Gosti Festivala europske kratke priče 2017.

Održava se
28.05.-02.06.2017.

Festival europske kratke priče, jedan od naših najdugovječnijih festivala u Hrvatsku dovodi dobitnike najznačajnijih svjetskih književnih nagrada – od nagrade Man Booker, preko nagrade Planeta i Independent... pa sve do ostalih uglednih priznanja za književnost na engleskom, poljskom, portugalskom, španjolskom i talijanskom jeziku.

Oni su: Hassan Blasim, Lucy Caldwell, Janice Galloway, Guillermo Martinez, Rosa Montero, Bronka Nowicka, Ondjaki, Jose Luis Peixoto, DBC Pierre, Eider Rodriguez, Chika Unigwe...

Više o njima, pročitajte u nastavku...
 

Bronka Nowicka (1974.), rođena je 1974. u Radomsku. Redateljica, scenaristica i pjesnikinja, diplomirala je režiju na Filmskoj akademiji u Łódźu i slikarstvo na Likovnoj akademiji u Krakovu gdje trenutačno pohađa doktorski studij multimedija. Često eksperimentira s novim medijima, u svojim radovima tako koristi tomografiju i tomovideo stvarajući grafike i video uratke korištenjem tomografa i rendgena. Njezina prva knjiga "Nakarmić kamień" (Nahraniti kamen, 2015), zbrika poezije u prozi, dobitnica je Nike, najprestižnije poljske književne nagrade. Ujedno je i jedina debitantica koja ju je osvojila. Njezini su radovi prevođeni na engleski, njemački, češki, ruski i estonski te će tijekom 2017. biti i objavljeni na tim jezicima. Bronka Nowicka uvrštena je u New Voices from Europe za 2017. godinu u organizaciji Literary Europe Live.
 

Chika Unigwe (1971.) rođena je u gradu Enugu u Nigeriji. Autorica je četiri romana, uključujući i "On Black Sisters Street" (2009, 2011, Jonathan Cape, VB i Random House, SAD) i "Night Dancer" (Jonathan Cape, 2012). Kratke priče i eseji objavljeni su joj u New York Timesu, Guardianu, Guernici, Aeonu i mnogim drugim časopisima. Radovi su joj prevedeni na nekoliko jezika. Dobitnica je nekoliko nagrada i stipendija i trenutačno je Bonderman Assistant Professor na Sveučilištu Brown gdje predaje kreativno pisanje. 2003. godine njezine su kratke priče pobijedile na natječajima BBC Short Story Competition i Commonwealth Short Story Competition. 2004. godine ušla je u uži izbor za nagradu Caine Prize for African Writing. Iste je godine njezina priča uvrštena među deset najboljih na natječaju Million Writers Award za najbolji prozni rad objavljen online. 2005. godine osvojila je treće mjesto u sklopu natječaja Equiano Fiction Contest. Autorica je i dviju knjiga za djecu u izdanju Macmillana.
 

Dirty But Clean Pierre (1961.), pravim imenom Peter Warren Finlay, australski je pisac poznat po svojim mladenačkim skandalima jednako kao i po knjigama, radio je kao vizualni umjetnik prije nego što je napisao svoj prvi roman. Njegov prvijenac, "Vernon God Little" (2001), postao je prva knjiga nagrađena književnim nagradama Booker i Withbread te je potom objavljen u 43 zemlje. Knjiga je 2003. dobila i nagradu Bollinger Wodehouse Everyman te Nagradu James Joyce. Prevedena je na 43 jezika, među ostalim 2004. i na hrvatski (u prijevodu Drage Štajduhara i izdanju Marjan tiska). Zatim su uslijedila još dva romana – "Ludmila’s Broken English" i "Lights out in Wonderland" – koja s prethodnim čine labavo povezanu trilogiju komedija. Petit Mal, “slikovnica za odrasle”, objavljena je 2013, moderna horor novela "Breakfast with the Borgias" 2014, a njegov priručnik za pisanje, "Release the Bats", 2016. godine. Svoje vrijeme dijeli između Velike Britanije i Irske.
 

