Ovdje je riječ o kvalitetnoj, no na recepcijski neuspjeh osuđenoj zbirci: pisana na tipkovnici na kojoj su ispisane stotine stranica književnoteorijskog teksta, ona je ujedno i repozitorij iskustava, posveta marginaliziranoj poetici, a nadasve podsjetnik da se, usprkos stilski teško razlučivim 'hitovima' – u ovdašnjem recentnom pjesničkom stvaralaštvu piše različito.

Dunja Matić esejističkim plugom kroji široku semantičku brazdu čije kritičnosti, dakle, ne ostaju pošteđeni ni 'njeni', ni 'njihovi'. Osim što je riječ o sjajnom informativno-ispovjednom kolažu, knjiga eseja Previše truda k tome je i zbirka pomno poliranih tekstova iznimne publicističke, na mjestima i literarne kvalitete. Uzmemo li u obzir sveobuhvatnu vrijednost ponuđenog naslova, ovaj ćemo trenutak...

Uzmemo li ukupnu Matičinu produkciju kao kontekst, Cvetnićevu ćemo knjigu priča naslovljenu 'Nulta tolerancija i druge priče' sasvim sigurno promotriti kao jedan od njenih važnijih recentnih literarnih trenutaka. Usporedimo li je, međutim, s ponajboljim proznim ostvarenjima u Hrvatskoj i regiji, nisam siguran hoćemo li doći do zaključka nalik onom u prvom slučaju.

Nulte su godine za pjesništvo u hrvatskoj književnosti značile poetičku ravnopravnost o kojoj, kada su afirmacije posrijedi, dekadu poslije teško da je moguće govoriti. Za akademsku potvrdu ili osporavanje spomenute sumnje, međutim, morat će proći ponešto godina, usprkos recepcijskoj dinamici koja je, ulaskom u digitalno doba, znatno promijenjena, što u krajnjoj liniji, više nego ranije, podrazumijeva...

Posve je legitimno 'neurednost' promatrati kao strateški promišljeni stilski postupak, no samim je tim legitimno primijetiti njegove izvedbene manjkavosti. Ono što se u tom pogledu nameće kao ključni problem zbirke vjerojatni je izostanak makar i 'najnužnije' selekcije tekstova, što posljedično rezultira nerijetko teško probavljivim gomilanjem zalihosnog materijala.