Michael Martens: Među brojnim Andrićevim licima je i lice oportunista
Više od četiri i pol desetljeća nakon svoje smrti, jedini jugoslavenski književni nobelovac Ivo Andrić izaziva različite, ponekad i potpuno oprečne reakcije u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije. Odnosno, preciznije rečeno, o Andriću suprotstavljena mišljenja imaju dijelovi "intelektualnih elita" u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini kojima je život i djelo slavnoga pisca najvažnije promatrati kroz nacionalnu, odnosno nacionalističku optiku: za neke od njih Andrić je mrzitelj svega muslimanskog, za neke je izdajica vlastitog naroda, a za neke – katolik i Hrvat. Istinskim Andrićevim čitateljima sve je to potpuno nevažno, a ništa od toga nije se ticalo ni njemačkog novinara Michaela Martensa kada je prije desetak godina odlučio napisati cjelovitu Andrićevu biografiju. Martens je rođen 1973. u Hamburgu, a od sredine devedesetih živi u inozemstvu – u istočnoj Europi i na Balkanu – te radi kao dopisnik za Frankfurter Allgemeine Zeitung.
Vatra u vatri
Sredinom 2019. godine, nakon gotovo sedmogodišnjeg istraživanja, na njemačkom je jeziku objavio knjigu "Vatra u vatri: Ivo Andrić – jedan europski život", koja je u sljedećih godinu dana doživjela i svoje bosansko, srpsko i hrvatsko izdanje, te izazvala veliku pozornost ovdašnjih kulturnih javnosti. Knjigu je u nas objavila Naklada Ljevak u prijevodu Andyja Jelčića. U međuvremenu je Martens objavio i knjigu intervjua za hrvatske, srbijanske i bosanskohercegovačke medije pod nazivom "San zvan Jugoslavija: Razgovori o Ivi Andriću", također u nas objavljenu u izdanju Naklade Ljevak, a priprema i novu knjigu eseja o Andriću.
Otkud jednom Nijemcu zanimanje za u europskim razmjerima relativno nepoznatog pisca s jugoistočne periferije kontinenta? Odgovor je jednostavan – pročitao je Andrićev roman! Naime, kad je Martens početkom 2000-tih došao u Beograd kao FAZ-ov dopisnik za jugoistočnu Europu, sjetio se preporuke svog srednjoškolskog profesora književnosti. "Pročitao sam 'Na Drini ćupriju' i shvatio da je moj nastavnik bio u pravu. To je jedan od velikih europskih romana 20. stoljeća", rekao je. Ostalo je povijest, odnosno dugogodišnje temeljito istraživanje koje je iznjedrilo vjerojatno najbolju, a sigurno najnepristraniju i najbolje kontekstualiziranu biografiju Ive Andrića.
Martens je sredinom rujna gostovao na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu gdje je s Miljenkom Jergovićem razgovarao o Andriću i njegovoj književnosti, a tim je povodom ljubazno pristao na ovaj razgovor za Moderna vremena.
Bijele mrlje u našem znanju o Andriću
San zvan Jugoslavija
Gea Vlahović: Nedavno vam je na hrvatskom objavljena knjiga „San zvan Jugoslavija, razgovori o Ivi Andriću“, koja okuplja intervjue koje ste dali medijima regije u povodu vaše prethodne knjige, Andrićeve biografije. Dakle, „San zvan Jugoslavija“: da li bi za Andrića taj san postao noćna mora da je doživio ratove devedesetih? Kako bi on gledao na današnju Hrvatsku, BiH, Srbiju?
Michael Martens: Nerado odgovaram na hipotetička pitanja, ali jedno se ipak može reći sa sigurnošću: Andrić je bio jugoslavist i njegova je sreća što nije doživio da se njegov san raspadne i što nije saznao kako je glavni krivac tog raspada djelovao iz grada koji je on sebi bio odabrao za središte života.
Nesporno je da se u Hrvatskoj, Srbiji i BiH različito gleda na Andrića. U čemu je on za sve te zemlje isti? Po čemu im svima pripada?
