Krešimir Bagić : Uvod u suvremenu hrvatsku književnost
Knjigu "Uvod u suvremenu hrvatsku književnost" Krešimira Bagića, redovitog profesora na Katedri za stilistiku Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu čine četiri velika poglavlja: 1) Sedamdesete: hrvatska šunja, praksa laži i borhesovci, 2) Osamdesete: od Partije bez teksta do strasti razlike, 3) Devedesete: lakše ih je voljeti iz daljine, 4) Nulte: zasljepljujući izlog kasnoga kapitalizma.
Nikako nije uobičajena praksa da knjiga prije objavljivanja bude izgovoren, a njezini učinci provjereni u izravnom kontaktu sa slušateljima. Među te iznimke pripada knjiga Krešimira Bagića: nadahnuće za njezin nastanak stiglo je iz stvarnosti Zagrebačke slavističke škole na kojoj je autor četiri godine zaredom inozemne kroatiste upućivao u hrvatsku književnost i kulturu posljednjih četrdeset godina, od 1971. do 2010. Pritom je u pameti trebalo držati dvije važne činjenice: prvo, da bi uvjerljivo opisao kontekst morao je pažljivo birati one događaje koji su imali – slikovito kazano – težinu »povijesnih međaša«, čije su posljedice bile dalekosežne i koji su se nekako reflektirali na književnost; drugo, trebalo je voditi računa o publici koja o gradivu zna malo ili ništa, pa traži jasnu artikulaciju teza i preglednost u iznošenju činjenica. Istodobno, Krešimir Bagić morao je voditi računa o dvama zamkama u koje manje iskusni lako mogu upasti: prvo, budući da je bio svjedok doba koje opisuje, nužno je bilo čuvati se klizanja u pustu subjektivnost koja je sklona nekim događajima pripisati značenje koje u širem smislu nisu imali, premda su bili silno važni za kazivača i oblikovanje njegova privatnoga i profesionalnog identiteta; drugo, morao je paziti da ne zaglibi u puko nagomilavanje podataka, čime bi otežao razumijevanje dekade o kojoj je riječ.
Premda to nije bilo nimalo jednostavno, uspio je Krešimir Bagić izmaknuti navedenim opasnostima, pa sastaviti knjigu s karakterom: s pristojnim vremenskim odmakom predstavio je četiri turbulentna desetljeća hrvatske književnosti, inteligentno birajući kontekstualne punktove i tekstualne primjere, a istodobno je zadržao nenametljivu subjektivnu perspektivu. U tom je smislu knjiga Uvod u suvremenu hrvatsku književnost baš lijepo zaokružena cjelina koja kod čitatelja izaziva zanimanje i ugodu: zanimanje zato što se autor sigurno kreće u mnoštvu zbivanja koja intenzivno žive u kolektivnom pamćenju i o kojima nerijetko postoje različite interpretacije, pa je neizbježivo da se vlastito sjećanje omjerava o ono koje mu iznosi Krešimir Bagić; ugoda proistječe iz mirnoće i sistematičnosti Bagićeva argumentacijskoga diskurza, jer on u kaotični materijal unosi red, slaže, katalogizira i povezuje činjenice.
To je, mislim, važna kvaliteta knjige: u doba informacijskoga galimatijasa, kad se vijesti izmjenjuju nevjerojatnom brzinom, teško je u dugoročnoj memoriji naći mjesta za sve važne i manje važne događaje. Svjestan prirodne sklonosti zaboravu, ali i potrebe za čuvanjem prošlosti, autor s različitih strana prikuplja vrlo raznorodne podatke, koji – kad se smjeste jedni pokraj drugih – nenadano pričaju suvislu priču koje nerijetko nismo svjesni. Ukratko kazano, Uvod u suvremenu hrvatsku književnost nije nastao zato što je Krešimir Bagić »poludio za vlastitim uspomenama« – premda je i to potpuno legitimna motivacija – nego zato da bi popunio prazninu koja se osjeća kad je riječ o cjelovitoj artikulaciji četiriju desetljeća hrvatske književnosti koja počiva na pretpostavci međuovisnosti konteksta i teksta.
