Lucija Tunković : Pupčana vrpca

Lucija Tonković: Pupčana vrpca

Početkom ove godine, predstavljajući svoj romaneskni prvijenac, sisačka spisateljica Lucija Tunković u razgovoru je s novinarom Srđanom Sandićem neizravno ukazala na razliku između autobiografije i autobiografičnosti, čime bismo mogli otkloniti svaku sumnju oko toga možemo li roman „Pupčana vrpca“ interpretirati kao autobiografiju. Odgovor dakako glasi: ne, budući da je roman, prema autoričinu priznanju, tek nadahnut stvarnim autobiografskim činjenicama, što znači da je u prvom redu autobiografičan, ne i autobiografski. Neka nas stoga ne zamara to što se nepouzdana pripovjedačica zove Lucija, kao i to što (vrlo vjerojatno) imena svih ili barem većine likova odgovaraju imenima stvarnih osoba iz perioda autoričina dosadašnjeg života.

Naposljetku, spomenuta nas dvojba kao čitaoce književnog djela i ne bi trebala naročito opterećivati: fokus jest, ili bi trebao biti, na kvaliteti njegove izvedbe, iz čega proizlazi da je autobiografični (ili autobiografski) aspekt onaj koji spada u sekundarne karakteristike djela koje vrednujemo. Taj podatak, osim ako posrijedi nije lice od osobitog recentnog ili historijskog društvenog značaja, utoliko nije od presudne interpretativne važnosti. Naravno, postane li Lucija Tunković osoba čije će ime u čitankama iz povijesti i književnosti biti otisnuto masnim slovima, buduće interpretacije autoričina prvijenca o njegovu će autobiografičnom aspektu povesti kudikamo više računa. Za sada, rekao bih, dovoljno je opredijeliti se za interpretaciju onoga što je činjenično, a ne onoga što je izvjesno. U ovom slučaju, dakako, činjenično je imenovano književno djelo sa svim pripadajućim vrlinama i manama o kojima valja napisati riječ-dvije.

Pupčana vrpca Tunković Lucija

Radnja se romana odvija oko pripovjedačice/protagonistice Lucije koja se, smještena u jednom pariškom stanu, prisjeća odrastanja u (po)ratnom Sisku. Odrastanje na prvoj crti (po)raća, u provinciji koja se nalazi na trideset minuta vožnje automobilom od Zagreba, očekivano sadrži niz traumatičnih iskustava kojih pošteđena nije bila ni pripovjedačica. Traume se u prvom redu tiču porodičnih problema na koje su rat i poraće sasvim sigurno djelovali katalitički. Promjena društvenog sistema k tome je dovela i do snažnog jačanja konzervativnosti u društvu (netko će to nazvati pužućom fašizacijom), što dakako podrazumijeva društvenu (re)patrijarhalizaciju – vrijeme je to, prisjetimo se, kada su ovdašnje pionirke feminizma postale Vještice iz Rija, a obrazovni resor vodila ministrica poznata po tome da ustane kada u prostoriju uđe muškarac. Ratom neposredno zahvaćena provincija, pa tako i Sisak, k tome je obilježena i kršenjima ljudskih/građanskih prava (slučaj Ljubice Solar, primjerice), te je na tim ruševinama – civilizacijskim koliko i materijalnim – stasala generacija kasnih milenijalaca (autorica, orijentira radi, rođena je 1993. godine).

Sudbina disfunkcionalnih sisačkih porodica obilježena je dakle dramatičnim jačanjem konzervativnih (pa i nacionalističkih) vrijednosti, propašću industrije (posljedično i gubitkom velikog broja radnih mjesta), gubitkom brojnih sadržaja za mlade, a napose izostankom perspektive uslijed čega je društveni život mladih Siščana 90-ih sveden na alkoholizam, drogu i besciljna tumaranja. I gubitak nevinosti, dakako, koji se simbolički odvija na mjestima na kojima su nekoć živjeli pripadnici radničke klase zaposleni u industriji.