Postoji na tu temu jedan vic koji sam prije mnogo godina čuo od bugarskog novinara Bojka Vasileva: „Srbi mrze Andrića jer je doduše umro kao Srbin, ali je rođen kao Hrvat. Hrvati mrze Andrića jer je doduše rođen kao Hrvat, ali je umro kao Srbin. Bosanski Muslimani mrze Andrića jer je rođen.“ Naravno da je ovaj vic pun nacionalnih klišeja. Ali kada pogledam kako nacionalisti iz sve tri zemlje napadaju Andrića, onda i nije tako loš. Andrić širom svijeta, pa tako i u sve tri zemlje koje navodite, ima istinske čitatelje. Ali on također širom svijeta ima pseudo-čitatelje koje ne zanima književnost, nego samo žele potvrditi svoje nacionalne predrasude za ili protiv Andrića. Oni prema književnosti imaju odnos kao ljudi koji bi u biblioteci knjige slagali po boji ili veličini – kad bi uopće imali biblioteku.
Vaša biografija Andrića izazvala je velik interes medija regije. Postoji li neko pitanje koje vas nitko nije pitao, a koje biste sam sebi postavili da ste slučajno vi bili taj novinar koji intervjuira Michaela Martensa, njemačkog novinara koji je napisao biografiju o tom jugoslavenskom Nobelovcu? Koji bi bio Martensov odgovor?
Postoji više takvih pitanja. Ali možda je i dobro da mi ih do sada nitko nije postavio, jer želim pokušati na njih odgovoriti knjigom eseja o Andriću koju namjeravam objaviti kroz koju godinu. Osim eseja, mogu reći da postoji jedno pitanje o Andriću, i to novinarsko-povijesne prirode, koje mi zaista još nitko nije postavio, a meni se čini interesantnim: to je pitanje što još ne znamo o Andriću? Ili drugačije rečeno: Gdje su bijele mrlje u našem znanju o Andriću? Primjera radi, Andrićeve godine između 1941. i 1944., u Beogradu pod njemačkom okupacijom, do sada su tek nepotpuno istražene. S kim je Andrić tada bio u kontaktu? Zahvaljujući vremenu koje je proveo kao veleposlanik u Berlinu od ožujka 1939. do travnja 1941. Andrić je imao višestruke spone s Njemačkom, profesionalne i privatne. Da li je Ivo Andrić, koji je savršeno govorio njemački i zahvaljujući diplomatskoj službi imao bliske veze s Njemačkom i Austrijom, u doba okupacije zaista živio posve povučenim životom? I da li zaista nije bilo nikakvih kontakata s njemačkim okupatorima? Čak ni s njemačkim oficirima koje je Andrić mnogo godina osobno poznavao i cijenio, poput primjerice slavista iz Graza Josefa Matla, koji je od 1941. u Beogradu imao zadatak prikupljati tajne informacije za Wehrmacht? Pretpostavljam da je Andrić, makar ne dobrovoljno, bio u kontaktu ili morao biti u kontaktu s pojedinim akterima njemačke okupacijske sile – no trenutačno to nije ništa više nego pretpostavka.
Jedno drugo pitanje iz tog vremena tiče se Andrićevih kontakata s četnicima. Postoje dokazi da je Andrić barem 1941. godine gajio simpatije prema Draži Mihailoviću. Kada je Andrić nakon rata nastojao biti primljen u Savez komunista, što mu je naposljetku i uspjelo, najprije je u partiji postojao snažan otpor prema tome. Na to je nekoliko Andrićevih prijatelja komunista sastavilo izuzetno pozitivan interni dosje o Andriću. Tu su se osvrnuli i na optužbu da je Andrić bio simpatizer Draže Mihailovića. U tom internom dosjeu se ne spori da u ljeto 1941. jest bilo tako. No onda se tu navodi i da je riječ o kratkotrajnoj zabludi i da je Andrić ubrzo potom uvidio svoju grešku. No o tome još uvijek znamo veoma malo. Također je ostalo nerazjašnjeno pitanje gdje se nalazi fotografija na kojoj je Andrić snimljen u ožujku 1941. prilikom potpisivanja pristupa Jugoslavije Trojnom paktu u Beču. Znamo da je ta fotografija postojala i da je poslije rata bila prikazana na jednoj izložbi u Beogradu. Ali ne znamo gdje je danas i postoji li još uopće. Ili je uništena zajedno s negativom ili je zakopana jako, jako duboko u nekom arhivu u Beogradu.
Objavljena je obimna biografska literatura o Ivi Andriću iz pera hrvatskih, bosanskih i srpskih pisaca. Čini se da je u takvoj konkurenciji prilično hrabro, kao stranac, poduhvatiti se pisanja još jedne Andrićeve biografije?
