Iz tiska izašao Fantom slobode 1/2020

Iz tiska je s opravdanim zakašnjenjem izašao proljetni broj Fantoma slobode (Durieux, 2020.) u kojem možete čitati Želimira Periša, Svena Popovića, Miljana Milanovića, Borisa Škifića, Alena Bešića, Ivanu Maksić, Bonislava Kamenjaševića, Vandu Petanjek, Milicu Vučković i mnoge druge domaće, kao i pisce iz regije. Novi broj Fantoma urednički potpisuje Ivana Rogar.

Da ne duljimo, jer iz Duriexa su se potrudli sve vam detaljno predstaviti:

Iz novog Fantoma ćete doznati da zadarski autor Želimir Periš donosi dobre vijesti: piše novi roman. Nakon romana »Mima i kvadratura duga« te »Mima i vaše kćeri«, kojima se etablirao kao jedan od važnijih suvremenih romanopisaca u Hrvatskoj, ne sumnjamo da će i novi roman biti odličan. Kao teaser pročitajte ulomak iz rukopisa »Nevjesta kostonoga«, duhovite proze u kojoj Periš rastače žanr pastorale, tradicionalni okvir za pisanje o ljubavi, da bi prokazao prave, nimalo viteške obrasce patrijarhalnog ponašanja, odnosno, udvaranja djevojkama.

»Grafitna podmornica«, pripovijetka Svena Popovića, autora dviju knjiga pripovjedne proze, ispričana u drugom licu, tematizira razvoj odnosa dvoje mladih ljudi i kušnju na koju je stavljen. Pripovijedanje se ističe po izuzetno domišljatoj figurativnosti i jezičnim rješenjima. Ono je istovremeno neobavezno, ali jasno je da je u njega uloženo puno rada i ljubavi.

Slijedi duhovita nadrealistička proza Miljana Milanovića aleatorne prirode kod koje čitatelj ne zna na što može računati jer narativna logika na prvi pogled ne postoji. Budući da je priča ispripovijedana u prvom licu, moguće ju je tumačiti kao san, ludilo pripovjedača ili njegova drogiranost. Pažljivijim čitanjem uočit ćemo cikličko kretanje radnje. Na primjer, jedan od likova u priči na početku je mrtav; on ustaje iz mrtvih da bi na kraju priče ponovno poginuo. Znači li u tom slučaju išta njegova pogibija ili se događaji ponavljaju, a vrijeme ide u krug kao na satu?

Od dviju kratkih priča Borisa Škifića koje ovdje objavljujemo, prva je o obrazovanim ljudima bez posla i bez nade da će ga naći te siromasima koji se prehranjuju popravkom kišobrana. Tu u tom momentu fizičkog susreta oni se susreću i u svojoj bliskosti — obrazovan s diplomom i zacijelo neobrazovan na istom su položaju ekonomske ljestvice. Druga je priča o svijetu sasvim suprotnom, svijetu kojem materijalno ništa nedostaje, a duhovne potrebe namiruju sjećanja.

Novosadski pjesnik i urednik Alen Bešić piše o prirodi fotografije, bergerovski, kako se vađenjem slike iz konteksta, njezinim diskontinuitetom stvara višeznačnost. Jer ne videći kontekst možemo doći do sasvim pogrešnog zaključka. Bešić kao ilustraciju prilaže nekoliko fotografija pokazujući pritom i kako se povijest ponavlja uvijek i nezaustavljivo, bez smisla za originalnost i bez empatije.

Kragujevčanka Ivana Maksić, autorica četiriju zbirki pjesama, donosi fragmentarne zapise o ljubavi, pisanim i nepisanim običajima, djelićima života koji metonimijski sugeriraju nešto drugo, poput implicitne naznake da se nikad neće vjenčati jer se nikako ne uspijeva uvući u majčinu vjenčanicu. Zapisi su aforistički, vispreni i začinjeni trpkim humorom.

U ovom broju možete pročitati i četiri pjesme talentiranog mladog pjesnika Bonislava Kamenjaševića pred kojim je, sudeći prema pjesmama objavljenima u drugim publikacijama, blistava karijera.

Ovdje objavljena poezija poznatog crnogorskog proziasta i pjesnika Ðorđa Šćepovića kroz figurativan izričaj tematizira ono što čovjeka čini autentičnim i posebnim među drugim jedinkama. Šćepović piše o čaroliji majki koje u najtežim vremenima mogu pripraviti obrok bez ijednog sastojka, o snazi tišine i snazi govora, o dijelovima nas samih koji su važni za individualnost i ličnost, poput jezika i rodne kuće. Identitarni oslonci u ovim pjesmama poprimaju drukčiji, bajkovitiji i višeznačniji oblik.

Vanda Petanjek iz Čakovca piše pjesme o muško–ženskim ljubavnim odnosima. Njen je izraz pun zakučaste metaforike, ali je izravan i konkretan. Poezija joj je čvrsta, smjela i nabijena ironijom pa čitatelj dobija osjećaj da s lirskim subjektima Vande Petanjek nema šale.

U poeziji beogradske likovne umjetnice i prozaistice Milice Vučković vlada primat sadržajnost nad ritmom. To bi možda bilo obeshrabrujuće kad ta sadržajnost ne bi bila prožeta humorom i ludilom jednog izmještenog subjekta. Vučkovič kreira opsesivan i prilično trapav subjekt koji govori o strahu od smrti i od usamljenosti te o nezadovoljstvu životom/svijetom. To se zanovijetanje može činiti razmaženim, no zapravo je konstitutivan dio svakoga od nas. Dobar primjer toga nezadovoljstva su duhovite pjesme »Portret« i »Nepar«, sastavljene od nasumičnih referenci o sebi koje djeluju kao pomaknut opis za profil na Tinderu. Kada u jednoj od pjesama subjekt nabraja svoje dosadašnje reinkarnacije, jasno je da tu nema nijednog života koji je bio ugodan ili lagodan. Jasno je, zapravo, da nema ni nade da se takav pojavi, ali Vučković u tome pronalazi posebnost, zanimljivost i ljepotu jer im svima pristupa s humorom, ali bez cinizma.

Snježana Vračar Mihelač šokira svojim ispovjednim pjesmama, gurajući nam naš ružni dio povijesti u lice. Državotvorna politika bila je i ostala da se s tih činjenica, najblaže rečeno, skreće pogled. No upravo zato što nismo usvojili taj dio svoje povijesti, suočili se s njime, on nas nastavlja šokirati brutalnošću i nedostatkom empatije. Tako i ova poezija čitatelja sjajno bode baš tamo gdje mu je najneugodnije.

Putopis Jelene Lešaje vodi nas u Finsku. Autorica pripovijeda o doživljajima i dojmovima iz Helsinkija te s okolnih otoka, o promišljanjima o finskom jeziku i arhitekturi. Naoko ona ne daje upute za tumačenje viđenog, ali ispod tog ravnodušnog površinskog sloja nazrijevaju se orijentiri za humanost i toleranciju.

Dramska teoretičarka i redateljica Rajna Racz nudi freudovsko tumačenje Ibsenove drame »Rosmersholm«. Ta je drama sa svojim sablastima iz prošlosti vrlo pogodna za psihoanalitička čitanja, što je prepoznao i sam Freud kada je pisao o njoj. Racz pak proširuje i produbljuje Freudovo tumačenje dodajući vlastite uvide.

U likovnoj rubrici Kontejner Branko Franceschi upoznaje nas s projektom Viktora Daldona »Kolpomorto«, multidisciplinarnom instalacijom kojom umjetnik prikazuje mračnu stranu života i umjetnosti na hrvatskom obalnom području.