María Dueñas : Valja vidjeti širu sliku, onda se vide sjene

María Dueñas Vinuesa velika je književna zvijezda u Španjolskoj. Po njezinoj prvoj knjizi "Vrijeme između krojenja" snimljena je i tv-serija. Objavila je još i roman "Misión olvido". Oba romana su višestruko nagrađivana. Doktorirala je englesk­u filologiju i radi kao profesorica na Sveučilištu u Murciji. Predavala je na američkim sveučilištima, piše znanstvene članke i sudjeluje u raznim obrazovnim, kulturnim i uredničkim projektima. 

Roman "Vrijeme između krojenja" uvodi nas u svijet mlade krojačice Sire Quiroga, u osvit Španjolskog građanskog rata koja zbog ljubavi prema muškarcu kojega gotovo da i ne poznaje sve napušta: i Madrid, i majku, i zaručnika i sudbinu koja ju je čekala. Nedugo zatim ista ta ljubav ostavlja je slomljenu i samu, s pregršt dugova i dvije vještine: umijećem šivanja i neuništivom željom da preživi. Sapuničasto? Ne, doista nije. Izdavačka kuća Fraktura je ove godine objavila njezin prvijenac koji je, uz autoričino gostovanje na Festivalu svjetske književnosti, povod ovom razgovoru.

 
Srđan Sandić: U vašoj knjizi "Vrijeme između krojenja", ljubav podrazumijeva bol, ostavljanje, izdaju. Radi li se tu uopće o ljubavi ili o prostoj sljepoći?

María Dueñas: Rekla bih da se radi o krivo shvaćenoj ljubavi koja je derivirana iz nemogućnosti da jasno vidimo. Ponekad nas ljubav onemogućuje da vidimo i živimo stvarnost. To se događa mnogima, ali ipak valja reći - ne svim ljudima. I da, to se dogodilo mom glavnom liku.

Hrabre žene su gotovo uvijek ekstravagantna točka, gotovo pa eksces u jednom takvom društvu koje vi kontekstualizirate. Zašto je tome tako? Historijski možda možemo razumjeti razloge, ali zašto je tome tako i dalje?

Žene su, povijesno gledano, bile puno više aktivne, hrabrije. Nije to samo odlika suvremene žene. Mislim da im je nedostajala vidljivost. Žene prošlosti nisu imale prilike pokazati svijetu što rade, čime se bave. Vjerojatno i nisu radile puno stvari koje su mijenjale onu povijest, s velikim P, ali su sudjelovale, sa svojim osobnim, tihim, kućanskim radom. O tome i govorim u svojoj knjizi, o tome što žene rade dok njihovi muževi ratuju, izostaju, ne sudjeluju u obiteljskoj slici.

Nostalgija i melankolija su druga dva glavna lika vašeg romana. Povijesno su ta stanja, osjećaji, fenomeni, kako god ih željeli nazvati bili vezani za žene....

Da, na sreću.

Na sreću?

Da, da. Ne mislim da muškarci ne mogu osjećati nostalgiju ili melankoliju, ali žene, mi žene - imamo poseban radar, poseban filter za iskorištavanje tih fenomena. To je gotovo kao alatka koja nam dopušta da na puno dirljiviji, krvaviji način pamtimo život, u našim srcima...

Tko je Quiroga danas?

Karakter, književni lik koji je uspio preskočiti svoje stranice u koje se stavljen. Uskočila je u emocionalne arhive mnogih čitatelja. Postala je kolektivno ime. Mislim da bi gotovo mogla biti shvaćena kao feministica, ali tek pod današnjim kriterijima toga što znači biti feministica.

Kako antipicirate svoje pisanje? Kako ga opisujete?

Moje pisanje je tek moja mogućnost da svoje misli i osjećaje spojim s drugim ljudima. Komunikacija mog uma s drugim umovima.
Uvijek ga ja biram. Iznova. Barem u devedeset posto slučajeva.

Politika je uvijek oko nas, pogotovo onda kada mislimo da smo iznad nje. Vaš roman također daje određen politički pogled?

Nisam željela ništa politički tvrditi iako, naravno, imam svoje viđenje. Htjela sam promišljati povijest, i staviti fokus na određene dijelove povijesti. Trudim se govoriti o kontroverznim političkim temama isključivo kroz svoj mali kut gledanja. Ne želim manipulirati političkim, povijesnim faktima. Ne želim da moj intimni glas preuzme knjigu. Ja samo osvjetljujem dijelove povijesti. Ne sudim. Ne tvrdim da je netko dobar ili loš, hrabar ili kukavica. Ne moramo oko svega biti eksplicitni.

Iako, povijest je uglavnom poznata. Pitanje je odgovornosti koju se prema istoj treba preuzeti? Zar se ne bojite relativizacije povijesti?

Naravno da se bojim. Samo je dosadno ponavljati vrednovanja, tko je dobar, tko je loš. Valja vidjeti širu sliku. Onda se vide sjene.

Hoćete li se oprobati u nekom drugom mediju, žanru?

Razmišljala sam o filmskim scenarijima, bila sam izazvana nakon što je napravljena serija po mojoj prvoj knjizi. U tom trenutku sam mislila da želim znati dinamiku tog stvaranja. Ali, odustala sam, za sada...

Vjerujete li da je moguće naučiti pisati?

Moj pristup je vrlo intuitivan. Mogu manipulirati jezikom. Internalizirala sam mehaniku jezika još kao profesorica jezika. Na kraju je isto, sazidaš li katedralu ili običan stan, moraš poznavati temelje arhitekture. Tako je i s književnošću.

Ima li razlike između "pisaca fikcije" i onih koji su, kolokvijalno rečeno "autentični pisci", oni koji ne varaju u svom pismu?

Ne vidim tu razliku. Postoje različiti tipovi. Ja se borim protiv tih razlika. Protiv sam umanjivača. Čak i kada pišeš najgoru književnost, i dalje si pisac, i dalje si legitiman. Ne volim superiorne glasove. One koji te osude čim ti se knjiga počne prodavati, s argumentom da to nije visoka književnost jer se tobože - velika književnost, velika umjetnost ne prodaje tek tako. S tim se stalno borim u Španjolskoj. U drugim dijelovima svijeta poput Engleske i SAD-a ne moram se ispričavati što prodajem svoje knjige. Ipak, osobno se ne doživljavam umjetnicom.

Zato što idealizirate to "mjesto"?

Naravno, mislim, ja jesam profesionalka. Profesionalno pristupam pisanju. Ipak, draže mi je reći da sam kulturna radnica. Zanatlija, možda.

Fotografija: Festival svjetske književnosti