Postoje doduše na stotine knjiga o pojedinim aspektima Andrićeva života i djela, ali osim Vatre u vatri, poznata mi je samo jedna klasična biografija o Andriću, naime Pisac i priča srpske publicistkinje Žanete Đukić Perišić iz 2012. godine. Tu je još i jedno djelo na engleskom jeziku, ali tu je prvenstveno riječ o nekoj vrsti veoma iscrpnog prikaza sadržaja Andrićevih romana. Ne smatram svoju odluku hrabrom. Ne vidim se u konkurenciji s drugim autorima koji pišu o Andriću. Prije mene su mnogi pisali o Andriću, a mnogi će pisati o Andriću i poslije mene. Svoju biografiju doživljavam kao ponudu za tumačenje Andrićevog života u europskom kontekstu – ni više ni manje.
Koliko ste dobro „poznavali“ Andrića kada ste odlučili pisati o njemu? Je li istraživanje Andrićeva života na neki način promijenilo vaš pogled na njegovo stvaralaštvo, pomoglo vam u razumijevanju njegova djela? Je li on sada za vas još veći pisac nego je bio prije?
Ne znam da li se moj pogled na Andrića promijenio tijekom istraživanja. Prije bih rekao da se upotpunio. To naročito vrijedi za posljednju fazu istraživanja. Tada zapravo više i nisam istraživao, nego sam još jednom u komadu, tijekom više mjeseci, iščitavao Andrićeva sabrana djela – ali sada imajući na umu svo znanje o njegovu životu koje sam stekao tijekom istraživanja. To je bilo utoliko zanimljivo što sam neke odlomke sada čitao drugim očima. Evo jednog primjera: Andrić je u travnju 1942. završio roman Travnička hronika. U to vrijeme su njemačke trupe još uvijek bile duboko u Sovjetskom Savezu, ali je nakon prve zime u okupaciji ujedno postalo jasno da od još jednog njemačkog Blitzkriega nema ništa. Napad na Staljingrad je došao do mrtve točke. Bilo je sve očiglednije da će Njemačka doživjeti poraz u Rusiji. Tko ima na umu tu vremensku konstelaciju i s te pozicije pročita odlomak iz Hronike u kojem Andrić prikazuje razgovor između vezira i francuskog izaslanika Davilla o Napoleonovom prijetećem porazu u Rusiji, tu će scenu vjerojatno drugačije doživjeti. A zatim pomislimo na Andrića koji sjedi u svojoj sobi nedaleko od hotela Moskva u Beogradu pod njemačkom okupacijom i nada se kako će se Hitler provesti poput Napoleona 130 godina ranije, čiji se poraz pred ruskom zimom spominje u Hronici.
Biograf koji u djelo diskurzivne književnosti uplete romaneskne elemente igra na prijevaru.
Mislim da mi je ovo prvi put da intervjuiram nekoga kome je posao intervjuirati druge. Pročitala sam negdje da ste se kao novinar jednom našli u neugodnoj situaciji, optuženi za postavljanje „neetičkih pitanja“. Je li u redu novinarska pitanja kategorizirati na takav način? Što je za vas „etično“ nasuprot „neetičnome“ i pristajete li vi na takve etikete? Postoje li situacije kada su one, možda, i nužne?
Pretpostavljam da aludirate na moj intervju s Aleksisom Ciprasom, bivšim premijerom Grčke? Uobičajeno je da političare intervjuiram sat vremena ili duže, jer se za manje vremena u stvari ni ne može obaviti sadržajan razgovor. No, razgovor s gospodinom Ciprasom bio je najkraći intervju mog života: Trajao je svega osam minuta, odnosno pet pitanja – tada me je izbacio van.
