, pa potom u knjizi "Sestrica s jezera" predstavio novi istražiteljski par, Ognjena Kokota i Ivu Vrabeca, nakon sedam godina Tribuson je nedavno, u izdanju Mozaika knjiga, objavio roman-noir "Zbogom, Izabel", ljubavni krimi-triler o poslijeratnoj pretvorbi.
Tim povodom s književnim doajenom, majstorom evokativnih generacijskih romana, nostalgičnim romantikom sklonim sentimentalnom idealiziranju i introspekciji, razgovaramo o njegovoj spisateljskoj povijesti i razvojnome putu, razlici između nostalgije i sentimentalnosti, humora i autoironije, o filmu, glazbi i simptomima "kronične bolesti" koja se zove književnost.
Svijetom u kojem živimo ne bismo trebali biti ni zadovoljni, još manje sretni.
Zbogom, Izabel
Obiteljske slike
Gea Vlahović: Prvu ste knjigu, zbirku kratkih priča "Zavjera kartografa", objavili prije točno 50 godina, 1972., u vrijeme specifične političke i duhovne klime u bivšoj Jugoslaviji nakon reza posredovanog Hrvatskim proljećem. Možete li rekonstruirati svoj intimni proces koji je prethodio tom prvom "ukoraku" u književnost, svoj odnos prema književnosti svoga vremena i prema sebi?
Goran Tribuson: Mislim da su stvari bile jednostavne, ponajprije zbog moje poprilične mladosti. Jer kad su vam tek dvadeset četiri, onda ste sasvim sigurno još uvijek početnik. Osim neke vrste eskapizma, koja je neprekidno pripisivana takozvanim borgesovcima, neke izravnije veze s “rezom posredovanim Hrvatskim proljećem” očito nije bilo. U srednjoj školi nisam pokazivao baš neko zanimanje za književnost, tek kad sam došao na Filozofski fakultet našao sam se usred sto pedeset ljudi sličnih meni. Dobar dio njih već je “pisao”, jer nam se činilo da to na faksu, držiš li do sebe, treba raditi. Naravno da je to masovno pisanje predstavljalo oblik uzaludnosti, koja se nije mogla dovinuti ni do osrednje periodike, te da je većina tih “važnih” autora romana toka svijesti, hermetične poezije i drame apsurda veoma brzo kapitulirala. Kako sam imao sreću da, došavši na fakultet, ne ostanem vezan samo uz studentske kolege, nego sam se veoma brzo počeo družiti i s književnicima, novinarima iz omladinskih listova, raznim urednicima časopisa, pa mi je put do ozbiljnije literature postao dostupnijim i nešto jednostavnijim.
Imali ste tada samo 24 godine. Prisjećajući se vaših književnih početaka u svojoj knjizi "Galerija", vaš suvremenik i kolega Pavao Pavličić prilično je sentimentalan. Jeste li i vi? Žalite li za tim vremenima? Što je zapravo značilo biti piscem u 'mekom' socijalizmu?
Sentimentalnost koju spominjete ne proizlazi toliko iz vremena, koliko iz činjenice da smo Pavle i ja postali i ostali jako dobri prijatelji, te da su nas u jedno vrijeme, onako iz zafrkancije, zvali Kastorom i Poluksom hrvatske književnosti. Nikad nisam imao neki sentimentalni odnos spram “mekog socijalizma”, kao što ga nemam ni spram današnjeg, ne baš tako “mekog kapitalizma”. Premda mnogi to drže utopijom, mislim da je književnicima politika čisti nepoželjni višak koga je najbolje čim prije se riješiti. Ali svu sentimentalnost koju nose davni dani, uspio sam sačuvati. Ali ona nema veze ni s kakvom politikom, nego s prvom rukometnom loptom, prvim biciklom, prvom curom koju sam uhvatio na bjelovarskom Korzu, s danima provedenim na gradskom bazenu i u staroj dobroj Gimnaziji u kojoj sam naučio bar tri četvrtine onoga što danas zovemo općom kulturom.
U svojim se autobiografskim knjigama uvijek vraćate u Bjelovar. Pritom, vi svoje nasljeđe ne preispitujete, već sebe s nostalgijom promatrate kao pojedinca koji je proizvod, ili posljedica, određenih, konkretnih okolnosti u kojima se rodio i odrastao. Kako danas gledate na to vrijeme? Jeste li već došli u dob kada sjećanje postaje bolno?
