Magnus William-Olsson: Mačke iz Delfa
Popriličan interes međunarodne publike za švedsku i općenito skandinavsku liriku u posljednjih je nekoliko desetljeća hranilo prije svega relativno rano otkriveno te dobrim i brojnim prijevodima rašireno i kanonizirano čudo Tomasa Tranströmera. Ljubitelje je poezije naprosto, sasvim logično, zanimao kontekst iz kojega je jedan toliko distinktivan glas izronio, poetičke bliskosti i razlike u njegovih suvremenika, utjecaj i ona paralizirajuća ili naprotiv za pomake visokog intenziteta nužna tjeskoba istoga koju je mogao proizvesti u sada već brojnih generacija koje su slijedile.
Probijali su do nas tako povremeno Lars Gustafsson, Lasse Söderberg i drugi, a nedavni je Tranströmerov Nobel te na neki način vjerojatno i sama njegova ovogodišnja smrt, dao nešto vjetra u leđa predstavljanju pjesnika stasalih u okrilju njegove kabanice, bez obzora na to odnosili se potonji prema njoj kao referentnoj i formativnoj tradiciji ili je nastojali razderati i zauvijek ostaviti za sobom.
Meandar se u svom nizu suvremene europske lirike odlučio za Magnusa Williama-Olssona, pjesnika, prozaika, esejista, kritičara i prevoditelja rođenog 1960. godine. U pitanju je izbor iz autorove knjige izabranih pjesama, originalno objavljene 2007. Napomenimo odmah da je William-Olsson klasično obrazovani poeta doctus; njegovi su stihovi redom višestruko kodirani, izrazito referencijalni, zasićeni bezbrojnim aluzijama kao i izravnim pozivanjima na riznicu književnosti i kulture kako je razumije postmoderna, s naglaskom na antičko i helenističko naslijeđe. U sklopu skiciranoga prosedea teško je izbjeći aktiviranje i pojačanu eksploataciju metatekstualnih aspekata, koje autor izdašno i mahom zanimljivo koristi.
Knjizi "Mačke iz Delfa" pridružen esejistički autopoetički prosede u poimanju lirike polazi od često citirane gnome Josifa Brodskog o 'poeziji kao jeziku u njegovoj najvišoj potenciji'. William-Olsson međutim primarnu sferu realizacije te potencije i njezin uvjet nalazi u sprezi čina i tijela: utjelovljenju riječi (možda bolje: logosa), njezinoj metamorfozi te različitoj ontološkoj kvaliteti koju ona zadobiva prelomljena kroz aktivni, karnalni čin vlastite artikulacije.
Poezija je za njega prije svega jezik koji se prenosi tijelom, aktom; inkarnacija njezine praxis. Stih je, kao njen primarni nosilac, a time i poezija, asomatičan – tijelo koje nastaje u činu, koji je razapet između čitanja, pisanja i refleksije. Čitav se konstitutivni proces pjesničke riječi prema Olssonu odvija na relaciji tijelo-jezik i jezik-tijelo, i upravo je povratnost te sprege, u idealnom slučaju možda njezin perpetuum mobile, za nju po-etički ključna. Put će tako u njegovim sastavcima biti sveprisutna i višestruko eksplicite apostrofirana: Težim da budem sav u tijelu, reći će.
Čitav se konstitutivni proces pjesničke riječi prema Olssonu odvija na relaciji tijelo-jezik i jezik-tijelo, i upravo je povratnost te sprege, u idealnom slučaju možda njezin perpetuum mobile, za nju po-etički ključna.
Mačke iz Delfa
Olssonova lirika, spomenuto je, barata vrlo širokim referencijalnim horizontom. Dominantno je njegovo polje antička filozofska (Aristotel, Parmenid, Epikur, Sokrat, Heraklit) i epska (Menelaj, Odisej, Telemah) tradicija, zatim klasična lirika i poetika (Pindar, Kallimachos), kršćanska doksa i mistika (Ivan Damaščanski, Joakim), potom engleski metafizičari (mikrociklusni portret Johna Donnea u različitim životnim fazama) i dalje: niz bi svakako bilo moguće nastaviti.
Filozofemi kod Olssona uglavnom ulaze u tekst na najvišoj razini apstrakcije i s pretpostavljenim poznavanjem njihovog semantičkog i konotativnog polja. Nerijetko su oni aktivirani na neki način kao prostor objektivnoga korelativa: on se ne nalazi u, na primjer, prirodi, već u čistoj pojmovnoj apstrakciji koja ima barem jednako složen i slojevit referencijalni fon te je, s obzirom na vlastitu dvostruko simboličnu prirodu, u slučaju da naznačeni kontekst poznajemo interpretativno višestruko pregnantna.
Izbor pjesama uglavnom dugog stiha, strofički organiziranih (uz ciklus nerimovanih soneta), obilježenih obiljem pitanja, zaziva i emfaze, započinje dakle nimalo slučajno sastavkom naslovljenim aletheia – jednim od pojmova istine, odnosno otvorenosti, transparentnosti u grčkoj filozofiji. Potonja predstavlja neku vrstu prologa, moguće i poetički manifest. U njoj se na famoznom operacionom stolu susreću ovaj put očekivani partneri i arhetipski antipodi: vrijeme i put, borba some i asome s propuhom prolaznosti.
U drugoj se polovici knjige s prirodnih uvjetovanosti i radosnih muka njihova tumačenja naglasak prebacuje na društveno. Neku vrstu mosta predstavlja ciklus (ili poema) "Švedski krajolik", u kojoj rezonira svojevrstan polemički dijalog s Tranströmerovim obezvremenjenim, u potencijalno reakcionarnu 'vječnu sadašnjost' ukotvljenim statičnim ili minimalno dinamiziranim pejzažima, studijama karaktera i mrtvim prirodama.
Najuspjelije pjesme – ili one koje mi se najviše dopadaju – poput "granade" "apologije", "ingerinih soneta", i općenito one koncentrirane prema kraju knjige uglavnom napuštaju čvrsti referentni okvir čije poznavanje potencijalno usložnjava i intenzivira recepciju, ali je nerijetko i zakrčuje, otežava identifikaciju s višestruko prelomljenim protagonistom, funkcionira poput balasta koji prijeti preopteretiti i potopiti pjesmu.
One, kao i mačke iz naslova, svakako zaslužuju ponovljeno, pažljivo i aktivno čitanje.
Mačke iz Delfa
- Prijevod: Refik Ličina
- Meandarmedia 07/2014.
- 87 str., meki uvez
- ISBN 9789533340784
Ljubav, ili točnije, seks, začin je obilno rasipan u knjizi, s primjesama sadomazohizma koji uklanja svaku romantičnu nakanu i sumnju. Očigledan je i ironičan dijalog s najvećim misliocima Zapada. Sve to čitanje ove poezije čini stimulativnim, naročito onda kad Olsson kombinira paradoks s prirodnom intonacijom i jednostavnim jezikom.