Ali dozvolite mi da ispričam kako je došlo do optužbe za „neetička pitanja“: Prije intervjua sa šefovima vlada, predsjednicima ili ministrima vanjskih poslova često već nekoliko dana ranije doputujem u grad u kojemu će se intervju obaviti. U ovom je to slučaju, dakle, bila Atena. Tada se po nekoliko dana spremam za razgovor tako što s kolegama, ali i s diplomatima, politolozima i drugim sugovornicima razgovaram o pitanjima koja namjeravam postaviti dotičnom političaru. Važno mi je da se što bolje pripremim za odgovore koje ću vjerojatno dobiti, kako bih onda pak postavio što bolja potpitanja. U tom konkretnom slučaju sam nekoliko dana proveo analizirajući zajedno s grčkim kolegama i prijateljima posljednje govore i javne nastupe Aleksisa Ciprasa. To je bilo usred financijske krize, odnosi između Njemačke i Grčke bili su loši, a tome su bile krive obje zemlje i, nažalost, i jedan dio medija u objema zemljama. U intervjuu sam suočio Ciprasa s nekim njegovim izjavama i izjavama njegove stranke i stranačkog glasila, u kojima se Angela Merkel ili tadašnji njemački ministar financija Wolfgang Schäuble uspoređuju s Adolfom Hitlerom, a današnja Njemačka s Trećim Reichom. Pitao sam Ciprasa smatra li da bi demokrati u Europi trebali razgovarati takvim tonom. Cipras je tvrdio kako izjave koje citiram nisu istinite ili da to nije rekao niti on niti njegova stranka. Ali ja sam u svakom pojedinačnom slučaju mogao dokazati da to nije točno. Postojali su snimci njegovih govora ili članci u stranačkim novinama gdje su te izjave navedene. Cipras je bivao sve nervozniji. U petom sam ga pitanju suočio s njegovom izjavom o tome kako je bivši premijer Antonis Samaras, Ciprasov protivnik na unutarnjem političkom planu, „ponizio grčku zastavu i prepustio je na milost i nemilost Angeli Merkel“. Jednostavno sam ga ljubaznim tonom zamolio da pojasni što to znači. Cipras je pak rekao kako se ne sjeća da je izjavio tako što, no radilo se o citatu iz govora objavljenom na web stranici njegove stranke, na grčkom. Tada je Cipras najednom rekao da je intervju završen i izbacio me van. Nakon toga je njegova stranka objavila priopćenje u kojem su me optužili da sam postavljao „neetička pitanja“. Ujedno sam u „Zori“ (Avgi), glasilu Ciprasove stranke, optužen da sam se tijekom intervjua ponašao kao oficir njemačke okupacijske vojske u Drugom svjetskom ratu.
Srećom sam imao traku sa snimkom razgovora. Nakon što su u „Zori“ objavljene optužbe, poslao sam tonsku snimku grčkim medijima, koji su naravno svi željeli saznati što se dogodilo i zašto je Cipras izbacio jednog njemačkog novinara. Mediji su snimku objavili na svojim internet stranicama i svi su se mogli uvjeriti kako je intervju zaista protekao te da nisam postavljao „neetička pitanja“ nego jednostavno pitanja. Mislim da se ta stvar nije okončala povoljno po Ciprasa.
Postoje li, dakle, neetička pitanja?
Sve u svemu, slažem se da u novinarstvu postoje i neetička pitanja. Evo primjera: privatni život političarki i političara ne tiče se niti novinara niti javnosti. Novinari uvijek moraju poštovati sferu privatnosti, osim ukoliko je ona relevantna u kaznenopravnom smislu. Osim toga je važno uvijek biti kulturan prema političarima, makar ih smatrali i neznalicama. Uopće, kulturu u uzajamnom ophođenju smatram vrlinom. Možemo se svađati o nekom pitanju tako da ne vrijeđamo drugog odabirom tona ili riječi. Nastojim uvijek zadržati kulturu ophođenja. Osim u slučaju Cipras, u preko 25 godina, koliko radim kao novinar, samo je u još dvije situacije bilo pritužbi na moj račun. Jednu sam dobio 2012. od Tomislava Nikolića, koji je tada upravo postao predsjednik i koga sam intervjuirao. Druga pritužba uslijedila je od Marka Perkovića, pjevača. Nikolić mi je u intervjuu rekao kako je Vukovar srpski grad u kojemu Hrvati nemaju što tražiti. Ta je izjava s pravom izazvala veliko negodovanje u Hrvatskoj i tada je Nikolić najednom tvrdio kako nikada nije rekao takvo što. Srećom sam i u tom slučaju imao audio snimku koja dokazuje da je Nikolić upravo to rekao. A gospodin Perković je pak izgleda smatrao da sam ja ne novinar nego njegov portparol i kasnije se žalio na intervju iako je svaku riječ pismeno odobrio. Ali o tome se u Hrvatskoj mnogo pisalo, ne moramo to ovdje podgrijavati.
U tom smislu, razlikuje li se položaj novinara u regiji Balkana, u odnosu na onaj na takozvanom Zapadu? Je li na Balkanu lakše ili teže postavljati pitanja i dobiti odgovore?