Ako nije nepristojno, pokušao bih vas demantirati. Moj osnovni stav u autobiografskim, ili pseudoautobiografskim knjigama nije nostalgičarski. Za mene su sjećanja na djetinjstvo u tom gradu predmet ironije, tek potom nostalgije. Nostalgija je inače plačljiva, nježna i pomalo kičasta, tako da joj ironija, a osobito autoironija, daje nekakvu empatijsku ravnotežu. Kad bih bio pravi nostalgičar, nad mojim bi knjigama, osobito moji bivši sugrađani, lijevali suze, a oni se, zapravo smiju, jer ih ironija vodi ka tom nekom srednjem putu po kome se davnih dana sjećamo sa suzom u oku, ali i s osmijehom na licu. Inače, kad dođete u dob kada sjećanje postaje bolno, krajnje je vrijeme da posjetite psihijatra.
Ono što je pozitivno mijenjalo svijest sedamdesetih i osamdesetih, što je tada 'tjeralo na razmišljanje' – tehnologija, masovni mediji – danas kao da ima suprotan učinak. Kako književni punk-roker rođen 1948., stasao u to kulturno revolucionarno vrijeme, gleda na promjene koje je posredovala digitalna suvremenost? Je li avangarda danas uopće moguća ili je politička korektnost sterilizirala svaki njezin oblik?
Nisam siguran da bi nešto kao politička korektnost moglo osujetiti pojavu avangarde, premda o tome baš i ne znam previše, jer me nikad nije zanimala literatura koja bi odbijala čitanost, a čeznula za hermetičnošću. Ali pretpostavljam da i dalje postoje određene avangardne forme, jer ne mogu shvatiti da bi digitalno doba bilo nekom preprekom za radikalno drugačija mišljenja. Nedavno mi je unuka pokazivala tzv. TikTok, ultra kratke spotove posve nove geneze i radikalnih stavova, nešto što bi se zbilja moglo nazvati avangardnim. Siguran sam da takvih stvari ima mnogo, samo što sam ja sa svojom literaturom jednom nogom još uvijek u analognom dobu.
Povijest pornografije
Sestrica s jezera
Poznata je vaša strast prema glazbi. Što vas je ključno naučila glazba?
Mislim da je glazba jedina stvar bez koje ne bih znao živjeti. Kad bi u nekoj distopijskoj situaciji trebalo odustati od svega i optirati samo za jednu stvar, ja bih odabrao glazbu. Dakle mogao bih i bez knjiga, i bez slikarstva, i bez teatra i filma... Naravno, kad kažem glazba, mislim i na Stonese, i na Dylana, i na Waitsa, ali i na Cheta Bakera, Milesa Davisa, Keitha Jarretta, na Berliozovu Fantastičnu simfoniju, na Mahlerov Adagietto iz njegove Pete simfonije i na stotine sličnih glazbenih stvari. Znam da je moja tvrdnja iz književničke perspektive pomalo izdajnička, ali ne mogu si pomoći. Kako živjeti bez Clashova 'I Fought The Law', bez Waitsove 'A Sight For Sore Eyes', bez Bakerovog 'My Funny Valentine' ili bez Fantastične simfonije Bostonske filharmonije i ravnatelja Sejija Ozawe koji trenutno boluje od Alzheimera. Napisao sam roman "Uzvratni susret" pod velikim utjecajem osnovnih pripovjednih motiva iz Waitsove pjesme, potom "Prašku smrt" koja je bez Berliozove najveće skladbe skoro nerazumljiva, radim na ljubavnom romanu "Truba za Cheta Bakera", koji nije razumljiv bez tužne sudbine kokainom i heroinom izmučenog trubača, a nadam se da ću jednog dana napisati i bolesnu priču potaknutu Waitsovom pjesmom 'I'm Your Late Night Evening Prostitute'.
Za Danila Kiša, u 20. stoljeću – "stoljeću nasilja", ništa nije bilo "užasnije od realnosti, niti romanesknije". Umjetnost, književnost često služi kao poligon za bunt, za neku vrstu revolucije, barem duhovne. Iz čega dolazi vaš spisateljski poriv? Je li se taj poriv s godinama promijenio? Jesu li vam i danas potrebni ideali?