Premda svako od opisanih desetljeća nosi svoje posebnosti, cjeline je Bagić strukturirao na isti način: u uvodnom dijelu izdvaja globalno važne događaje (od političkih preko znanstvenih do onih iz područja sporta i popularne kulture), zatim opisuje hrvatski političko-kulturološki kontekst, a potom analizira karakteristične poetičke koncepte u sva tri književna roda, poeziji, prozi i drami, čemu se – kad je riječ o pojavama signifikantnim za neko desetljeće – pridružuje opis onoga što se zbivalo u drugim umjetničkim praksama (slikarstvo, film, glazba, televizija). Valjana je Bagićeva odluka da se osvrne na emblematične svjetske događaje jer se na taj način pokazuje koliko je ono što se događalo u Hrvatskoj nekih desetljeća bilo blisko onome što se događalo u svijetu, a koliko su mnogi procesi potpuno specifični. Ukratko kazano: dijeleći isto kronološko vrijeme, različite kulture ipak žive u različitim stadijima subjektivnoga povijesnog vremena.
Dobar je primjer za to opis 1970-ih godina. Dok je, primjerice, u tom desetljeću započela masovna distribucija telefonskih sekretarica, a Bill Gates osnovao Microsoft – o čemu se na ovim stranama malo što znalo – Hrvatsko proljeće bitno je odredilo 1970-e, odvijale su se one – kako kaže autor – između zanosa i apatije, a politička zbivanja bitno su utjecala na književnost tih godina. Ili, dok su 1990-e u svjetskim razmjerima bile u mnogim stvarima upravo revolucionarne, »kad nas je tehnologija munjevito odvela u digitalnu budućnost«, Hrvatska je stjecala neovisnost i proživljavala traumatični Domovinski rat. Uglavnom, kad je opisivao kontekst, Bagić se osvrtao na političke, idejne i kulturološke silnice koje su izravno ili neizravno utjecale na književnu proizvodnju, koja je kadšto bila rezervirana prema izvanjskim utjecajima, kadšto ih je podržavala, a kadšto bila manje ili više subverzivna.
Opisati književni život nekoga desetljeća znači pristupiti gradivu nužno selektivno, zbog čega je trebalo štogod žrtvovati da bi se dobio presjek karakterističnih poetičkih koncepat, prikazivačkih i stilskih strategija, romanesknih i dramskih modela. Taj je pristup Krešimir Bagić objasnio u uvodu koristeći se florealnom metaforom, tumačeći da je tražio »stabla s mahovinom kako bi se tom šumom mogao nesmetano kretati«. Izabirući po nekoliko reprezentativnih predložaka i interpretirajući ih, autor je oprimjerio lirske, prozne i dramske koncepte, pokazujući da je – osobito kad je riječ o sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća – moguće izdvojiti poetičke prosedee koji su karakteristični za neko razdoblje. U tim je segmentima knjige došlo do izražaja Bagićevo umijeće sinteze te njegova izvrsna hermeneutička sposobnost da na izdvojenim tekstovima pokaže karakteristična obilježja dekade. Pritom se on nikad nasilno ne ispomaže učenim teorijskim citatima, ne uvlači u svoj diskurz pomodne interpretacijske paradigme i njihove inozemne perjanice. I letimičan pogled na knjigu otkriva da je autor postupio vrlo prirodno – njegova je metodologija i teorijska konceptualizacija proizišla iz tekstova, a oni su opet proizvod osobitoga konteksta.
U Bagićevu slučaju prepletanje ekstrinzičnoga i intrinzičnog pristupa hrvatskoj književnoj kulturi pokazalo se vrlo plodonosnim, valjda i zato što je riječ o – popularno kazano – svjedoku opisivanih događaja, koji međutim nije težio glorificiranju njemu bliskih ili simpatičnih lirskih, proznih ili dramskih literarnih iskustava. Naprotiv, Krešimir Bagić je u sintezi svake od četiriju dekada interpretacijske reflektore usmjeravao na one političke ili kulturne događaje koji su već u svoje doba izazivali pozitivne ili negativne kontroverze. Doista, nemoguće je, primjerice, oslikati 1980-e a ne spomenuti Bijelu knjigu, Polet, Studentski list ili Quorum, novi val ili žensko pismo, a u 1990-ima cijela priča mora počivati na državnom osamostaljenju i ratnim traumama, jer je taj zbiljski kontekst presudno utjecao na književni tekst.