Plašim se da je kolegama na Balkanu mnogo teže nego primjerice njemačkim novinarima. S jedne strane, to ima veze s ekonomskim uvjetima pod kojima se u Hrvatskoj ili na takozvanom zapadnom Balkanu odvija novinarski posao. Ja sam kao dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga u privilegiranijem položaju. Mogu uložiti po nekoliko dana u pripreme za intervju samo zato što F.A.Z. ima budžet za to i što mi omogućuje da izdvojim vrijeme i otputujem tamo gdje treba kako bih adekvatno odradio i svoj posao i istraživanje. To na zapadnom Balkanu, obzirno rečeno, nije pravilo. Doduše i u Njemačkoj uvjeti postaju nepovoljniji. Mogućnosti koje F.A.Z. pruža svojim dopisnicima su i kod nas iznimka.
Proveli ste godine prvo u Rusiji, a potom i u Beogradu kao novinski izvjestitelj za jugoistočnu Europu, pa ste živjeli u Turskoj, Grčkoj… redom zemljama izrazito drugačijega mentaliteta i kultura od germanske. Jeste li uspjeli ostati „pravi Nijemac“ ili ste malo ipak postali i „Balkanac“?
Ne znam što bi to bio pravi Nijemac, pa zato ne mogu ni tvrditi da li sam ikada bio takav. Ali naravno da je život u inozemstvu ostavio traga na meni. Kako već 25 godina ne živim više u Njemačkoj i tu zemlju posjećujem samo kao turist, vjerojatno je vidim drugačije od mnogih Nijemaca koji stalno tu žive i tek povremeno putuju u druge zemlje na odmor. To vrijedi i za prednosti i za mane zemlje i ljudi koji u njoj žive. Jednu osobinu, ili bolje rečeno sklonost, koju bi mnogi možda okarakterizirali kao nešto „balkansko“, imao sam svakako još mnogo prije nego što sam došao na Balkan: čak i kao vrlo mlad novinar volio sam raditi u kavanama i to je i dan-danas tako. Volim žamor glasova u pozadini dok radim. Time pisanje, kao nužno usamljenička djelatnost, postaje manje usamljeno. Drugim riječima, stvara barem iluziju da pisanje nije usamljenički posao. To naravno nije točno, ali čini mi se da je doza samoobmane u pravoj mjeri ključ za sretan život. Rekao bih da sam prilično uspješan u samoobmani, jer svoj život smatram dosta sretnim, budući da najčešće mogu raditi što želim i, za razliku od drugih ljudi, ne moram svaki dan juriti u ured. To doživljavam kao privilegij i zahvalan sam na tome.
Novinarstvo i književnost zahtijevaju neke iste ili slične vještine, no u jednome se sasvim sigurno razlikuju: za razliku od novinarstva, književnost je mjesto potpune slobode – pisac sam stvara, mijenja i prilagođava svoja pravila. Kako ste pristupili Andrićevu djelu i kako ste odlučili koji ćete pristup izabrati u svojem pisanju o njemu? Čini se da vaša knjiga Ivo Andrić, jedan europski život pleše na rubu između ta dva područja, dokumentarnog i romanesknog.
U ovom slučaju moram Vam vrlo jasno proturječiti. U mojoj prvoj knjizi koja je prevedena na srpski jezik, U potrazi za junakom, postoji nekolicina odlomaka koji zaista svjesno jesu na granici između dokumentarne proze i beletristike. Kod Vatre u vatri to nije slučaj. Tu svako poglavlje, svaki pasus i svaka rečenica počivaju na činjenicama. Trenutno je u izradi prijevod knjige na engleski jezik, a pošto treba izaći kod sveučilišnog nakladnika, svi citati i tvrdnje moraju biti potkrijepljeni fusnotama. To je obiman posao, ali naposljetku nije problematično, jer u knjizi nema ničega što se ne bi dalo potkrijepiti izvorima. U toj knjizi nema ničeg „romanesknog“, jer biograf koji u djelo diskurzivne književnosti uplete romaneskne elemente igra na prijevaru. Osim toga, umnogome je lakše da čovjek, kada nije sasvim siguran, jednostavno izmisli neki odlomak nego da se dâ u mukotrpnu potragu za činjenicama. U U potrazi za junakom najjednostavnije i najlakše sam napisao izmišljene odlomke, jer sam mogao pustiti mašti na volju. Da sam u Vatri u vatri izmišljao pasuse, to bi za mene bilo poput dvostruke izdaje: izdao bih i Andrića i svoje čitatelje. Ali trudio sam se da činjenice obradim tako da budu tečno čitljive. Želio sam ispričati Andrićevu priču tako da potaknem ljude na daljnje čitanje i da se u svakom poglavlju pitaju što li će biti u sljedećem. Ako takav stil pisanja stvara dojam da je moja biografija roman, onda neka bude tako.
