Jurica Pavičić : Dobre knjige su politički neupotrebljive: one potiču na raspravu i zamišljenost, ne potiču na barikade
Dok je za neke jug samo „soba s pogledom“, simulakrum u kojem traže ispunjenje vlastitih fantazija, za druge je on zavičaj u kojem ostaju živjeti i nakon što iz njega odu posljednji turisti. Upravo tim jugom i njegovim problemima bavi se Jurica Pavičić u svojoj knjizi eseja „Knjiga o jugu“ koju je krajem prošle godine objavila nakladnička kuća Profil.
Turizam koji se otima kontroli, betonizacija i apartmanizacija obale, napušteni industrijski objekti, emigracija stanovništva, urbanizam i arhitektura... samo su neke od tema kojima se bave Pavičićevi tekstovi. Autor u njima iscrtava mapu onog drugog, stvarnog juga na koji smo skloni zaboraviti čim se nad njim ugase svjetla turističke pozornice. „Knjiga o jugu“, međutim, ne govori samo o određenom zemljopisnom području, nego i o jednom vremenu. Pavičić, naime, povijest juga vidi kao priču o nizu utopijskih, „fickaraldovskih“ projekata koji su jedan za drugim propali: najprije je krajem 19. stoljeća propalo vinogradarstvo zbog najezde filoksere, potom industrija, a samo je pitanje vremena kad će se isto dogoditi i turizmu. Svaki tekst tako je prožet nekim osjećajem tragičnosti, spoznajom da se povijest ponavlja i da nismo ništa naučili iz nje.
Iako autor, kao što to i sam kaže u razgovoru koji slijedi, ne bi želio da se ti tekstovi čitaju kao nostalgija za prošlim vremenima, ponekad ih ne možete čitati a da vam se barem malo ne stegne u grlu. Ne tako davno, još uvijek su postojale tvornice zahvaljujući kojima su ljudi othranjivali svoje obitelji, gradilo se po mjeri čovjeka i Jugoplastika je bila prvak Europe. I to triput zaredom. Sve to i još mnogo toga drugog zahvaljujući „Knjizi o jugu“ ostat će zabilježeno u zajedničkom pamćenju.
S Juricom Pavičićem razgovarao sam putem e-maila.
Knjiga o jugu
Dean Trdak: "Knjiga o jugu" objedinjuje vaše već uglavnom objavljene novinske tekstove u kojima pišete o različitim temama koje spadaju u imaginarij juga. Bura, napušteni industrijski prostori, jadranska magistrala, fenomen vikendica, iseljavanje, samo su neke od njih. U nju ste također uvrstili nekoliko dosad neobjavljenih tekstova koji su joj dali autobiografski prizvuk i na neki način omogućili da se ovi tekstovi čitaju kao cjelina i kao neka vrsta osobne posvete jednom vremenu kojeg više nema. Kako ste došli na ideju povezati sve te tekstove u cjelinu? Što za vas znači jug?
Jurica Pavičić: Tijekom godina sam u Jutarnjem listu - novinama za koje pišem - ispisao dosta većih novinskih tekstova koji su se esejistički bavili, ajmo tako reći, antropologijom Jadrana i Dalmacije: Jadrolinijom, vikendicama, napuštenim selima, burom. U jednom trenutku sam shvatio da ti tekstovi čine suvisli ciklus koji ima smisla kao knjiga. U tom trenutku počeo sam razmišljati što bi još takvoj knjizi nedostajalo i što bi još trebalo ispisati. Jedna takva knjiga nije naravno mogla bez nogometa, pa sam odlučio dodati tekst o jednom od mojih krucijanih mladenačkih utjecaja, treneru “Hajduka” Tomislavu Iviću. Knjiga o Dalmaciji ne bi smjela biti bez najutjecajnije i naraširenije dalmatinske knjige 20. stoljeća, a to je kuharica Dike Marjanović Radice. Na koncu sam u knjigu uvrstio i nekoliko autobiografskih eseja o povijesti moje obitelji, o zgradi u kojoj sam odrastao, o tvornici mog oca... To su tekstovi koji su bili odviše autobiografski da bi ih bilo umjesno tiskati u novinama. Kao prozaik sam dosad izbjegavao memoarsko-autobiografsko, ovo mi je bio način da dio tih tema provučem kroz knjigu manje pretenciozno.