Naravno da je Kiš više nego u pravu, jer je to stoljeće dva velika rata, holokausta, nasilne smrti stotina milijuna ljudi, pojave povijesnih figura poput Hitlera, Mussolinija, Staljina, čija imena još i danas izgovaramo s nelagodom. Nabrajanje raznih užasa iz spomenutog vremena potrajalo bi duže no što ovaj intervju može otrpjeti, pa ću se ipak odmaknuti od kobnog stoljeća, premda se i u ovom novom već naziru užasi poput osvajačkih ratova, globalnog zatopljenja, besprimjernog siromaštva većine koja obitava na našem planetu. Kad sam prije dvadesetak godina dobio Krležinu nagradu, na svečanoj sam dodjeli kazao kako mi je pomalo neugodno što sam tu nagradu dobio baš ja, jer sam se pišući manje trudio da podsjećam na Krležu, a više na njegovog Petricu Kerempuha. Moj osobni poriv je stoga rugalaštvo i ironija; u svim knjigama, ili bar novijima, nastojim pokazati kako svijetom u kojem živimo ne bismo trebali biti ni zadovoljni, još manje sretni. Jednom je danski redatelj Lars von Trier kazao kako bi pravi film trebao biti nešto poput kamenčića u cipeli. Žulja vas, gnjavi i neprekidno vas podsjeća da stvari nisu u redu. A što se tiče ideala u književnosti, kada biste znali koliko su danas plaćeni pisci, čak i oni čitaniji i tiražniji, shvatili biste da se tim poslom mogu baviti samo idealisti i s druge pak strane – budale.
Danas su mnogi općenito skloni s nostalgijom se prisjećati prošlosti u kojoj su pisci i intelektualci "vrijedili" više. Je li doista bilo tako? Je li intelektualna i spisateljska valuta doista devalvirala? "Vrijedite" li vi danas manje nego prije?
Mnogi kažu da je povjerenje u važnost pisaca u nekoj vezi s tradicijom državnosti, u što ja baš previše ne vjerujem. Kad se u Srbiji vodila žustra polemika o Lepoj Breni, Bogdan Tirnanić, nekoć jedan od najduhovitijih ljudi na ovom prostoru, kazao je: Kakvi smo mi Francuzi, takva je i ona Edith Piaf. Možda je predmet te nostalgije o kojoj govorite činjenica da više nemamo autore kakvi su primjerice bili Krleža ili Slobodan Novak. Ali, kao što kažete, radi se o nostalgiji, a njoj bi najmanje trebalo vjerovati; danas postoje ljudi koji se zaklinju kako je nekoć baš sve bilo bolje. To gotovo da je narodna uzrečica. Evo nedavno je jedna poveća skupina ljudi javno (valjda i s nostalgijom) požalila za pravedničkim vremenima kad su na čelu države bili Tuđman i Šušak, kao da nam je pretvorbu društvenog vlasništva u privatne džepove smislio kakav mrski tuđinac. Što se tiče toga vrijedim li danas više ili manje, obratite se drugima, to uistinu nije pitanje za mene.
Nisam rođeni humorist, humorom se služim u određenim trenucima u literaturi koja ta svojstva traži. Inače sam, čak i po mišljenju drugih, pesimist. Ali i pesimisti znaju biti itekako duhoviti.
Ruski rulet 1
Trava i korov
Svatko tko je čitao vaše autobiografske proze zna da se niste "rodili" kao pisac – vaša su mladalačka lutanja obuhvaćala razne interese, ponajprije film i glazbu, koji su ostali vaše cjeloživotne ljubavi. Sjećate li se točnog trenutka kad je pisac prevladao? Što je tome ključno pridonijelo? Georges Simenon u jednom je intervjuu rekao da "pisanje nije profesija već poziv nesreće"…
To što je Simenon rekao stvarno je izvrsna dosjetka, slična onoj što sam je citirao kao von Trierovu. Zapravo, kad bolje promislite, na velika pitanja ni ne možete odgovarati drugačije no dosjetkama. Zato sam i ja godinama govorio da je pisanje neka vrst kronične bolesti, koja vas drži čitav život. Ali tako da vas, poput reume ili psorijaze, zna neko vrijeme ostaviti na miru, da bi par mjeseci nakon toga buknula u akutnoj formi. To što sam volio književnost, likovnu umjetnost, film, glazbu ne bih nazvao mladalačkim lutanjem, jer sam u svemu tome imao neku vrst receptivne funkcije. Dakle, nisam lutao nego sam se trudio zavoljeti razne vrste umjetničkoga izraza. To je neka vrst naobrazbe, htijenje da se ovlada nečim što te čini ozbiljnim čovjekom. Dopustite i meni da odgovorim na vaše pitanje dosjetkom. Za književnost sam se odlučio kad sam shvatio da bih u svem ostalom propao.