Poznato je bezbroj pojedinosti o Andrićevom životu, ali meni je bilo stalo da njegov život postavim u širi kontekst, u europski kontekst. No u biografiji ipak postoje novi dokumenti i navodi koji, koliko ja znam, nisu ranije objavljeni.
Jedna od tema o kojima ste govorili na Festivalu je pitanje približavanja Andrića novim čitateljima. Tko su, po vama, ti njegovi novi čitatelji i na koji način bi im trebalo pristupiti?
Za svojeg sam bečkog nakladnika na njemački preveo dijelove Znakova pored puta: u pitanju su svi odlomci iz te knjige, nalik škrinji s blagom, koji imaju veze s noći, snom, tamom, nesanicom, snivanjem, noćnim morama, buđenjem, zapadanjem u san i tako dalje. Te sam odlomke prema određenoj estetskoj logici, koju će pažljive čitateljice i čitatelji prepoznati, podijelio u 12 poglavlja. Knjiga je objavljena pod naslovom Insomnia i bila je uspješna na tržištu njemačkog govornog područja. Mediji su knjizi poklonili veliku pažnju i ubrzo nakon prvog tiskano je i drugo izdanje. Insomnia je njemačkoj publici približila Andrića kakvog nisu znali. To nije epičar Andrić, nije suvereni pripovjedač koji sve zna i kojega ništa ne može uzdrmati. To je egzistencijalistički pisac, ranjiv i ranjen, onespokojen i onespokojavajući pisac, čije se raspoloženje giba u valovima poput broda u oluji. Taj je Andrić našao put do brojnih mlađih čitatelja koji ništa nisu znali o Andriću i koji ga kao epičara možda ne bi ni primijetili. No, naposljetku, ne možemo prinuditi nove generacije na susret s nekim piscem. Poneki književnici, čak i dobri, tijekom desetljeća bivaju zaboravljeni i tu se ništa ne može.
Da biste razumjeli Andrićevo mjesto unutar jugoslavenskih književnosti, sigurno ste ga morali promatrati u kontekstu ostalih velikih književnika ovih prostora njegova vremena. Po čemu je on jedinstven? Andrića su uvijek sumnjičili da je karijerist, oportunist. Možemo li odvojiti njegova dva lika, osobni i književni, njegov životni moral od onog književnog? Je li on na neki način „podvojena“ ličnost?
Svaki veliki književni opus je kontinent za sebe. Postoji kontinent Nabokov, kontinent Ahmatova, kontinent Andrić i tako dalje. To što je Andrić poznatiji od primjerice Krleže ili Kiša, ne mora značiti da je njegovo djelo bolje. On to ima zahvaliti Nobelovoj nagradi. Što se tiče Andrićeve ličnosti: među brojnim Andrićevim licima je i lice oportunista. Ali kada upotrijebim taj pojam, uvijek napominjem kako nikada ne smijemo zaboraviti vremenski kontekst kada je riječ o optužbi za oportunizam. Nije isto da li je netko danas u Beogradu oportunist ili je to bio između 1941. i 1945. Danas čovjek može imati određenih neugodnosti zbog toga što nije oportunist. Tada je ne biti oportunist moglo koštati života. Uzmite za primjer 1948. godinu u Beogradu: unutar svega nekoliko tjedana promijenio se društveni status staljinista u Jugoslaviji; okrenuo se za 180 stupnjeva. Ako je odanost staljinizmu još jučer bila prednost koja je čovjeku mogla donijeti društveni ugled, dobar položaj ili službenu limuzinu, onda je ista ta odanost (ili i sama sumnja da je netko staljinist) nedugo potom mogla otjerati čovjeka na Goli otok ili u grob. Je li nekadašnji staljinist, koji se poslije lipnja 1948. u Jugoslaviji nije eksplicitno deklarirao kao takav, dakle oportunist? Formalno možda i jest, ali teško da bismo osudili tu njegovu odluku. Pa i danas ima razlike je li netko oportunist u Njemačkoj ili u Bjelorusiji.
Pretpostavljam da ste, istražujući arhive, naišli na obilje podataka, dokumenata, bilješki. Što ste najzanimljivije otkrili, što je možda bacilo novo svjetlo na Andrića, ranije nepoznato široj javnosti?