Jug u naslovu knjige odnosi se na europski jug, srednjeeuropski jug i hrvatski jug - dakle, Mediteran, istočni Jadran i Dalmaciju. Ti “jugovi” u knjizi uključuju – recimo - i Makedoniju, Grčku, južnu Italiju, Bosnu…
Čitajući vaš roman "Crvena voda" i "Knjigu o jugu" ne mogu se oteti dojmu kako te dvije knjige na neki način tvore cjelinu. Obje, svaka na svoj način, govore o vremenu tranzicije. Na početku romana "Crvena voda" nestaje djevojka Silva i njezina obitelj, osjećajući kako je nepovratno izgubila dio svog života, iduća dva desetljeća pokušava doznati njezinu sudbinu. Ako je "Crvena voda" pokušaj rekonstrukcije gubitka na osobnoj razini, može li se reći da je "Knjiga o jugu" svojevrsna detektivska istraga, vaš pokušaj rekonstrukcije onoga što smo izgubili kao zajednica?
To je jedna od mogućih interpretacija, i svakako legitimna. Kroz moju knjigu eseja svakako parka stanoviti žal za nekim bivšim vrednotama: za industrijom, erom modernizacije, sekularizma, solidarnosti, urbanističkog planiranja. Ali, ne bih volio da se ona čita kao knjiga nostalgije, jer je nostalgija neproduktivna emocija, ona omamljuje, apaurinizira i čini nas tromim. Volio bih da se ona čita kao knjiga koja relativizira ono što smo danas i pokazuje da će to “danas” jednako završiti kao i propalo bivše: na hrpi bivših ambicija i propalih aspiracija.
Zašto je važno progovoriti o toj temi u književnosti? Može li književnost/umjetnost u tom smislu bilo što promijeniti?
Može li književnost mijenjati svijet? Da - ali samo ako je loša. Loše, plakatne knjige nukaju masu na djelovanje. Dobra književnost usložnjuje svijet, pokazuje da je on kompleksniji od jednostavne ideološke fabulacije. Zato su dobre knjige politički neupotrebljive: one potiču na raspravu i zamišljenost, ne potiču na barikade.
Jedno od obilježja juga svakako je turizam. Pišete o tome kako je jug postao jedna velika „soba s pogledom“, sve više destinacija a sve manje zavičaj. Gradske jezgre sve se više prazne i stanovnici zbog visokih cijena nekretnina iseljavaju u predgrađa. Proteklih godina stanovnici mediteranskih gradova kao što su Venecija i Barcelona otvoreno su se pobunili protiv dolaska turista. Je li turizam postao novi oblik kolonijalizma, novovjeka filoksera koja će poharati sve i iza koje neće ostati ništa?
Da, mislim da jest. Turizam ima loše svojstvo da pervertira identitet, pretvara vas u nekog tko simulira sebe samog pod pogledom Drugog ne bi li fingirao “autentičnost”. Turizam, također, sa sobom nosi pasatizam, težite tomu da budete “ljepši i stariji”. Konačno, turizam poput taxifolije istiskuje konkurentske ekonomske “biljke”. A sam u sebi ima ugrađen okidač vlastite propasti ako se strogo ne obuzdava. Pri tom, turizam je strašno osjetljiv biznis - a ovisi o eksternalijama na koje nemamo nikakvog utjecaja, poput recimo klimatskih promjena. Jadran je ima loše povijesno iskustvo s monokulturama vinogradarstva i industrije. Monokultura turizma je isto to, ali siromaškija, jalovija i s kraćim rokom trajanja.
Je li moguć održivi turizam? Što mu je alternativa?
Održivi turizam je moguć, ali uz jaku kontrolnu ulogu države, racionalni i znanstveno utemeljeni planerski aparat, te u kontekstu gdje turizam nije jedina djelatnost od koje zajednica ovisi, nego samo jedna od grana privrede. Čak i tada je balans teško uspostaviti. A kod nas ne postoji ni jedan od tih preduvjeta. Zašto? Jer ne postoji početni - država. Ovo što mi imamo nije država, nego ruglo. Hrvatska 1990. nije dobila državu, nego je izgubila - čak i onu jadnu i neuspješnu kakvu je dotad imala. Ovo što sad imamo ni po čemu nije država.