U vrijeme obilježeno odsustvom dominantne literarne paradigme, brisanja granica između trivijalne i ozbiljne književnosti, vi se početkom 1970-ih pojavljujete kao fantastičar. Fantastiku ste prilično naglo zamijenili krimićem, a Pavličić navodi kako je za vas u tom smislu ključna prekretnica bio ulazak u biblioteku Hit Zlatka Crnkovića. Na koji je način to presudno utjecalo na vas?
Pokušajmo se časkom našaliti. Kad shvatite da su vašu zbirku fantastičnih pripovijedaka pročitali samo mama, sestra, tetka (prvu četvrtinu), a da je otac zbrisao u ribolov kako bi izbjegao vaš knjižuljak, onda shvatite da fantastika nije nešto što se čita. Pogotovo kad s njom paradiraju mladci. Da je još Poe, ili E. T. A. Hoffmann, ili Bierce bilo bi podnošljivo, ali ovi mladi! Premda su još godinama u knjižnicama u kojima bih se pojavio kao gost knjižničarke govorile kako nam je stigao mladi borgesovac, ja sam već zarana ostavio tu neplodnu ledinu. Pavličić je donekle u pravu, Crnkovićev Hit bio je za mene, kako bi možda kazao moj prijatelj Velimir Visković, promjena poetičke podloge. Doduše, negdje 1982. već sam u Beogradu objavio pogolemi dvotomni "Ruski rulet", pustolovni roman prepun raznih zapleta, zavjera, pljački, potvora, urota i slično. Pun specijaliteta kakvih se ne bi postidjela ni Zagorka. Doduše, kako se ona obraćala ponajprije puku, ja sam se potrudio da "Ruski rulet" dovedem na nešto intelektualniju razinu. Jesam li u tome uspio, ne znam. Kod Crnkovića sam najprije objavio nekoliko romana koji nisu kriminalističkog tipa. Tek 1986. izišao je i roman "Made In USA", koji je krimić, ali u kome još nema Nikole Banića.
Bilo je to doba zajedničkog kulturnog prostora, posljedice čijeg su zatvaranja morali osjetiti svi onodobni kulturnjaci. Kako se to odrazilo na vas osobno? Čini se da sve zemlje bivše Jugoslavije od 1990-ih naovamo bilježe kulturnu regresiju u smjeru veličanja uskogrudnih nacionalnih narativa. Mislite li da je ipak moguć "povratak" u neku vrstu zajedničke kulturne budućnosti?
Imate pravo, tad su moje knjige izlazile u deset tisuća primjeraka, a nisam bio autor tiražno ravan Aralici, Pavličiću, Kaporu ili Majdaku. Sada izlaze u pet puta manjim nakladama, osim nekih koje su, poput "Trave i korova", izišle u pet do sedam izdanja. Četiri države u ovoj regiji govore jezikom koji njihovi građani razumiju, što je itekakav poticaj za izdavaštvo. Međutim danas je transfer knjiga preko državnih granica veoma rijedak i njime se bavi tek nekolicina kuća, tako da je do srpskih, bosanskih i crnogorskih knjiga veoma teško doći. Pogotovo je teško pratiti i razumjeti nove književne vrijednosti, dakle autore i knjige koje su se pojavile nakon što se bivša država raspala. S ovim sadašnjim političkim i kulturnim tendencijama mislim da takav povratak nije moguć. To što vi zovete zatvaranjem u uskogrudne nacionalistčke narative u potpunosti onemogućuje ne samo zajedničku kulturnu budućnost, nego i zajedničko kulturno tržište na kojem bi se prodavale knjige, nosači zvuka, intenzivnije kolale razmjene kazališnih predstava, gostovanja izložbi i slično. Nedavno sam pokušavao nabaviti jednu knjigu Juliana Barnesa koja je kod nas nedostupna a u Srbiji je objavljena. Nakon toga sam nabavio srpsko izdanje norveškog bildungsromana "Bitlzi", ali mnoge stvari u njemu nisam razumio jer se i žargon u posljednjih tridesetak godina već promijenio. Ali, naše kulturno zatvaranje je mnogo temeljitije. Primjerice, danas je prava umjetnost doći do strane znanstvene i umjetničke publicistike.