Krešimir Bagić već u uvodu knjige objašnjava da nije težio iscrpnosti »nego izdvajanju i opisu bitnih pravaca razvoja«. Doista, Uvod u suvremenu hrvatsku književnost ne pretendira biti sveobuhvatan književnopovijesni pregled u kojemu će se – makar i rubno – registrirati sve što se u nekom vremenskom razdoblju dogodilo. Bagićeve su namjere uže, ali dalekosežnije: on se poduhvatio predstavljanja četiriju desetljeća koja su – kad se pogleda unatrag – donijela mnoge promjene, kako u političko-društvenoj zbilji tako i u književnosti, desetljeća koja su nam suvremena jer smo u njima proživjeli važan dio svojih života, koja u individualnom pamćenju, ali i u kulturalnoj fantaziji imaju osobito mjesto i značenje, i baš zato ih treba upravo sada opisati, dok su sjećanja vitalna i dok su svjedoci živi.
Baš zato što je Bagićev »uvod« nastao kao rezultat neizblijedjele memorije jednoga očevidca, njegovo je postojanje dragocjeno: za nekih pedesetak godina, kad nestane onih koji su svjedočili svim tim promjenama, mnogo će toga biti neprozirno i nerazumljivo. Usuprot mišljenju da što je distanca veća to je izvješće objektivnije, Bagić je postupio drukčije. Njegov je posao možda olakšao prodor tzv. kulturalnoga materijalizma – zakasnjele isprike predugo podcjenjivanom pozitivizmu – koji počiva na pretpostavci da je tekst uvijek proizvod konteksta, ali i da tekst mijenja i preslaguje kontekst. O tom je tipu retrofleksije riječ u Uvodu u suvremenu hrvatsku književnost i po tome je potpuno autentična u hrvatskoj akademskoj zajednici.
Ipak, knjiga uopće nije namijenjena isključivo članovima te zajednice, ona može doprijeti do mnogo širega kruga čitatelja. Naime, Krešimir Bagić posjeduje sposobnost da o složenim pitanjima raspravlja pristupačno, ima vrlo discipliniranu misao, pa kad se tome pridoda da je književnost zanimljivo povezao s događajima koji u hrvatskom povijesno-političkom i kulturnom imaginariju zaposjedaju važno mjesto, nedvojbeno će pobuditi pozornost i onih koji o literaturi i njezinim mijenama imaju sasvim površna znanja. Jedva da je pritom potrebno reći da autor znade lijepo pisati, tako da se njegovi tekstovi lagano čitaju. Ne treba međutim naivno misliti kako je jednostavnost u izlaganju kadšto vrlo zamršenih pitanja prepletanja književnosti i zbilje posljedica želje da se napiše populistički vodič kroz četrdeset godina hrvatske književnosti. Naprotiv! Riječ je jednostavnosti koja je proistekla iz uzorno temeljitoga poznavanja gradiva, o čemu, uostalom, svjedoči i appendix u kojemu su pažljivo popisani opusi čak 287 pisaca.
National Geographic Channel snimio je tri dokumentarca: The ʼ80s: The Decade that made us (3. listopada 2013), The ʼ90s: The Last Great Decade (6–8. srpnja 2014) i The 2000s: A New Reality (12–13. srpnja 2015). Sva su tri postigla milijunsku gledanost. Krešimir Bagić je od 2009. do 2012. godine izlagao referate o 1970-ima, 1980-ima, 1990-ima i 2000-ima pred znatno skromnijim auditorijem. Ipak, činjenica da je njegova ideja o sintezi četiriju važnih desetljeća hrvatske književnosti i kulture rođena i realizirana prije pojave megapopularnih dokumentaraca mnogo toga govori o njegovoj invenciji i osjećaju za duh vremena.
Pa kad knjiga "Uvod u suvremenu hrvatsku književnost" i ne bi imala drugih kvaliteta – a ima ih mnogo – već sama činjenica da je Krešimir Bagić artikulirao najvažnije načine na koje su se prepletali društveni konteksti s književnim tekstovima zaslužuje našu potpunu pozornost.
Uvod u suvremenu hrvatsku književnost : 1970.-2010.
- Školska knjiga 04/2016.
- 241 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789530609495
Riječ je o kontekstualnom pregledu hrvatske književnosti od 1971. do 2010. godine. Slijedeći dekadno načelo prikazivanja, Bagić je u četiri poglavlja izdvojio događajna, politička, kulturološka i poetička čvorišta svakoga desetljeća te posredno ili izravno uputio na suglasja i paradokse koji su obilježili čitavo razdoblje.