Polagana smrt Luciane B. Martinez Guillermo

Guillermo Martinez rođen je 1962. godine u Argentini. Doktorirao je matematiku na Sveučilištu u Buenos Airesu. Uz dvije zbirke kratkih priča, "Infierno grande" (Nepregledni pakao) i "Una felicidad repulsiva" (Odbojna sreća), piše romane, "Acerca de Roderer" (O Rodoreru), "La mujer del maestro" (Učiteljeva žena) i "La muerte lenta de Luciana B." (Polagana smrt Luciane B., Vuković & Runjić, 2008), kao i eseje, "Borges y la matemática" (Borges i matematika), "La fórmula de la inmortalidad" (Formula besmrtnosti), "Gödel" (para todos) (Gödel (za sve), s Gustavom Piñeirom) i "La razón literaria" (Književni razlog). Jedan je od najprevođenijih argentinskih autora. S romanom "Crímenes imperceptibles" (Oksfordski niz, Vuković & Runjić, 2005) iz 2003. postao je popularan diljem svijeta i dobio uglednu španjolsku nagradu Planeta. Prema tom je romanu 2008. godine snimljen istoimeni film "Alexa de la Iglesije" s Johnom Hurtom i Eliahom Woodom u glavnim ulogama. Uz nagradu Planeta dobitnik je nagrade Nacionalne zaklade za umjetnost i nagrade Gabriel García Márquez. Jedna mu je priča objavljena u prestižnom New Yorkeru.
 

Irački Krist Blasim Hassan

Hassan Blasim irački je autor trenutačno nastanjen u Finskoj. Rođen je 1973. u Bagdadu gdje je i studirao na tamošnjoj Akademiji filmskih umjetnosti. Napustio je Bagdad 1998. godine i otišao u Sulejmaniju, u irački Kurdistan, gdje je nastavio snimati filmove, uključujući i dugometražnu dramu "Wounded Camera", pod pseudonimom Ouazad Osman iz straha za život svoje obitelji koja je ostala u Bagdadu pod diktaturom Sadama Huseina. Njegova prva zbirka kratkih priča, "The Madman of Freedom Square" (2009), nominirana je za nagradu Independent Foreign Fiction za 2010. godinu, dok je njegova druga zbirka, "Iraqi Christ" (2013) osvojila nagradu Independent Foreign Fiction za 2014. godinu kao prva knjiga na arapskom jeziku i prva zbirka kratkih priča u povijesti nagrade. Hassanova djela prevedena su (ili se prevode) na dvadesetak jezika. "Iraqi Christ" (Irački Krist, Fraktura, 2016) izašao je u arapskom izdanju 2015. godine. Izbor priča iz obje zbirke objavljen je 2014. godine u SAD-u pod naslovom "The Corpse Exhibition", a knjiga je kasnije izabrana među deset najboljih knjiga 2014. godine u izboru časopisa Publishers Weekly. Njegova prva drama, "The Digital Hats Game", premijerno je izvedena u ožujku 2016. godine u Kazalištu Telakka u Finskoj. 2010. godine The Guardian ga je nazvao 'vjerojatno najvećim živućim piscem arapske proze...'
 

Igiaba Scego, spisateljica je i novinarka rođena 1974. godine u Rimu u obitelji somalskog podrijetla. Doktorat znanosti stekla je iz područja pedagogije (na temu postkolonijalizma) te nastavila surađivati s raznim sveučilištima u Italiji i inozemstvu. Objavila je knjigu za djecu "La nomade che amava Alfred Hitchcock" (Nomatkinja koja je voljela Alfreda Hitchcocka, 2003), zatim romane "Rhoda" (2004) i "Oltre Babilonia" (Izvan Babilona, 2008). Uredila je pripovjednu zbirku "Italiani per vocazione" (Talijani po pozivu, 2005) te "Quando nasci è una roulette" (Kad se rodiš u ruletu, 2007), reportažu o djeci migranata koju je suuredila s Ingy Mubiayi. Njezine su pripovijesti objavljene u antologijama "Pecore nere" (Crne ovce, 2012) i "Amori Bicolori" (Dvobojne ljubavi, 2012). Memoarska proza "La mia casa è dove sono" (Moja je kuća tamo gdje sam ja, 2010) nagrađena je 2011. uglednom nagradom Mondello. U suradnji s fotografom Rinom Bianchiem objavila je esej "Roma Negata. Percorsi postcoloniali nella città" (Zanijekani Rim. Postkolonijalne šetnje gradom, 2014) u kojemu promišlja o talijanskom kolonijalizmu. 2015. objavljuje roman "Adua", posvećen liku žene koja, putujući iz Somalije u Italiju, preispituje vlastiti identitet, a 2016. knjigu o brazilskom skladatelju, pjesniku i pjevaču Caetanu Velosu. Surađuje s časopisom Internazionale.
 