Jedan ste od najčitanijih hrvatskih pisaca. Kakav je to osjećaj? Može li u Hrvatskoj jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca živjeti od pisanja? Prevođeni ste i u inozemstvu; vaš opus nije samo književni već i scenaristički – a znamo da u filmu ipak ima više novaca nego u književnosti...
Na sreću taj je osjećaj sasvim normalan, jer ni najčitanije pisce na zaustavljaju na ulici, ne jure za njihovim autogramima, ne guraju se mahnito kako bi ušli na promociju njihovih knjiga, ne love ih fotografi u preljubničkim ili alkoholičarskim situacijama, ne opsjedaju ih telefonskim pozivima i slično. Sad kad ste već odlučili malko zaviriti i u piščev novčanik, moram vam kazati da najčitaniji pisci u nas mogu živjeti od pisanja, uz uvjet da još negdje rade. I ja sam odradio čitav radni vijek do 65. godine, živeći u biti od redovite plaće. Bilo je nešto love usput, od kakve nagrade, bolje plaćene knjige ili napisanoga scenarija. Ali te su zgode nažalost prilično rijetke, a radni vijek prilično dug. Od jednog izdanja uistinu sam zaradio automobil, ali u posve posebnim okolnostima. Radilo se o prodaji knjiga na novinskim kioscima, dakle o marketinškom pokušaji koji je propao iste godine. Stvar je bila u sljedećem: kupite novine i pritom dobijete knjigu besplatno, ili uz neku minimalnu naknadu. Ta stvar je toliko sludila ljude da je bilo i onih koji bi se znali pojaviti ispred kioska, probdjeti cijelu noć da bi ujutro kupili Conradovo "Srce tame" ili tom s tri Shakespeareove komedije, čiji im je sadržaj morao biti toliko stran da o književnosti i dan danas imaju sasvim loše mišljenje. Moja se "Povijest pornografije", valjda već i radi naslova, prodala u nekih osamdeset tisuća primjeraka, što je bilo dovoljno da kupim Renaultov Kangoo.
Za svoj ste književni rad osvojili i niz nagrada, kako u staroj, tako i u novoj državi. Kako se općenito nosite s kritikom? Mijenja li se vaš odnos prema vlastitim knjigama pod utjecajem kritike?
Moja sasvim neobična situacija je u tome što nakon što napišem knjigu nemam o njoj nikakav vrijednosni stav. Ne znam je li odlična, ili je naprosto smeće. Da bih došao do te tajanstvene odgonetke uopće ne konzultiram kritičare, nego nekoliko svojih intimnih prijatelja i prijateljica, koji znaju otkriti gdje su vrijednosti, a gdje vrebaju skrivene mane. Kritičari inače uglavnom pišu o meni u skladu s već naširoko prihvaćenim stavovima. Pišući o jednoj knjizi, uglavnom im kao orijentir služe dvije ili tri prethodne. A meni to nije od osobite koristi, jer često puta posve radikalno promijenim i temu, i pristup, pa i stil. Tako primjerice "Otac od bronce" nema nikakve veze s "Vilinskom pričom", dok "Vilinska priča" nema poveznica sa "Zbogom, Izabel". Doduše kad se radi o kritikama, bolje rečeno o prikazima novih knjiga, više od kritičara eksperata volim inteligentne čitatelje, koji znaju predstaviti novu knjigu na jednostavan i dojmljiv način.
Samo autori znaju kako ti se svaka knjiga omakne iz ruku i postane nešto drugo, ne ono što si mislio da ćeš od nje napraviti.