Nije toliko bila moja ambicija da otkrijem nešto novo, koliko da brojne poznate činjenice o Andriću uklopim u narativni kontekst. Poznato je bezbroj pojedinosti o Andrićevom životu, ali meni je bilo stalo da njegov život postavim u širi kontekst, u europski kontekst. No u biografiji ipak postoje novi dokumenti i navodi koji, koliko ja znam, nisu ranije objavljeni. Između ostalog sam tražio da mi se dostave dosjei Švedske akademije od 1958. do 1961. i dao da se prevedu sa švedskog. Ti dokumenti su još od 2012. javno dostupni, ali koliko znam nitko prije mene nije imao uvida u njih. No, da ponovim: ne želim i ne mogu se hvaliti time kako sam otkrio nekakvu do sada nepoznatu senzaciju o Andrićevom životu i radu. Presudno za Vatru u vatri jest kontekstualizacija činjenica, njihovo uklapanje u europski narativ.
Na Festivalu ste sudjelovali u programu Dvostruki portret s Miljenkom Jergovićem. Što povezuje Michaela Martensa i Miljenka Jergovića?
Jako cijenim Miljenka Jergovića, iako sam njegovo djelo otkrio tek 2007. godine, dakle pet godina po svom dolasku u Beograd. Bilo je to slučajno. Njemački izdavač S. Fischer je te godine objavio antologiju tekstova pod nazivom Drugi pored mene. U pitanju je zbirka tekstova južnoeuropskih književnika i književnica na temu identiteta. Zastupljeni su bili Dragan Velikić i David Albahari, također Slavenka Drakulić, Vladimir Arsenijević, Drago Jančar, Ismail Kadare, Charles Simic kao i Saša Stanišić, koji je tada još uvijek bio pretežno nepoznat. I dakako Miljenko Jergović. On je bio zastupljen tekstom Tamo gdje žive drugi ljudi. Bilo je riječi o tome kako je napustio Sarajevo i da je u Zagrebu doduše sretan, ali da se nikada istinski nije osjećao kod kuće. Ne sjećam se više jesam li tada već znao za Jergovića po imenu ili ne, ali sasvim sigurno nisam još bio čitao ništa njegovo. Ali Tamo gdje žive drugi ljudi me se veoma dojmilo, pa sam kupio Sarajevski Marlboro. Preko te sam knjige postao Jergovićev strastveni čitatelj i ostao sam to do danas. To je pomalo kao s Woodyjem Allenom: kada izađe novi film, nikako ga ne želim propustiti. Godi mi saznanje da će izlaziti novi Allenovi filmovi i nove Jergovićeve knjige. Tome se čovjek može radovati. A s obzirom na ovu priču, možete zamisliti koliko me je razveselilo kada sam 2013. vidio prilično pozitivnu Jergovićevu recenziju moje knjige U potrazi za junakom: Priča o vojniku koji nije htio ubijati. Puno znači kada se netko koga istinski cijenite pozitivno izrazi o vašem radu.
Spomenuli ste Dragana Velikića, koji je također bio jedan od gostiju ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti. Tom je prilikom ustvrdio kako danas sve više o književnosti govore ljudi koji je ne samo ne razumiju, nego ni ne čitaju. Međutim, je li to nešto specifično samo za naše vrijeme i naš prostor? Što vam o tome govore vaša istraživanja, ne samo Andrića?
Kao odgovor na vaše pitanje, preporučujem knjigu Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali francuskog teoretičara književnosti Pierrea Bayarda. Nisam je pročitao, ali sam siguran da je vrlo duhovita. Bayard je nekoliko godina kasnije napisao knjigu Kako govoriti o mjestima na kojima nismo bili, no nije bila tako uspješna kao knjiga o knjigama. Mislim da Dragan Velikić ima pravo sa svojom opaskom, ali se pitam je li to zaista fenomen našeg vremena ili je oduvijek bilo tako. Ljudi vole pričati. Čak i o stvarima o kojima ništa ne znaju. Ili naročito o stvarima o kojima ništa ne znaju. Kada bismo govorili samo o onome u što se zaista dobro razumijemo, svijet bi bio prilično tiho mjesto.
Andrić se nalazi u maloj skupini europskih intelektualaca koji su se bavili fašističkom ideologijom tijekom njezina uspona dvadesetih godina u Italiji. Kakav je stav Andrić imao prema fašizmu i da li se taj stav mijenjao od ranih 20-ih i uspona Mussolinija do 30-ih, kada je u Njemačkoj na vlast došao Hitler? Kakav kontekst dobiva Andrićev odnos prema fašizmu danas, kada mnogi dovode u pitanje „san zvan Europa“, u kojoj dolazi do obnove tendencija koje su prije stotinu godina dovele do fašizma?