U jednom od tekstova citirate izjavu palestinskog režisera Elije Suleimana prema kojoj je „Mediteran zemlja nedovršenih poslova i nedovršenih kuća“. Zašto je tome tako?
Ne znam zašto, ali primjećujem da je tako. Inače, vrijedi pogledati Suleimanov film “Božanska intervencija”, monti-pajtonovski niz crnohumornih vinjeta koje se zbivaju u arapskom dijelu Jeruzalema. Kad vidite kako izgleda arapski dio Palestine, s cementum katnicama i aramaturama koje strše, to izgleda isto kao istočni Split.
Govoreći o industrijalizaciji u Dalmaciji, navodite kako su tvornice poput Jugovinila, Jugoplastike, Dalmatinke, Cetinke i drugih temeljito izmijenile ne samo ekonomsku već i društvenu i kulturnu sliku Dalmacije. U čemu je bila njihova važnost i je li, osim novih ekonomskih okolnosti, koruptivne privatizacije i nesposobnih uprava, jedan od razloga njihove propasti bila i averzija novih vladajućih struktura prema modernosti?
Da, mislim da jest - negdje više negdje manje. Recimo, u Kaštelima jako, u Sinju ne toliko. Puno je tu faktora. Neke su tvornice uništili tajkuni, ali Jugoplastiku recimo ne - nju je uništila Azija. Neke su propale jer su bile na vrijednim uzobalnim nekretninama - a opet, recimo, s Cetinkom i Dalmatinkom nije tako. Tijekom 90-ih naprosto je postojalo uvjerenje da nam “to” ne treba jer ionako imamo plaže i sunce. Pokazalo se da društvo može živjeti od plaža i sunca - ali siromaški i loše, kako mi danas živimo.
Spominjete kako je najvažniji mediteranski resurs prostor pa stoga dosta pozornosti posvećujete arhitekturi i urbanizmu. Pišući tako o zgradi u kojoj ste odrasli u Gajevoj ulici u Splitu, navodite kako je ondje arhitektura stvorila ljude i njihovu kulturu. Kako je to arhitektura zgrade oblikovala ljude koji su u njoj stanovali?
Kad sam nedavno gostovao u Booksi, na promociji je bio arhitekt Hrvoje Njirić koji mi je rekao kako će tekst o Gajevoj 20 staviti u kurikulum za studente svog kolegija “Stambena arhitektura”, zato da bi shvatili kako arhitekt stambene zgrade utječe na život ljudi koji je obitavaju. Pri tom nije štos u ljepoti zgrade. Zgrada koju u eseju analiziram sa svakog je objektivnog stanovišta ružna cementna katnica. Ali, njena arhitektura je kreirala socijalne mehanizme, mrežu suživota i kodove ponašanja koji su portun pretvorili u mali “kibbutz”. Paradoks je da se taj obrazac formirao kod prve generacije stanara, a onda nastavio nasljeđivati kao DNK na ljude koji s izvornim stanarima nemaju veze.
U drugom tekstu za oko mi je zapela ova rečenica: „Gradovi govore više nego što bi nam njihovi graditelji htjeli reći“. Što nam govore promjene u arhitekturi i urbanizmu nakon 90-ih?
Hrvatski gradovi danas nose kao biljeg kvartove i ulice koji svjedoče o ideoloških zabludama 90-ih. To je bilo doba liberalnog apsolutizma, vjere da nam planiranje ne treba i da se prostor može tržišno samoregulirati. Rezultat tog mahnitog jednoumlja su užasni prostori poput Žnjana, Vrbika i sličnih.
Crvena voda
U tekstu o partizanskim spomenicima pišete: „Spomenici pokazuju da je kod nas devetnaesto stoljeće pobijedilo dvadeseto.“ Što nam odnos prema partizanskim spomenicima govori o vremenu u kojem danas živimo? Koliko je taj dio baštine važan za Dalmaciju ako se uzme u obzir veliki broj Dalmatinaca koji je sudjelovao i poginuo u antifašističkoj borbi?