Otac od bronce
Vilinska priča
U svojim knjigama ne prežete od neugodnih tema. Odakle crpite ideje za svoje romane? Dogodi li se da krenete od neke ideje i završite na nekom sasvim neočekivanom mjestu? Možete li se prisjetiti nekog najmanje očekivanog polazišta? Zanimljivo je da su mnogi vaši likovi rođeni 1948., kad i vi... Je li i to neko polazište, ili skriveni znak; signal za čitatelja, međaš za pisca?
Postavili ste mi istovremeno pet pitanja, što svakog ispitanika dovodi u neugodnu situaciju, budući da mu se učini da se našao sred unakrsne vatre. "Otac od bronce" bavi se domaćim ikonoklastima koji su uništili nekih 3000 spomenika iz prošlog rata, bez ikakva razloga osim mržnje; najveći dio njih nije nikad procesuiran, a spomenici su uglavnom ostali u zatečenom stanju. "Zbogom, Izabel" govori o čudesima Tuđmanove privatizacije, o građevinskoj mafiji, o čuvenoj teoriji 200 privilegiranih familija, “saga” o Baniću u sedam knjiga govori o kriminalu i društvenim malformacijama tipičnima za posljednjih tridesetak godina. Ideje za te romane crpio sam direktno iz dnevnoga tiska i uobičajenih aktualija. Naravno sižeji i likovi su strogo privatna autorska iznašašća. Nije mi se dogodilo da krenem od jedne ideje, a završim tko zna gdje, jer za sve romane radim veoma iscrpne koncepte, utemeljene na prilično velikoj dokumentaciji. U autorskom pogledu razrada je prilično slobodna, ali mi se nikad nije dogodilo da pišući krenem kroz šumu a završim na pustom otoku. To što su moji likovi rođeni iste godine kad i ja ima samo jedan smisao, taj da najbolje poznajem i razumijem vršnjake.
Važan dio vašeg autorskog potpisa je humor. Od samih početaka, vještinu autoironije pretvorili ste u književni postupak. Muči li vas ikada melankolija, ili je rođeni humorist imun na pesimizam?
Kao profesor scenarija na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti znao sam često puta naići na studente koji su mi govorili kako su određeni scenarij namjeravati oblikovati kao komediju. Znali bismo se i posvaditi oko toga kad bih tvrdio da se nešto može napraviti kao komedija jedino ukoliko posjedujete duhovitost. A duhovitost se ne uči, nju se ima ili nema. Ako je nemate, zaboravite na komediju. Autoironiju nisam pretvorio u književni postupak, ona to jest odavno. Primjerice u knjigama Marcela Pagnola, Branislava Nušića, Bore Ćosića i drugih. Nisam rođeni humorist, humorom se služim u određenim trenucima u literaturi koja ta svojstva traži. Inače sam, čak i po mišljenju drugih, pesimist. Ali i pesimisti znaju biti itekako duhoviti.
Vi svojim knjigama nasmijavate nas, a što nasmijava vas?
Pretpostavljam da vas ne zanimaju postupci autoironiziranja, nego nešto što bi se moglo držati mojom humorističkom lektirom, bez obzira radi li se o knjigama, filmovima ili slikama. Oduvijek volim po mojem mišljenju dva najveća češka pisca, oba s humorističkim nagnućima. To su, naravno, Hašek i Čapek. Što se tiče filma, jako sam volio najbolje, dakako nijeme filmove Stana Laurela i Olivera Hardyja, koji su svojim anarhoidnim rušilaštvom bili prava poruga svijetu glupih i beskorisnih stvari. Potom, naravno, Seinfeld, a zatim na kraju, a mogao bi biti i sasvim na početku, pokojni francuski karikaturist Jean-Marc Reiser.
Često kao svoj uzor u žanrovskoj književnosti navodite Raymonda Chandlera. U jednom zajedničkom intervjuu s Ianom Flemingom, na Flemingovu izjavu kako posvuda samo susreće junake i junakinje a sa zlikovcima uvijek ima poteškoća – "dobar, čvrst lik zlikovca" teško je oblikovati – Chandler je uzvratio kako on ni za koga i ne misli da je pravi zlikovac. Kako vi doživljavate ljude? Postoje li pravi zlikovci ili i vi posvuda susrećete samo potencijalne junake i junakinje?