To je vrlo interesantno pitanje i upravo o tome će biti riječi u mojoj sljedećoj knjizi o Andriću. Iz tekstova i eseja Ive Andrića iz dvadesetih godina o talijanskom fašizmu kao i o Gabrielu D'Annunziju i Marinettiju može se mnogo toga zaključiti – naročito kada se čitaju u komadu. Oni naime pokazuju da se već vrlo rano moglo znati mnogo toga o zloćudnosti fašizma i Mussolinija, pod uvjetom da smo to htjeli znati. Tu nam se Andrić pokazuje u neuobičajenoj ulozi. Njegovi tekstovi o fašizmu su više novinarske nego esejističke prirode. Andrić izvještava poput dobrog dopisnika, koji mnogo toga vidi, mnogo toga zna i inteligentno analizira. Postaje jasno koliko je mladi Andrić bio pažljiv promatrač političkog i kulturnog života u Italiji. No Andrićevo publicističko bavljenje fašizmom potrajalo je svega nekoliko godina. Njegovi prvi radovi na tu temu objavljeni su 1921. godine, kada je napisao dva veoma interesantna teksta o Marinettiju, kojega je gledao na pozornici u Rimu. Njegov posljednji tekst na ovu temu, napisan povodom smrti Giovannija Amendole, izašao je 1926. Nemamo dakle nikakve jasne dokaze o njegovom odnosu prema talijanskom fašizmu tridesetih godina i prema Hitlerovom usponu, ali se izvjesno može pretpostaviti da nije promijenio negativno mišljenje koje je od ranije imao. Što se tiče njemačkog nacionalsocijalizma, određeni zaključci se daju izvesti iz internih diplomatskih izvještaja koje je kao veleposlanik Kraljevine Jugoslavije iz Berlina slao Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu. Ali kao prvo, ti su tekstovi sasvim drugačijeg karaktera – jer ipak nisu bili predviđeni za objavljivanje, naprotiv – a kao drugo, pri interpretaciji tih službenih tekstova moramo biti vrlo oprezni. Tko nije upoznat s okolnostima njihova nastanka, možda će biti iznenađen da Andrić nije kritizirao nacionalsocijalizam, ili je to radio veoma pažljivo. Ali razlog tome nije da je Andrić gajio simpatije prema nacionalsocijalizmu, nego jednostavna okolnost da je Andrić u Berlinu špijuniran i da je morao pretpostaviti da njemačka tajna služba presreće i čita i njegove izvještaje za Beograd. To je morao uzeti u obzir pri odabiru riječi.
Treći dio Andrićevog bavljenja nacionalsocijalizmom čine tekstovi o Holokaustu, nastali poslije 1945. godine. Tu je s jedne strane poznata pripovijetka Bife Titanik, koja se događa u Sarajevu i gdje je riječ o sudjelovanju ustaša u istrebljenju Židova u Bosni. No postoji i nekoliko manje poznatih tekstova publicističke prirode, recimo Na Jevrejskom groblju u Sarajevu ili sjećanja na njegovog ubijenog prijatelja iz mladosti, Sefarda Kalmija Baruha, u kojima se Andrić bavi prazninom ostalom iza Holokausta. Teško je postaviti Andrićev stav u današnji kontekst, jer fašizam kao ljudski svjetonazor doduše nije prevladan, ali je konstelacija posve drugačija. Fašizam je danas često putnik s lažnim pasošem. Još uvijek vrijedi čuvena izreka Ignazija Silonesa: „Kada se fašizam vrati, neće reći: ´Ja sam fašizam´. Ne, reći će: ´Ja sam antifašizam´“. U tom smislu je današnji kontekst Andrićevog stava prema fašizmu možda i upozorenje. Ono glasi: Nije dovoljno da samo pažljivo promatramo i opišemo fašističke tendencije kako bismo spriječili fašizam. I baš kao što se san zvan Jugoslavija strašno završio, tako bi se i san zvan Europa mogao pretvoriti u noćnu moru – ako se prekasno probudimo.
Kad dakle možemo očekivati vašu novu knjigu o Andriću?
Ja svoje knjige pišem i istražujem materijal radi vlastitog zadovoljstva i u ono relativno malo slobodnog vremena koje mi dopušta moj posao dopisnika za F.A.Z. Stoga dajem sebi onoliko vremena koliko mi je potrebno pa nažalost ne mogu govoriti o konkretnim datumima. Sljedeća će knjiga izaći u nekom trenutku, inshallah.
* Martensove odgovore s njemačkog je prevela Jelena Pržulj.