Janice Galloway (1955.), jedna je od najraznovrsnijih britanskih spisateljica, autorica romana, kratkih priča, publicističke proze i radova u kojima surađuje s likovnim i glazbenim umjetnicima. Dobitnica je brojnih priznanja, nagrada i stipendija, uključujući nagradu MIND Allan Lana, nagradu E. M. Forester koju dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti. Među ostalim, kao spisateljica je gostovala u četiri škotska zatvora, radila je kao istraživačica u Britanskoj nacionalnoj biblioteci i predavala na Sveučilištu Sterling u Škotskoj i Sveučilištu Otago u Novom Zelandu. Njezina najnovija knjiga, "Jellyfish", zbirka je kratkih priča. Živi u Lanarkshireu. Poznata je i kao britka i duhovita sugovornica i performerica.

 

(c) Helena Canhoto 2010

Galveias Peixoto Jose Luis

José Luís Peixoto rođen je 1974. u Galveiasu, jedan je od najcjenjenijih portugalskih pisaca mlađe generacije. Nakon što je 2001. dobio nagradu José Saramago za roman "Nenhum Olhar" (Nijedan pogled, VBZ, 2004), osnovana je nagrada za mlade autore koja nosi njegovo ime. Za roman "Cemitério de Pianos" (Groblje glasovira) dobiva nagradu Cálamo Otra Mirada za najbolju stranu knjigu objavljenu u Španjolskoj. Preveden je na više od dvadeset jezika, a njegov roman "Livro" (Knjiga, Edicije Božićević, 2016) doživio je devet izdanja u Portugalu te autoru stekao glas jednog od najzanimljivijih i najčitanijih suvremenih portugalskih, a i svjetskih autora. "Galveias" (Galveias, Edicije Božićević, 2017) dobitnik je nagrade Oceanos za najbolji roman objavljen u svim zemljama portugalskog govornog područja.

 

Lucy Caldwell rođena je u Belfastu 1981. godine. Autorica je tri romana, nekoliko drama za kazalište i radio i jedne zbirke kratkih priča. Najnoviji joj je roman, "All the Beggars Riding", ušao u uži izbor za irski roman godine te je odabran kao dio kampanje "One City, One Book" za Belfast. Dobitnica je i nagrada Rooney i Dylan Thomas, nagrade George Devine za mlade dramatičare, zatim nagrada Imison, Fiction Uncovered i nagrade Nacionalne zaklade za umjetnost Sjeverne Irske. Priče su joj emitirane na BBC Radio 3 i 4 te uvrštene u antologije Granta: "New Irish Writing", "The Long Gaze Back: An Anthology of Irish Women Writers", "Belfast Noir" i "All Over Ireland: New Irish Short Stories". 2012. godine ušla je u uži izbor za BBC-jevu međunarodnu nagradu za kratku priču, a 2014. osvojila nagradu Commonwealth Writers. Njezinu prvenac, zbirku kratkih priča pod naslovom "Multitudes", objavila je nakladnička kuća Faber 2016. godine. Irska spisateljica Eimear McBride za zbirku je kazala da je Lucyna zbirka “predivno napisana i tako dobro uravnotežena da čitatelja dovodi u neposrednu blizinu nježne humanosti svojih likova” dok su je drugi kritičari uspoređivali s Joyceovim "Dublincima". Njezina verzija Čehovljeve "Tri sestre" premijerno je prikazana ove jeseni u kazalištu Lyric Theatre u Belfastu.
 

Prozirni Ondjaki

Ondjaki, pravim imenom Ndalu de Almeida, nagrađivan je angolski pisac rođen 1977. godine u Luandi. Nakon studija sociologije u Luandi i New Yorku, radio je na brojnim kinematografskim i filmskim projektima. Ondjaki je već ovjenčan mnogim i važnim nagradama, između ostalog nagradom Grande Prémio de Conto Camilo Castelo Branco 2008 i prestižnom nagradom Jabuti. Trenutno živi u Rio de Janeiru. Za roman "Os transparentes" (Prozirni, Hena.com, 2016) dobio je nagrade Saramago 2013 i Prix Transfuge 2015. Ušao je i u izbor 39 afričkih pisaca mlađih od 40 godina, u sklopu projekta Africa39. Napisao je četiri romana: "Bom Dia Camaradas" (2001), "Quantas Madrugadas Tem A Noite" (2004), "Avó Dezanove e o segredo do soviético" (2008), "Os transparentes" (2008) a piše i poeziju, kratke priče i priče za djecu. Napisao je i dramu "Os vivos, o morto e o peixe frito" (2014) te novelu "O Assobiador" (2002). Član je Društva angolskih pisaca, a djela su mu prevedena na francuski, španjolski, talijanski, njemački, engleski i kineski. O svom je rodnom gradu snimio dokumentarni film pod nazivom "Hope the Pitanga Cherries Grow – Tales of Luanda" (2006).
 