Nikada nisam pročitao niti jednu knjigu Iana Fleminga i ne trpim filmove koji se prave po njegovim predlošcima. Ja sam uistinu bliži Chandleru, čiji su likovi gdjekad kriminalci zato što su ih na to prisilile okolnosti. Po mom mišljenju junacima i junakinjama držimo glavne likove određenih djela. Kao takvi oni uopće ne moraju nužno biti nositelji moralno pozitivnih načela. Vesterni su puni likova junaka koje nikada ne bismo preporučili kao uzore vlastitoj djeci. Odmah se sjetim sjajnih Melvilleovih filmova. Zar je Delon u njegovom "Samuraju" osoba vrijedna našeg poštovanja? Ili ona dva tipa iz sjajnog Mihailovićeva romana "Kad su cvetale tikve". I sam sam se trudio da i vlastitim negativcima dam neku od karakteristika kojima bi se mogli poslužiti kao alibijem.
Vrijeme ljubavi
Zbirka otrova
U kratkome roku, izašle su vam dvije nove knjige, omnibus filmofilskih memoara "Obiteljske slike" i "Zbogom, Izabel", roman koji bih opisala kao neku vrstu književno-filmskog eksperimenta – napisali ste, zapravo, noir film. Iz koje je ideje, ambicije, rođena ta knjiga? Uvijek naglašavate da se za svoje romane vrlo pažljivo pripremate – istraživanje je ponekad kod vas dulje i od samog pisanja. Za ovaj ste roman pogledali na desetke noir filmova… Što vam je predstavljalo najveći izazov?
Istina je da sam za ovu knjigu ponovno pregledao čitavo brdo filmova koje mnogi zovu noirom. Ima ih jako puno i prilično je teško ustanoviti što im je zajedničko. Postoji čitav niz radova, leksikona, enciklopedija o film noiru, ali ja do danas nisam uspio otkriti što je zajedničko, recimo, "Sunset Boulevardu" i "Dvostrukom osiguranju" osim Billyja Wildera, koji ih je oba režirao. Iz mora razmjerno površnih znanja o noir filmu čini se da je deriviran i crni roman, koga Amerikanci nazivaju noir fiction, pulp fiction ili roman noir. Potrošili bismo silno mnogo vremena da sada krenemo raspredati sličnosti i razlike filmova koje tako nazivamo, pa ću radije navesti kako sam samome sebi pokušao utuviti u glavu što je film noir. Na početku filma "Double Indemnity" agent osiguranja Neff ulazi u svoj ured smrtno ranjen. Uzima diktafon i ostavlja poruku svom šefu. Kaže doslovno ovako: Ja sam ubio. Želio sam novac i želio sam ženu. Nisam dobio ni novac ni ženu. Dakle to je otprilike to, kad ne dobiješ ništa nego sve odnese vrag. Napravivši takvu vlastoručnu definiciju odmah sam otkrio da ni moja "Zbogom, Izabel" ne stane baš do kraja u taj format.
U "Obiteljskim slikama" objedinili ste četiri svoje knjige od kojih ste napravili jedinstveni tekst s naglaskom na vaše formiranje kao filmofila. Uživate li još uvijek na isti način u filmovima kao i kad ste kao mladić odlazili u bjelovarsko kino iz kojeg vas je biljeter Pavel (ili neki njegov pandan u stvarnosti…) za uši izvlačio baš u presudnom trenutku filma? Koji film vam je apsolutno najdraži od svih ikada pogledanih?
I dalje uživam u filmovima, premda je među ovim novima sve manje onih koji bi mi se bezrezervno dopali. Što se tiče rang liste mojih najdražih filmova, toliko sam je tijekom vremena preslagivao da više i ne znam što bih sada rekao. Dugo vremena mi je Curtizova "Casablanca" bila broj jedan, poslije sam strašno volio Leoneov "Bilo jednom u Americi", pa potom Eastwoodovu, kako ju je sam nazvao – antičku tragediju "Djevojka od milijun dolara". Evo, već sad se u sebi pitam ne bi li možda na prvom mjestu trebao biti Wilderov "Sunset Boulevard", ili možda Peckinpahova "Divlja horda"... Bolje da s tim prestanemo dok ne formiram neki čvršći poredak.
Za umjetnika, umjetnička sloboda je temelj stvaranja. Kako se vi odnosite prema slobodi? Što za vas predstavlja slobodu?
