Jean-Pierre Liegeois : Romi preispituju Europu, njene sastavnice

Psiholog i sociolog po struci, Jean-Pierre Liegeois već je desetljećima posvećen znanstvenim istraživanjima o Romima na tlu Europe. Pri Sveučilištu Rene Descartes u Parizu osnovao je Centar za istraživanje Roma, stručni je suradnik pri Vijeću Europe za pitanja obrazovanja Roma, napisao je više studija i knjiga na tu temu, a povod našem razgovoru jest njegova knjiga "Romi u Europi", koju je u Hrvatskoj objavila Ibis grafika i povodom koje je Jean-Pierre Liegeois boravio u Zagrebu.

 
Ana Ðokić: Gospodine Liegeois, na predstavljanju Vaše knjige, čuli smo podatak da se prvi pisani podaci u kojima se spominju Cigani/Romi na tlu Europe javljaju već u 12. stoljeću. Kako biste, u tom kontekstu, komentirali rečenicu da su Romi stoljećima bili veći Europljani od Europljana?

Jean-Pierre Liegeois: U prošlosti, Romi su naselili Europu dok se ona još nije institucionalno izgradila. Uz to, što se tiče Roma, naš pristup mora sadržavati internacionalnu dimenziju s obzirom da su oni prisutni u svim državama. Ta je dimenzija polazišna točka za sve refleksije i sva djelovanja.Također moramo naglasiti da je tijekom zadnjih desetljeća Europa obilježena dvama važnim činjenicama.

Za početak, kretanja populacije uzrokovana seobama i sve raširenijom mobilnošću. Tome se od 1989. godine dodaje i izlaženje manjina na vidjelo. Na sastanku Vijeća Europe održanom u Beču 1993. godine, rasprava je bila usredotočena na pitanje manjina. Državni su poglavari naglasili da: „Nacionalne manjine koje su u Europi učvrstili povijesni preokreti moraju biti zaštićene i poštivane kako bi se na taj način pridonijelo stabilnosti i miru (..)". Donešenim je odlukama slijedilo usvajanje važnih dokumenata poput Konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, koji su postali važećima u svih 47 država članica Vijeća Europe.

Taj je dokument u Hrvatskoj stupio na snagu 1998. godine.Zbroj tih dvaju fenomena - mobilnosti i izviranja manjina - na nov je način izmijenio demokratsku, socijalnu, kulturnu i političku europsku sliku, označenu plurikulturalizmom ili multikulturalizmom. Ali ta su dva pojma samo naziv, samo statičan opis demografske situacije. Vidljivo je da se, zbog mobilnosti populacije, brojke konstantno mijenjaju. Da bi se pokrenule politike koje će riješiti situaciju s početka 21. stoljeća, treba sa statičnosti obilježene plurikulturalizmom prijeći na dinamičan spoj pokrenut interkulturalizmom.

Romi su dobar primjer, zbog toga što sadržavaju obje spomenute karakteristike: oni su pokretni (ali ne „nomadi", o tome kasnije) i manjina. Podsjetimo se da su tijekom godina europski programi, naročito onaj za školovanje romske djece, bili od velike važnosti za više područja refleksije, naročito onom o interkulturalnom obrazovanju. Čini se zapravo da je školovanje romske djece igralo pokretačku ulogu, u isto vrijeme otkrivajuću i emblematičnu.

Tako je komitet koji je upravljao projektom Vijeća Europe pod nazivom „Obrazovanje romske djece u Europi", naglasio važnost utjecaja ovog projekta na obrazovanje uopće: „Obrazovanje Roma, u europskom kontekstu, mora se prepoznati kao izvor obnove potrebne obrazovnom sustavu. U trenutku kada se obrazovanje pokrene, jedan od utjecaja ovog projekta može i mora biti obnova pedagoških pristupa."

Zadnjih nekoliko godina, njihova djelatnost puno pridonosi refleksiji o manjinama i o društvu općenito. Tako bismo mogli reći da aktivnosti koje se odvijaju imaju ulogu pokretača, i pokazuju da kulturna raznolikost i aktivnosti koja razvijaju poštivanje manjina služe kao izvor obogaćivanja cjelokupnog europskog društva.

