Ivan Kralj : Ne može kulturna politika biti rob socijalne politike

Foto: Renato Branđolica

Portal Teatar.hr najavio je svoje samoukinuće zbog izostanka financijske potpore, a iako je ''odbijenicu'' i od Ureda za kulturu grada Zagreba i od Ministarstva kulture, nakon 7 uspješnih godina postojanja, doživio i portal za kulturu Kupus.net, on ipak nastavlja s radom. O razlozima prestanka sufinanciranja, te o (ne)transparentnosti dodjele sredstava i današnjoj kulturnoj politici, s glavnim urednikom Kupusova lista i portala Kupus.net  Ivanom Kraljom razgovarao je naš stalni suradnik Božidar Alajbegović (koji, istine radi, objavljuje i na stranicama Kupus.neta, baš kao i u drugim medijima za kulturu).

 
Božidar Alajbegović : Nedavno je portal za kulturu Kupus.net doživio redizajn, povećan je broj rubrika i suradnika, tekstovi izlaze većom dinamikom. Međutim, i Grad Zagreb i Ministarstvo kulture, koji su prijašnjih godina sufinancirali portal, ove godine nisu odobrili sredstva. Kako to komentirate?

Ivan Kralj: Za Grad Zagreb interpretacija je vrlo jednostavna. Gradonačelnikov savjetnik za kulturu Dušan Ljuština, ljut zbog skandala oko projekta "Jesen u Zagrebu" koji je Kupusova redakcija temeljito razgolitila u Kupusovu listu, a onda nastavila pratiti i na portalu, u više je medijskih navrata dao naslutiti da će svi projekti uz koje se vezuje moje ime doći na crnu listu (spominjao je, podsjećam, u naletu defenzivnog gnjeva, i kresanje sredstava Festivalu novog cirkusa kojim ravnam!).

Nemojmo zaboraviti da je riječ o čovjeku koji je čak intervencijom kod HRT-a uspio izvojevati zabranu reklame za Kupusov list, samo zato što se u njoj spominjalo njegovo ime. Dakle, takvom je čovjeku medijska slika očito izuzetno važna.

U atmosferi prijetnji, tajnih utjecaja, ali i poznatoj nam praksi da se program javnih potreba u kulturi baš i ne kroji u odajama u kojima zasjedaju kulturna vijeća, nije se niti mogao očekivati drukčiji ishod. Zabluda je, međutim, bila u tome da će Kupus.net zbog toga prestati istraživati gospodarenje novcem pa i u samom Gradskom uredu za kulturu, ili ako baš hoćete - u Ljuštininoj sobi. Metoda uskrate sredstava nakon četiri godine redovnog sufinanciranja u tom je smislu posve promašena.

Kupus.net neće poput Teatra.hr zatvoriti kapiju, nego će i dalje inzistirati na odgovornosti kulturne politike, kad joj se sviđa i kad joj se ne sviđa. Smatram da je naprosto traćenje energije prihvaćanje poraza ili usredotočavanje kolektivne energije na privatnu sudbinu jednog portala (bio on Kupus.net ili Teatar.hr), je li dobio nula kuna, ili je za razliku od drugih koji su dobili 70, on dobio 50 tisuća kuna. Mislim da je to posve pogrešan diskurs u situaciji u kojoj se pokazuje da je naprosto cijeli sustav truo, i umjesto da posustaju, tu bi upravo kulturni portali morali odigrati glavnu ulogu u raskrinkavanju sustava koji ne pada na kulturnim medijima, već na cijelom kulturnom pogonu, pogotovo nezavisne scene.

Što se tiče prestanka sufinanciranja od strane Ministarstva kulture nakon pet godina, to bi zaista trebalo pitati Ministarstvo, što smo mi službenim dopisom i učinili. Još čekamo odgovor.

Dakle, očito je razlog za prestanak sufinanciranja portala Kupus.net kritičko pisanje njegovih novinara o radu Vlade RH te o radu Duška Ljuštine?

Pogledamo li listu elektroničkih publikacija koje se sufinanciraju, rekao bih da je očito kako javne financije preferiraju informativno-servisne modele. Kupus.net je u temeljima izgrađen na kritičkom konceptu, i iznenadno ukidanje potpore za takav portal pomalo plaši. Tim više što njegova potpora nije bila ni do koljena potporama koje se ove godine od strane Ministarstva dodjeljuju.

Tu dakako možemo prepoznati i nešto drugo - grupe za pritisak očito imaju svoju funkciju, jer su svi portali iz grupacije koja je snažno zagovarala promjene u sufinanciranju portala (Teatar.hr, Booksa.hr, H-alter.org, Kulturpunkt.hr...) ostvarili potpore. One su čak, u godini rezova, prilično narasle u odnosu na prošlu godinu, i ja zapravo tu vidim pozitivan pomak. Dakako, taj je pomak zaobišao Kupus.net.

Hoće li portal nastaviti s radom i, ako hoće, da li će doživjeti neke promjene uslijed pomanjkanja financijskih sredstava?