Za Dalmaciju je sve vezano za partizane važno, ili bi moralo biti važno, jer je NOB bio povijesno najveći dalmatinski rat, a sama Sutjeska je sa 3500 poginulih Dalmatinaca najveće dalmatinsko stratište nakon Lepanta. Istodobno, unuci tih ljudi se te baštine stide, prednjače u negacionizmu, daju imena školama i ulicama po sramotnim tipovima kao što su Stepinac ili Filip Lukas. To je politički aspekt spomenika. Drugi je onaj estetski - da su partizanski spomenici, ili bar najslavniji među njima, isijavali modernizatorskom porukom. Danas se na svaku modernizaciju gleda kao na nešto zloćudno. Za dio hrvatskih mainstream kolumnista, čak je i francuska revolucija đavolje djelo. Pogledajte samo reakcije na požar u Notre Dameu.
Važan dio dalmatinskog kulturnog identiteta bez sumnje čini odnos prema sportu, osobito nogometu. Svi znamo što NK Hajduk znači za Dalmaciju. Pišete kako još i danas redovito odlazite na Hajdukove utakmice. Spominjete britanskog sportskog novinara i povjesničara Jonathana Wilsona koji o nogometu piše kao da piše o kulturi. Koju nam priču o tranziciji priča taj dio Hajdukove povijesti sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je taj klub bio relevantan u europskim razmjerima u odnosu na danas?
Što se relevantnosti tiče, treba biti realan. Ni Steaua, ni Zvezda - dakle, ni bivši europski prvaci - ni jedan istočnoeuropski klub više nije relevantan u globaliziranom biznisu nogometnog spektakla. To više ne postoji i neće se vratiti, za tim je bespredmetno žaliti. Zlatno doba Hajduka skopčano je za jedan specifičnoi period splitske modernizacije kad Tomislav Ivić ide pod ruku sa Splitom 3, sa vrhuncem industrije, s ekonomskom snagom industrijskog grada. Vezan je i uz sa demokratskog stanovišta dvojbeni propis po kojem nogometaši nisu smjeli otići u inozemstvo prije 28. godine. Konačno, bilo je to doba prije Lige prvaka koja je dodatno okrupnila nogometni biznis i pretvorila ga oligopol malog broja krupnih klupskih korporacija. Kako sve to ne postoji, naravno da ne može postojati ni nogomet.
Kako su u cijeloj toj tranzicijskoj priči u Splitu završile književnost i kultura? Pretpostavljam ne baš dobro, ako je suditi po zatvaranju knjižare „Morpurgo“. S druge strane, barem iz zagrebačke perspektive, stvari ne izgledaju toliko loše. Tu su Pričigin, Bookvica, odnedavno i Mediteranski festival knjige, a tu su i pisci kao što ste vi, Olja Savičević Ivančević, Nebojša Lujanović, Tanja Mravak... Kako se vama čini književna scena u Splitu danas?
Split 70-ih i 80-ih se može slaviti u arhitekturi, industriji ili sportu - ali ne u kulturi. To je bio tipični blue-collar grad koji je bio kulturno dosta mrtav. Postojao je samo veliki, moćni i skupi HNK koji je tih godina bio kao baobab na malom planet iz “Malog princa”: tako velik, da ništa drugo tu nije raslo. Današnji je Split kulturno puno življi. Ima dobar festival mediteranskog filma, par dobrih kazališnih i muzičkih off-festivala, ali i takvu ekipu prozaika i scenarista kakvu nikad u povijesti nije imao. Također, ima i zanimljivu narastajuću filmsku scenu koju dobrim dijelom čine moji studenti, na što sam ponosan. Knjižara “Morpurgo” je specifična priča - ona će se kad tad otvoriti, jer je funkcija zaštićena konzervatorski. Knjižare su se nažalost preselila u šoping centre, jer se tamo preselio i život lokalaca.
"Knjiga o jugu" vjerojatno ne bi bila potpuna bez poglavlja o gastronomiji i kulinarstvu. Jedan o tekstova u knjizi posvetili ste knjizi Dike Marjanović Radice "Dalmatinska kuhinja", kuharici koja je već osamdeset godina prisutna u dalmatinskim domovima. Čemu nas ta knjiga može poučiti danas? Pada li vam na pamet još neki zaboravljeni velikan iz splitske povijesti kojeg bi bilo vrijedno spasiti od zaborava?