Romi usmjeravaju pozornost na osnovna pitanja. Oni preispituju Europu, njene sastavnice, pojedince i zajednice, države, nacije i nacionalnosti, migracije, i to na tako stimulativan i inovativan način da se pojavljuju na političkoj sceni i, postavljajući nova pitanja, zahtijevaju preispitivanje odavno ustaljenih odgovora.

Oni pomažu definiranju novih koncepata i otvorenosti novih refleksija.

Zanimljivo je da stariji zapisi najčešće spominju Rome u negativnom kontekstu, što je lako shvatiti i opravdati strahom zapisivača ne-Roma od njima sasvim drugačijeg svijeta s kojim su se povremeno susretali. Kakav je Vaš stav kao psihologa, otkud taj vječiti ljudski strah od različitog?

Od najvećeg su utjecaja predodžbe bazirane na predrasudama i stereotipima: takve predodžbe dobrim dijelom formiraju stavove i odnose. Te su predodžbe najvažniji, a često i jedini vektor spoznaje između Roma i njihove okoline. Romi su krivo shvaćeni, rekao sam na predstavljanju knjige Romi u Europi, zato što je stvarnost prekrivena izmišljenim.Ta neshvaćenost često pojačava projicirajući efekt: ne znajući tko su zapravo Romi, prisutni „akteri" na njih projiciraju svoje sheme, svoje projekte, svoje brige.

Romi su prisutni u Europi više od pola milenija - nisu niti nedavno doselili, niti radnici-imigranti. Oni nemaju svoju zemlju, niti konzulat koji će se o njima brinuti i predstavljati ih. Jedino što im preostaje jest kulturna različitost, čvrsta i stalna u promjenjivom i nestalnom društvu. Ta slika „marginalca" koju o njima izgrade svaka epoha i svaka politika, zapravo otkriva napetost i nesigurnost onih koji je stvaraju. Ona ističe „suprotnost" i strah grupe koja je projicira, i odatle taj efekt „ogledala briga" nekog društva - na primjeru odnosa prema Romima moguća je socio-povijesna, politička i psihološka analiza onih koji ih okružuju.

Tijekom stoljeća, cijeli se niz slika izgradio i razvio, učvrstio u obliku stereotipa. Na taj je način stvoren rezervoar predodžbi, manje ili više uvriježenih, u koji posežu i oni koji odbacuju i oni koji žele asimilirati: tamo svatko pronalazi nešto čime će potkrijepiti svoje mišljenje i opravdati svoje djelovanje.

Čemu strah od riječi? Zašto se danas (barem u Hrvatskoj) izbjegava riječ Cigan? Ne bismo li, umjesto da mijenjamo riječi, trebali promijeniti svoj stav prema ljudima?

Očito je da se naši stavovi trebaju promijeniti, i to boljim informiranjem koje bi dovelo do boljeg poznavanja, koje pak utječe na priznavanje i poštivanje. Ali i riječi su važne jer su one nositelji cijele težine povijesnog nerazumijevanja i stereotipa. Problem naziva Gypsy/Cigan jest to što oni lingvistički nisu romskog podrijetla, izmislila su ih društva koja su Rome odbacivala. Tu etiketu treba oprezno koristiti, i to ovisno od jezika do jezika. Na primjer, njemačkim su se nazivom Zigeuner koristili nacisti i on je nabijen negativnim konotacijama, kao i rumunjski Tigan koji je kroz stoljeća postao sinonimom za roba.

Ali postoje i konteksti u kojima ih možemo koristiti: tako u Ujedinjenom Kraljevstvu mnogobrojne organizacije Roma ili Putnika same sebe nazivaju „Gypsy", ili pak u Francuskoj, gdje se federacija koja okuplja četrdesetak organizacija sastavljenih od Roma, Sinta, Putnika, Gitana, zove Union nationale des associations tsiganes (UFAT), a termin je bio izabran da bi se poštovala velika raznolikost tako okupljenih zajednica.