Luđakinja u nama Montero Rosa

Ljubavnici i neprijatelji Montero Rosa

Rosa Montero, španjolska spisateljica i novinarka rođena 1951. u Madridu. Studirala je psihologiju i novinarstvo te od 1970-ih radi kao novinarka za televiziju i novine. Od 1977. radi za dnevnik El Pais, među ostalim kao vanjska dopisnica iz nekoliko zemalja (Indija, Australija, SAD, Latinska Amerika, itd.) i glavna urednica nedjeljnog magazina. Za svoj je novinarski rad dobila nekoliko uglednih nagrada, među ostalim i World Prize za intervjue. Pisala je i scenarije za nacionalnu televiziju TVE. Od književnih djela najvažniji su romani "Te trataré como una reina" (Tretirat ću te kao kraljicu, 1983), "La hija de Canibal" (Kanibalova kći, 1997), koji joj je donio nagradu Primavera, zbirka priča "Amantes y enemigos" (Ljubavnici i neprijatelji, 1998; hrvatsko izdanje Disput, 2007), zatim romani "La loca de la casa" (Luđakinja u nama, 2003; hrvatsko izdanje Disput, 2014), "Historia del Rey Transparente" (Priča o prozirnom kralju, 2005), također ovjenčan prestižnom nagradom Que Leer, "Instrucciones para salvar al mundo" (Upute kako spasiti svijet, 2008) i "Lagrimas en la lluvia" (Suze na kiši, 2011).

Za svoj književni i novinarski rad primila je uglednu nagradu Gabriel Garcia Márquez. Romani "Luđakinja u nama" i "Priča o prozirnom kralju" nagrađeni su nagradom književnog časopisa Qué Leer dok je "Luđakinja u nama" ovjenčana nagradom Grinzane Cavour kao najbolja knjiga objavljena u Italiji 2009. Godine. Uz 15 romana napisala je i dvije biografije, tri knjige intervjua, zbirku kratkih priča i nekoliko priča za djecu. Djela su joj prevedena na dvadesetak jezika. Njezino najnovije djelo je roman pod nazivom "La Carne" (Meso), objavljen 2016.
 

Mars Bakić Asja

Asja Bakić rođena je 1982. u Tuzli i završila je studij bosanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Objavila je zbirku pjesama "Može i kaktus, samo neka bode" (2009), koja je nominirana za nagradu Kiklop za najbolji prvijenac, te zbirku kratkih priča "Mars" (2015), uži izbor nagrade Edo Buduša. Pjesme i priče prevedene su joj na engleski, poljski, češki, makedonski, slovenski, rumunjski i švedski. Autorica je bloga "U carstvu melanholije". Uređuje i piše za "Muf" (muf.com.hr), portal za feminističko čitanje popularne kulture. Surađuje s europskom pjesničkom platformom Versopolis. Bavi se i književnim prevođenjem te je na hrvatski prevela djela Emily Dickinson, Alejanda Pizarnik, Eliabeth Bishop, Emila Ciorana, Jacquesa Rancièrea i drugih. Živi u Zagrebu. Predstavnica je Bosne i Hercegovine u sklopu platforme New Voices from Europe za 2017. godinu.
 

Eider Rodríguez (1977., Rentería, Baskija), studirala je oglašavanje i film i ima doktorat književnosti. Radila je kao književna urednica i scenaristica za televiziju, film i strip, a danas je profesorica na Baskijskom sveučilištu. Objavila je tri zbirke kratkih priča "Eta handik gutxira gaur" (I ubrzo nakon), "Haragia" (Meso) and "Katu jendea" (Gomila mačaka). Na baskijski je jezik prevela "Le Bal" Irene Nemirovsky. Njezina je posljednja knjiga zbirka književne kritike pod naslovom "Itsasoa de bide bakarra" (More je jedini put). Proza joj je lirska i mračna, gotovo asfodelska na momente. Autorica o kojoj će biti teško otkriti nešto više. 



 

Kamara obscura Karuza Senko

Senko Karuza rođen je u 1957. u Splitu. Djetinstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao u mnogim novinama i časopisima. Priče su mu uvrštene u razne antologije, preglede i izbore te prevođene na strane jezike. Objavio: "Busbuskalai" (1997), "Ima li života prije smrti" (2005), "Tri krokodila" (s B. Čegecom i M. Mićanovićem, 2005), "Vodič po otoku" (2005) i "Kamara obscura" (2010). Izdavačka kuća Profil objavila je 2007. Karuzine sabrane priče pod naslovom "Teško mi je reći". Senko je direktor Književnog festivala Mare, Mare! i osnivač neformalnog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim i pučinskim otocima.