Radnja se romana odvija oko pripovjedačice / protagonistice Lucije koja se, smještena u jednom pariškom stanu, prisjeća odrastanja u (po)ratnom Sisku. Odrastanje na prvoj crti (po)raća, u provinciji koja se nalazi na trideset minuta vožnje automobilom od Zagreba, očekivano sadrži niz traumatičnih iskustava kojih pošteđena nije bila ni pripovjedačica.

U takvim okolnostima, prema tome, pratimo pripovjedačičinu rekonstrukciju vlastitog odrastanja uslijed kojeg će, u prilog naznačenoj civilizacijskoj devalvaciji, „legitimni“ aspekt svakodnevice predstavljati i porodično nasilje. Ravnodušnost kojom se pripovjedačica prisjeća očevih premlaćivanja majke pri tome ponajbolje ilustrira neposredni efekt konzervativne degradacije društva, uslijed čega svjedočimo naoko neshvatljivoj pripovjedačkoj percepciji: Lucija se na oca, čak i s vremenskom distancom, ne ljuti više nego na majku; dapače, pojedine epizode u romanu, napose njegov završetak, mogu sugerirati suprotno. To ipak ne znači da pripovjedačica amnestira oca od svake odgovornosti, koliko znači samosažaljenje, pa i autoviktimizaciju.

Netko će se zasigurno s ispovjednim tonom pripovjedačice suživjeti, nekom će taj ton možda biti iritantan, no njegovu sposobnost da kod čitaoca izazove emocionalnu reakciju nipošto ne treba podcijeniti. Baš kao što to učiniti mogu brojne reference na dekadu koja je, s izuzetkom južnoslavenskog prostora, bila sretan trenutak za djevojke i mladiće zapadnog civilizacijskog kruga. Utoliko, ako i sami pripadate generaciji milenijalaca, čitajući knjigu riskirate emocionalno ambivalentne epizode. Dvojake stoga što ste, sa svojim vršnjakinjama i vršnjacima, čak i u rečenim ruševinama stvarali uspomene za čitav život: lijepe uspomene koje aktiviraju receptore za gorko, budući da se ne možemo ne zapitati – uslijed referenci na kraj povijesti koji izravno nismo iskusili – kako bi nam tek lijepo bilo da smo se, umjesto kao Srbi i Hrvati, rastali kao Česi i Slovaci (ako je već do rastanka moralo doći).

Reference su brojne i zahvaćaju široko djelatno područje, pri čemu emocionalno važnu ulogu igraju one koje se tiču filma i muzike (napose popa ili indie rocka). Reference na muziku, baš kao i pitanja iz domene seksualnosti, mogu pored ostalog podsjetiti na roman "Nebo pod Berlinom" češkog pisca Jaroslava Rudiša. Tu, međutim, kao dodirnu (ujedno i razlikovnu) točku dvaju romana valja uzeti u obzir motiv bijega koji nas dovodi do naoko paradoksalnog zaključka. Rudišev je protagonist kudikamo stariji te bi, samim tim, njegova mogućnost prilagodbe na „kraj povijesti“ trebala biti oskudnija od mogućnosti protagonistice ovog romana, što međutim nije slučaj. Zasluge za takvo što pripadaju prostornom (Sisak kao provincija) i vremenskom (tranzicija/poraće) aspektu, uslijed čega pripovjedačičine traume čine prtljagu koje se nemoguće otarasiti, a roman predstavlja njihovu neuralgičnu, mada gdjekad i duhovitu sintezu.