Pri Vijeću Europe postoji Odjela za Rome i Putnike. Nekada je umjesto „putnika" stajao naziv „nomadi". Zašto se uz Cigane, promijenio i svima nama dobro poznati naziv za ljude koji nemaju jedno stanište i koje nazivamo nomadima? Čemu strah od riječi „nomad"?

Nije u pitanju strah od korištenja riječi „nomad". Uzrok je taj što jako mali dio romske populacije čine obitelji koje zapravo putuju. Ima dakle jako malo nomada, a među njih spadaju Romi, Gitani, Sinti; osim činjenice što se neki od njih sele, ima i onih koji se, iako ne sele, nazivaju Putnicima jer je to postalo nazivom s kojim se identificiraju i pod kojim se okupljaju. Tako su u Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Švicarskoj, Belgiji Putnici mnogobrojni. Osim činjenice da termin nomad nije prikladan jer je jako malo Roma, Sinta, Gitana i Putnika koji su zaista nomadi, on isto tako može obilježavati i druge putujuće grupe ili zajednice.

Što je kampanja Dosta!?

Pogledati sažetak na stranici Vijeća Europe :-)

Govoreći o otvorenosti ljudi jednih prema drugima, bilo da govorimo o odnosu dva pojedinca ili odnosu dva naroda, podrazumijeva se i spremnost za prihvaćanjem promjena. A promjene ugrožavaju tradiciju, zar ne?

Upravo suprotno: nepromjenjivost, grčevito držanje za vlastite vrijednosti, to je ono što ugrožava dinamičnost određene kulture, njezin opstanak i razvoj. Kultura je poput jezika, ako se ne mijenja, umire. Mogli bismo reći, koristeći sociološki pojam akulturacije, da kultura živi i preživljava ne unatoč akulturaciji već zahvaljujući procesu akulturacije, ali u okviru dinamične, žive akulturacije.

Uzmimo u obzir primjer škole, koja je, naročito za dijete iz neke manjine, faktor akulturacije, i uvijek će to biti. Od trenutka kad postane dio školovanja djece, ona u većem ili manjem stupnju utječe na njihov globalni proces edukacije, i postaje njegovom sastavnicom. No postoje i akulturacije koje nam trebaju kako bismo se prilagodili. A školovanje možemo shvatiti kao da uopće nije faktor dekulturacije, ili ako jest, onda u najmanjem mogućem obliku.

Drugim riječima, ono može biti shvaćeno kao nadopuna obiteljskog školovanja, ne njegova suprotnost. U prilagođenim razredima, svih oblika, školska se edukacija suodnosi s obiteljskom, i one se ne razvijaju niti paralelno (što bi uzrokovalo taloženje znanja i iskustava nepotrebnih za život djeteta i obitelji), niti suprotno (što pak uzrokuje odbacivanje škole od strane obitelji koja se osjeća ugroženom, ili dekulturaciju djeteta čiji su kulturni i sociološki korijeni odsječeni); u oba slučaja, identitet djeteta, koji je njegovo mjesto sigurnosti i oslonca, u školi postaje mjestom konflikta.

Potrebna je dakle prilagodljivost kako bi se putem različitih poticaja stvorile promjene. Novatorski pokušaji trebaju na tom području igrati ulogu pokretača, i minimum fleksibilnosti treba dopuštati njihovo postojanje, a ne suditi o njihovoj važnosti.

Da se vratim na pitanje, upravo su oni najtradicionalniji, koji upadnu u ritualizaciju očuvanja, u najvećoj opasnosti.

Dio Roma želi očuvati svoj nomadski način života, svoju tradiciju, svoje obrede i običaje,  što je sasvim pozitivan i hvale vrijedan stav. Međutim, u tom kontekstu, ni Romi, kao ni narodi s kojima se oni susreću, ne pristaju na promjene. U tom slučaju, mi onda govorimo o životu jednih pokraj drugih, ali ne i o životu jednih sa drugima. Dio Roma ne želi nositi teret tradicije svojeg naroda već se želi asimilirati u širu društvenu zajednicu u kojoj se kreće. Treba li se u takvim slučajevima inzistirati na nacionalnom određenju? Možda netko ne želi teret jedne nacije, tradicije, običaja, predrasuda i stereotipa preuzeti na svoja leđa? Može li se bez tog tereta uopće živjeti, ili ga treba prihvatiti i snositi odgovornost nacije kojoj po rođenju pripadamo u ovom ili onom postotku?