Portal je i počeo s radom bez javnih potpora. Ako je preživio proteklih sedam godina, vjerujem da posvećenost njegovih autora i njegova izdavača neće posustati. Volio bih vjerovati da Kupus.net postoji zato što je bitan, a ne zato što se našao na nekakvoj listi za sufinanciranje. Ta lista je ponos onih koji listu objavljuju, a Kupus.net je ionako vlasništvo njegovih autora i ljudi koji ga čitaju. Pomalo je i zabavno znati da vas redovito čita Duško Ljuština, pa vas nazove i pola sata telefonski "pere".

Mislim da je kulturnoj eliti doista teško pojmiti da Kupus.net tako ne funkcionira; ona ne može razumjeti ključ uspjeha i utjecaja, pa makar nakon prijetnji pokušala i metodom uskrate javnih sredstava. Intrigantno mi je da kulturna elita radije bira podupirati čak i tiskane časopise koje sama ne čita - ona radije javno podupire ono što se ne čita, negoli ono što je katkad i esencijalno važno. Ima tu neke logike. 

Osim vođenja portala Kupus.net glavni ste urednik "Kupusova lista" ali i osnivač "Festivala novog cirkusa". Predstavite ukratko ta dva projekta.

"Kupusov list" je tiskani časopis trenutačno u formi godišnjaka, plod iste autorske radionice, a nastao radi širenja sfere našeg medijskog djelovanja (a onda i utjecaja), ali i potrebe ukoričenja važnih autorskih sadržaja u nešto opipljivo. Nešto čime, recimo, u smotanom obliku možete ubiti muhu ako zuji oko vas. Ili, dakle, dvije muhe jednim udarcem. Kupusov list pokušao je redefinirati ulogu kulturnog časopisa u Hrvatskoj, i čini mi se da je napravio upravo uspješan pomak u komunikacijskom smislu, približivši kulturne sadržaje široj publici koju, mnogi od njih, prečesto zaobilaze.

"Festival novog cirkusa" manifestacija je pak udruge Mala performerska scena, i moja je uloga organizacijsko-ravnateljska. Riječ je o iznimno uspješnom festivalu suvremene cirkuske izvedbe koji je proteklih šest godina izgurao suvremeni cirkus u prvi plan općeg društvenog i kulturnog interesa. Jedan od rijetkih domaćih festivala, a to govorim sada i kao novinar informiran i o drugim festivalima, koji ostvaruje konstantne iznimno pozitivne rezultate i kod publike, i kod kritike, i kod svjetskih umjetnika, i kod međunarodnih programatora koji ga redovito pohode.

I konačno, rekao bih, festival, na kojem hrvatska publika ima privilegiju vidjeti predstave i umjetnike koje će druge europske metropole programirati tek nekoliko godina kasnije. Od zemlje bez cirkuske tradicije postali smo topos koji se za trendovima ne povodi, već ih - predviđa.

Kako se financiraju ti projekti? Jesu li sredstva koja za njih dobivate od Ministarstva kulture i grada Zagreba dostatna?

Grad Zagreb, iz već poznatih i njemu razumljivih razloga, bio bi valjda najsretniji da Kupusov list ne izlazi (zanimljivo je da već postoji takav stav, a tek su dva broja izašla!), tako da se on redovito ne nalazi na listi osamdesetak zagrebačkih kulturnih časopisa koje gradski proračun sufinancira. Ministarstvo kulture je tu daleko hrabrije - podupire postojanje Kupusova lista, ali sa svotom koja jedva pokrije troškove tiska.

Što se tiče Festivala novog cirkusa, odgovorno tvrdim da je riječ o apsolutno nedovoljno prepoznatom projektu, robu politike Ministarstva i Grada okrenutih tradicionalnim manifestacijama koje su izgubile i na energiji, i na publici, i na utjecaju. On je vjerojatno rob i cirkuskoga predznaka, ali unatoč predrasudama šire javnosti, koje su donekle razumljive, Festival novog cirkusa je uspio pronaći jednu od najbrojnijih publika koju uopće možete vidjeti u hrvatskim kazalištima.

I Grad i Ministarstvo nisu prepoznali centar svijeta koji, u maniri starih cirkusa, lociramo u Zagrebu svake godine u studenom. Štoviše, umjesto da podupru jedan od najuspješnijih festivala, oni ga recesijski režu (što bi bilo razumljivo da je on ikad ostvario minimalno sufinanciranje), te tako dovode do srama da često moramo priznati kako se festival više financira iz proračuna nekih drugih europskih zemalja, negoli iz onih vlastite zemlje.

Na sreću, Europi je Festival novog cirkusa također bitan. Ali je isto tako točno da ako se nastavi situacija u kojoj će Europi Festival novog cirkusa biti važniji negoli navodno europskoj Hrvatskoj, postoji otvorena mogućnost da onda i festival emigrira, tamo gdje je potrebniji. 