Potonje otvara pitanje neujednačene stilske (gotovo žanrovske) izvedbe romana: prvu polovicu knjige obilježava težak, sumoran, egzistencijalističkom diskursu svojstven stil, naspram čega druga polovica romana – ne samo zahvaljujući referencama – mjestimično podsjeća na coming-of-age literaturu. Čak i učestale krajnje bilješke, koje možemo protumačiti bilo kao podtekst, bilo kao puku stilsku figuru, u kasnijim fazama djela bivaju relaksiranije. Utisak je za koji vjerujem da će među čitaocima prevladati taj kako je pristupu uočljivom u drugoj polovici (ili eventualno trećoj trećini) romana trebalo dati veću šansu: naime, diskursom o kojem je riječ mladenačka su iskustva – čak i kada su teške teme poput porodičnog nasilja posrijedi – znatno uvjerljivije rekonstruirana, te nas gdjekad mogu podsjetiti na ostvarenja koja su obilježila (Christiane F.: „Mi djeca s kolodvora Zoo“) ili će obilježiti adolescentska čitalačka iskustva (Oliver Lovrenski: "Kad smo bili mlađi"). Uostalom, književno ovjekovječeni život Vere Christiane Felscherinow, fatalne ljubiteljice Davida Bowieja, u knjizi je na jednom mjestu izrijekom spomenut, s tom razlikom što je berlinski – za razliku od sisačkog kolodvora – putnike u stanju poslati bilo kamo. Sisak znači stagnaciju, statičnost, pa i entropiju čije infektivno svojstvo presuđuje i bjeguncima u pokušaju.

Ako i sami pripadate generaciji milenijalaca, čitajući knjigu riskirate emocionalno ambivalentne epizode. Dvojake stoga što ste, sa svojim vršnjakinjama i vršnjacima, čak i u rečenim ruševinama stvarali uspomene za čitav život: lijepe uspomene koje aktiviraju receptore za gorko.

Zabilježeni stilski zaokret, pak, podsjeća kako se onomu s čim se ne možemo obračunati možemo nasmijati, makar u pitanju bio gogoljevski smijeh koji se na ovim prostorima nije slučajno udomaćio, čak i među većinom koja Gogolja nikada nije čitala. Spomenutu stilsku neujednačenost možemo promatrati bilo kao eksperiment (ili proces traženja odgovarajućeg izraza), bilo kao ključni nedostatak romana koji, međutim, znatnije ne utječe na ukupnu, rekao bih pozitivnu ocjenu koju „Pupčana vrpca“ zaslužuje.

Doprinos toj ocjeni može dati i naslovom naznačeni, a u knjizi podrobno razmatrani odnos između kćeri i majke, koji možda i ponajbolje ilustrira kako emocionalnu mozaičnost međuljudskih odnosa, tako i tragiku sudbina djelomično determiniranih rodno uvjetovanim ulogama. Prepričani životi djedova i baka, gdjekad obilježeni mučnim prizorima, k tome su manje ili više uspješan pokušaj kontekstualizacije sudbina rečenih dviju žena koje – baš kao što je i sa ženama iz novog romana Julijane Matanović slučaj („Stoji ti put“, 2024.) – po tom pitanju ne mogu učiniti mnogo. Moć patrijarhata kao transgeneracijskog iskustva podrazumijeva krajnju postupnost, pa i nepodnošljivu sporost njenog slabljenja.

Samim tim, da zaokružimo, roman je „Pupčana vrpca“ autobiografično, a ne autobiografsko štivo i stoga što ono – u manjoj ili većoj mjeri – sadrži biografske aspekte svih svojih dosadašnjih i budućih čitalaca, ma koliko takva tvrdnja na prvu zvučala pretjerano. I ma koliko se na prvu činilo, kada govorimo o žrtvama patrijarhata, da je samo o ženama riječ.

Lucija Tunković

Pupčana vrpca

• Fraktura 11/2024.
• 264 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533587868
• Cijena: 22.99 eur
• Kupi knjigu!

Kozmopolitski, romantični, boemski Pariz glavnoj junakinji romana okidač je da uroni u povijest svoje obitelji, u odrastanje i duboko problematičan odnos s majkom i nedavno preminulim ocem. Sveznajuća pripovjedačica koja se sjeća svega, pa i svoga rođenja, duboko zadire u traumu odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji u malenom, nekada industrijskom gradu na obalama više rijeka.