Uistinu ne volim da me se zove umjetnikom, ni da mi se knjige nazivaju djelima, a sve ono što sam napisao opusom. Nekako mi se čini da to više odgovara mrtvim autorima, a ja sam još uvijek zadovoljan životom, iako zna koji put biti prilično opak. Poznati engleski pisac Arthur Hailey posjetio je svojedobno bivšu Jugoslaviju. Neke su novine veoma spremno poslale novinarku da ga intervjuira. Kad mu je postavila jedno jako pametno, gotovo književnoteorijsko pitanje, on joj je rekao: Slušajte djevojko, ništa vam ja to ne znam. Ja sam samo pripovjedač, a to je staro i časno zanimanje, nešto kao putujući glumac ili dvorska luda. Eto, i ja ne bih htio biti ništa više nego pripovjedač. Tako da, što se tiče pitanja o slobodi, bilo bi dobro da se obratite Hrvatskom filozofskom društvu.
Cijenjeni ste i kao scenarist; vaša je televizijska serija "Odmori se, zaslužio si" prilično gledana, dobili ste i dvije Zlatne arene za scenarij. Sestra vam je cijenjena redateljica, no vi ste se ipak odlučili filmom kao umjetnošću baviti pomalo "sa strane". Jeste li požalili? Što vam je potrebno da biste stvarali? Zanima li vas u umjetnosti više ugoda ili neugoda?
Pođite jednom negdje gdje se snima film i ostanite pola sata na onome što oni zovu set. Obratite pažnju na kaos koji tamo obično vlada, uočite međusobne svađe i neslaganja oko raznih stvari, na primjer oko tipa objektiva koji treba upotrijebiti, pratite kad glumci stižu, koliko kasne i koji su od njih naučili tekst, a kojima se dijalozi lijepe po objektima koje kamera ne vidi. Pitali ste me zanima li me u umjetnosti više ugoda ili neugoda. Pa kako me više zanima ugoda, to vam je, eto, razlog zašto sam se filmom bavio onako “pomalo sa strane”.
Nakon više od 40 objavljenih knjiga i pola stoljeća spisateljskog staža, jeste li općenito zadovoljni? Da se možete vratiti 50 godina unazad, koji biste savjet dali mladome sebi i što biste tim savjetom željeli promijeniti?
Nisam zadovoljan, niti baš osobito sretan. Pripisuju Johnu Stuartu Millu izreku po kojoj je bolje biti nezadovoljan čovjek nego zadovoljno prase. Ali, ja sam ipak deklarirani pesimist, usto začudo i humorist. Napisao sam uistinu četrdesetak knjiga. Samo autori znaju kako ti se svaka knjiga omakne iz ruku i postane nešto drugo, ne ono što si mislio da ćeš od nje napraviti. Da se vratim pedesetak godina unatrag možda bih nastavio s klesarskim obrtom, s kojima je loza Tribusona došla ovamo iz Furlanije. Dao bih si vjerojatno razne pametne savjete, koje ionako kao tvrdoglavac sigurno ne bih uvažio. Zapravo na koncu bi ipak sve bilo isto, jer je književnost, kako sam već rekao na početku ovog razgovora, zapravo kronična bolest od koje ne možeš pobjeći.
Obiteljske slike
- Petrine knjige 09/2022.
- 524 str., meki uvez
- ISBN 9789538423307
'Obiteljske slike' knjiga je izabranih autobiografskih zapisa iz opusa Gorana Tribusona koja započinje dvjema antologijskim pričama, onom o majci (Mrtva priroda) i o ocu (Grobljanska lirika), a nastavlja se nizom sjajnih, duhovitih i dirljivih zapisa iz autorova života najčešće opisanih preko nekih popkulturnih fenomena i pojava.
Zbogom, Izabel
- Mozaik knjiga 10/2022.
- 268 str., meki uvez
- ISBN 9789531432894
Što se dogodi kada jedan cinični gubitnik dobije posao tjelohranitelja tajkunske princeze? Novi roman Gorana Tribusona, 'Zbogom, Izabel', podnaslovljen kao roman noir, pričao je o poslijeratnoj pretvorbi i zagrebačkom Humphreyju Bogartu, naoružanom Smith & Wessonom i prezirom društvenih konvencija.