Danas je sveprisutna želja stvoriti politike inspirirane interkulturalnošću. Multikulturalnost koja karakterizira današnje europske države jest skup razlika koje se trebaju povezati i staviti u međuodnose: to je interkulturalnost, odnos dinamičnosti, a ne stvaranje konflikata.
Ilustrirat ću primjerom iz školske edukacije.

Interkulturalno opredjeljenje unutar školskog obrazovnog kadra, zahtijeva prije svega uvažavanje i izučavanje svih običaja, intelektualnih i fizičkih, koji su bili i koji se još uvijek tiču djeteta u njegovoj životnoj sredini. Puno se govori o pedagogiji „orijentiranoj na učenika". Dakle, upravo djetetove osobitosti prije služe kao temelj pedagogije, nego kao isticanje suprotnosti uslijed negacije koji ih obescjenjuje. Nasuprot tome, politike asimilacije su tijekom stoljeća bile sinonim za zabranu kulturne dinamike i posebice jezičnog izražavanja, pod izgovorom da ono koči „integraciju"

Uvažavanje podrazumijeva i opasnosti kolima se izlaže dijete koje se školuje: teritorij Roma je u njima samima i njegove su granice psihološke, dakle gipke ali krhke, prilagodljive ali propusne. Rom jasno opaža opasnost u kojoj se mogu naći njegova djeca, kada su u školi izložena sustavu vrijednosti koji je drugačiji od njegovog i kojeg on ne želi usvojiti.

Osim uvažavanja, potrebno je i razumijevanje. Razumijevanje da, prihvatiti podrijetlo Roma i njime se u školi koristiti kao pedagoškom podlogom, znači uzeti u obzir i ono što se događa van škole, na različitim područjima (obrazovnom, obiteljskom, ekonomskom, stambenom...) koja oblikuju osobnost djeteta i potiču njegovo ponašanje. Kada je dijete u učionici, ono primjećuje rascjep između školskog obrazovanja i obiteljskog.

Posljedice su ozbiljne jer dijete biva ujedno kažnjeno i izolirano. Kažnjeno je tom velikom udaljenošću između jezika škole i njegovog vlastitog, te činjenicom da se mora prilagoditi drugačijem svijetu o kojem treba sve naučiti. Izolirano je zato što je ponašanje koje je naučilo, i koje se u njegovoj obiteljskoj zajednici cijeni i primjenjuje, u školi stigmatizirano. Dijete ima osjećaj da živi u ilegalnoj kulturi, to ga zbunjuje i uznemiruje.

Romsku kulturu u školi čini i njena prisutnost u očima djece ne-roma, koja je korisna u borbi protiv predrasuda. Ulazak romske kulture u školu potiče valorizaciju, habilitaciju, i dopušta tvrdnju da Romi ne predstavljaju društvenu kategoriju već kulturnu manjinu: pedagoške i psihološke posljedice koje iz toga proizlaze iznimno su važne.

Da bi se uvažavanje, razumijevanje i poštivanje roditeljskih želja i kvalitete kulture mogli u potpunosti izraziti, potrebno je da školska institucija dokaže svoju fleksibilnost, kako u svojoj strukturi tako i u načinu rada.

U tom su smislu prioriteti obrazovanje i informiranje nastavnika, kao i stvaranje prilagođenog i kvalitetnog nastavnog materijala. Nije stvar u tome da bi nastavnik trebao poučavati romske vrijednosti (to mu nije niti zvanje niti je za to sposoban), već bi mu kvalitetno informiranje, poznavanje i razumijevanje kulture djece omogućili da povezuje, da procjenjuje, i da tu procjenu uključi u svoju pedagogiju, bilo da su njegovi učenici većinom Romi, bilo da se razred sastoji od više različitih kultura. Korištenje povijesnih i kulturnih činjenica u multikulturalnom razredu omogućava raznoliko i bogato predstavljanje kultura, i objašnjenje elemenata identiteta određenog učenika ostalima u razredu. Romskim zajednicama hitno treba ponovno pripisati kulturne elemente i poštovanje koji su im bili oduzeti tijekom stoljeća.