Kad je predviđen izlazak novog broja Kupusova lista? Redakcija je najavljivala povećanje dinamike izlaženja, hoće li se to ostvariti?

Sljedeći broj trebao bi izaći prije ljeta. Na žalost, u trenutačnoj situaciji ne možemo osigurati povećanje dinamike izlaženja lista, koliko god za to postojao interes i kulturne scene, i čitatelja. No to valjda nije važno javnim fondovima, pa se očekuje da jedna privatna tvrtka, koja posluje na primarno ne-kulturnom tržištu, mora biti vječni mecena kulturne produkcije. Izdavač Kupusova lista zainteresiran je to i ostati, ali ne može baš cijelo svoje poslovanje u drugim gospodarskim granama posvetiti donatorskoj praksi koja je k tome apsolutno neprepoznata.

Kakvo je vaše mišljenje o načinu na koji država skrbi o kuturi odnosno što mislite o sistemu financiranja kulture? Da li bi se sredstva namijenjena za tu svrhu mogla drukčije, a možda i racionalnije raspodijeliti, te na koji način?

Svakako. Ako me netko iz države zatraži i plati, rado ću napraviti i elaborat o tome. Osobno sam zagovornik radikalizacije sredstava potpore, po sustavu kakav ima program Kultura Europske unije. Dakle, kad se neki projekt prijavi na natječaj, te zatraži određena sredstva, organizator natječaja ili mu odobri zatražena sredstva, ili mu ne odobri. To dakako podrazumijeva daleko veću odgovornost donatora sredstava, ali i racionalnost onog koji projekt prijavljuje.

Trenutačno imate situaciju apsolutnog prenapuhavanja troškova od strane korisnika, a koji se onda nadaju da će im javni proračuni dodijeliti "barem nešto". Pa se onda i događa situacija da svi dobivaju "nešto", a nitko onoliko koliko bi trebao dobiti da zaista ostvari projekt koji je zamislio.

Naše nepostojeće kulturne politike zapravo su socijalne politike, podupiremo ljude, a ne projekte. I naravno da to onda ne može biti racionalno. U ovakvom sustavu onda nema niti potrebe za glumljenjem velikih selekcijskih procesa, svake godine kulturna nam slika izgleda manje-više isto, ovisno tek o veličini kulturnog proračuna. Uzalud rezultati natječaja kasne, kad bi ih se moglo prepisati iz prošle godine. Ne prepoznaje se čak niti interes da se nešto zaista strukturalno promijeni.

Svi ukazuju prstom na HNK i činjenica je da tamo odlazi najveći novac s apsolutno neadekvatnim rezultatima. Mislim da ne može odgovor na takve kritike biti broj zaposlenih, veličine ansambala (koji onda nemaju niti gdje nastupati) i slično. To su sve socijalni problemi koje onda tako treba i adresirati. Ne može kulturna politika biti rob socijalne. Gradska uprava, a onda i Ministarstvo, čekaju da ljudi na plaćama umru ili da s neba padne meteorit pun novca. Dakle, čine problem vječnim. 

Je li sistem dodjele sredstava dovoljno transparentan?

Dovoljno transparentan? Zar je transparentan?

Jeste li zadovoljni načinom na koji mediji prate kulturu?

Bit ću provokativan, pa reći onda i ono što se možda ne očekuje - zadovoljan sam što su tiskani mediji pomalo izgnali kulturu sa svojih stranica. Ruku na srce, kad su najmasovniji mediji i pisali o kulturi, pisali su na način da te više bude sram što to uopće čitaš.

Ista je situacija i s tretmanom kulture na televiziji. Ne postoji nikakva posebna odredba u zakonu da HRT mora slaviti sport više od kulture, ali je činjenica da postoje zasebne sportske vijesti odmah nakon Dnevnika, a Vijesti iz kulture (upitno uređene) smještaju se u neke kasne sate. No to očito ne smeta niti Vijeće HRT-a, niti nadležne državne agencije za praćenje medija.

Agencija za elektroničke medije svojedobno je i kulturne organizacije pozvala da se očituju o javnom interesu za djelovanje elektroničkih medija, a uoči raspisivanje natječaja za koncesije specijaliziranih TV kanala. Agencija je očito bila jako zainteresirana za mišljenje kulturne javnosti, čim smo dobili DomaTV i RTL2, slavitelje petparačke zabave u obliku sapunica ili emisija o neobičnim kućnim ljubimcima.

Masovni mediji pokopali su kulturu živu, a ja bih radije da su je skroz ubili, negoli da je povremeno izlažu na odar u pogrebnim terminima, i u novinama tamo uz osmrtnice. No u zemlji koja nije kultivirana, koju ne vode kultivirani ljudi, i čije medije vode novinari upitne opće kulture, a kamoli kulture umjetnosti, ne valja se previše čuditi prisutnosti kulture u medijima. Ona je prisutna baš onoliko koliko je društvu bitna. Ili u hrvatskom slučaju - koliko je društvu nebitna.