Kad bih radio “Knjigu o jugu 2” - što neću - možda bi u njoj bili Vicko Krstulović, Toma Bebić i režiser Ivan Martinac. Dika je sjajna priča koju sam morao mukotrpno istražiti, jer se o njoj kao osobi malo zna. To je sigurno najutjecajnija knjiga 20. stoljeća u Dalmaciji. Osobito me tronula njena ratna kuharica tiskana u Splitu 1944., koji tjedan nakon ulaska partizana. U vremenima oskudice, ona tiska “Praktičnu kuharicu” u kojoj je – recimo - 70 recepata od pure, ali recepti kao “zec bez zeca”, “bakalar bez bakalara”. Ta knjiga je jedan od najdivnijih artefakata 2. svjetskog rata u Hrvatskoj.
Jedan tekst u Knjizi o jugu posvetili ste i Zagrebu. Ako je jug za sjevernjake „soba s pogledom“, što Zagreb znači za Dalmatince? Što je značio vama kad ste osamdesetih godina došli na studij, a što poslije?
Iz Splita koji je tada bio dosadan, lijen i industrijski siv došao sam u Zagreb Eurokaza, Radija 101, novog vala, novog kvadrata… U tom period Zagreb je još uvijek igrao ulogu koju je na Balkanu igrao čitavo 20. stoljeće - bio je predstraža modernizacije, grad kroz koji kao kroz ulaznu kapiju ulaze novotarije: avion, penkala, kobaltna bomba, film, strip, Radio, TV, umjetna oplodnja. Zagreb je to bio i u Austriji i u obje Jugoslavije. Paradoksalno da danas više nije. Što mogu Krk ili Čakovec pozitivno primiti od grada koji 19 godina bira Bandića?
U tekstu o Jadroliniji dojmila me se rečenica o brodovima koji svakodnevno na otok dovoze stvari, a odvoze ljude. Tako je bilo nekad, kad su otočani odlazili u Sjedinjene Države, Čile, Brazil, Novi Zeland i Australiju, a nastavilo se i danas, kad u potrazi za poslom odlaze u hrvatske ili europske gradove. Od devedesetih naovamo neprestano se govori o poticanju života na otocima, a učinjeno je malo ili ništa. Ima li nade za jadranske otoke?
Otoci nisu homogena priča. Postoje veliki, napučeni otoci s urbanim centrima kao Korčula ili Brač na kojima se danas živi bolje nego igdje u Hrvatskoj, jer imaju i turizam i donekle diversificiranu ekonomiju. Ali - postoje i drugi otoci koji su još džepovi predmoderne. Postoje Žirje, Kaprije, Drvenik… Otoci su kompleksna tema koja traži cijelu zasebnu knjigu.
O povijesti Dalmacije pišete kao o nizu utopijskih projekata koji su jedan za drugim propali. Najprije je propalo vinogradstvo zbog najezde filoksere, potom industrija, a propast će i turizam nastavi li se razvijati ovom brzinom. Baš kao što su europski vinogradi propali zato što je američka loza parobrodima prebrzo stigla do Europe pa filoksera nije stigla uginuti, tako se čini da nam modernizacija i globalizacija možda stižu prebrzo. U knjizi navodite niz dalmatinskih intelektualaca i umjetnika skeptičnih prema modernitetu i promjenama. Što vi mislite? Kako bi moglo izgledati sljedeće poglavlje "Knjige o jugu"?
Da. Ono što mi se čini kuriozitetom dalmatinske kulture 20. stoljeća jest niz istaknutih i dobrih umjetnika kjoji su u izrazu bili izrazito moderni, a taj modernistički stil nosio je pasatistički, antimoderni resentiman. Toma Bebić je avangardist, splitski Frank Zappa - no on u pjesmama pjeva protiv samoposluge i astronauta. Takvi su i Martinac, Petrasov Marović, Dulčić... zanimljivo je da oni otpor modernizaciji izražavaju kroz vrlo moderni stilski izraz muzičkog sempliranja, neoavangardnog filma, enformelističkog slikarstva. Možda je i to jedan od paradoksa-epifenomena Juga.
Knjiga o jugu
- Profil 11/2018.
- 296 str., meki uvez
- ISBN 9789533136660
'Knjiga o jugu' zbirka je eseja Jurice Pavičića o hrvatskom Jugu (Dalmaciji), srednjoeuropskom Jugu (Jadranu) te sveeuropskom Jugu (Mediteranu). Nastojeći izbjeći stereotipne turističke slike, autor se bavi jadranskim i mediteranskim prostorom kao prostorom nedovršene modernizacije, osuđenim na stalne nove početke.