Veze između školovanja, kulture i identiteta, u smislu interkulturalne pedagogije, su izravne i neraskidive: školovanje, kultura, povijest i jezik ne mogu se razdijeliti jedni od drugih ako je u pitanju pristup koji u isto vrijeme želi biti dinamičan i poštovati identitete.

To znači da je odnos između edukacije i identiteta dvostruk: edukacija, naročito školska, osnovno je oruđe u stvaranju i razvoju kulturnih identiteta, a isto tako sastavni elementi identiteta moraju biti prisutni, u smislu povijesti, jezika, kulture, u sadržaju školske edukacije. To je potrebno kako bi se promijenila slika koju o Romima imaju drugi, ali i ona koju oni imaju sami o sebi.

I u tome školska edukacija ina osnovnu ulogu. Prisutnost povijesti ne dopušta zaborav, relativizira opasnost kojoj se mlade generacije podložne izlažući se globalizaciji koja može uzrokovati gubitak identiteta. Isto tako i na političkom planu, poznavanje i uvažavanje povijesti, kulture i jezika, dopušta razvoj djelovanja koje će biti konstruktivno u proaktivno, a ne samo obrambeno i reaktivno.

Je li škola kao ustanova „leglo liberalizma" ili „leglo konzervativizma" i što je cilj obrazovanja Roma? Asimilacija ili...?

Kao što sam već spomenuo, edukacija je vrlo utjecajan faktor čije će posljedice uvijek poticati poboljšanje na drugim razinama:

- edukacija, za romsku zajednicu, utvrđuje vrijednost, pozitivizira još uvijek često negativnu i stereotipnu sliku koju drugi imaju o njoj; zajedničko učenje, učenje od drugih i učenje o drugima za sobom povlače poznavanje i razumijevanje koji potiču poštovanje
- edukacija, osim toga, čini samostalnim onoga koji se njome koristi, koji na taj način savladava alate za prilagodbu promjenjivoj okolini i sredstva za obranu od asimilacije; ona dopušta izlazak iz polja socijalne pomoći i smještanje u ono kulturnog i političkog razvoja
- edukacija, u mračnom svijetu, sastavljenog od intolerancije, odbacivanja, problema sa stanovanjem, poslom, zdravljem, dopušta razmišljanje i djelovanje okrenuto ka budućnosti; ona dopušta razmišljanje o napretku, a ne o problemima

Zadnjih se godina dogodila važna promjena, koju ja smatram mutacijom: novi oblici političke organizacije prevazilaze podjele između različitih grupa i dopuštaju pojavu zajednica čiji elementi pokazuju snažan osjećaj sličnosti i želje za zbližavanjem.

U tom kontekstu školska je praksa neophodna za stvaranja dinamike kolektivne refleksije. Tijekom stoljeća okolina Roma je kontinuirano stvarala njihovu različitost, temeljenu na stereotipima manipuliranim u političke svrhe; u tom smislu, Rom nikad nije bio definiran onakvim kakav jest, nego onakvim kakav je trebao biti iz političkih razloga.

Romi žele izbjeći opasnost da im okolina pripiše identitet pogodan njezinim mogućnostima i njezinim vlastitim političkim potrebama.

Naglasio sam to na političkom planu, ali vrijedi i na personalnom, poznavanje i uvažavanje povijesti (i kulture i jezika) dopušta razvoj konstruktivnog, proaktivnog, a ne samo obrambenog i reaktivnog djelovanja. Identiteti, osobni i kolektivni, bez prestanka su pod utjecajem izgradnje i rekonfiguracije. U toj neprekidnoj izgradnji, alati stečeni obrazovanjem dopuštaju da se uđe u dinamiku akulturacije svojevoljno, a ne pod prisilom.

( prijevod s francuskog - Ema Pongrašić )