Nada Gašić : Devet života gospođe Adele
Devet života gospođe Adele
Američki redatelj Rian Johnson režirao je 2019. godine sjajnu krimi komediju Knives Out u kojoj Christopher Plummer glumi slavnog pisca Harlana Thornbya, koji za rođendan kod kuće okuplja svoju prividno prisnu obitelj. Ubrzo je ubijen, a istraga će pokazati mnoštvo kompliciranih obiteljskih odnosa i borbu za nasljedstvo. Film nosi jaka glumačka postava, od Jamie Lee Curtis i Toni Colette do Dona Johnsona i Daniela Craiga. Priča je to o klasičnom pater familiasu koji konačno, bez žaljenja, otkriva karte i druge suočava s istinom koja im se neće svidjeti.
Roman "Devet života gospođe Adele" Nade Gašić se jednako tako, ali u lokalnom kontekstu, bavi svime što se krije iza fasade skladnih obiteljskih odnosa. Kao i Harlan Thornby, Adela Premec u romanu je najstariji član obitelji, koja svoju oporuku cijelo vrijeme iznova korigira, sve do velikog finala. A čitatelji je prate, od jedne anegdote do druge. Iako su povezane u romanesknu cjelinu, knjiga se jednako može čitati i kao niz pripovjesti o životu zagrebačkih penzionera.
Gašić u središte priče smješta Adelu iz naslova, zagrebačku udovicu koja se svaki dan suočava s posljedicama potresa i epidemije, čime autorica romanu daje na aktualnosti, iako je to pomalo prvoloptaški jer ćemo na takve narative nailaziti sve češće budući da se zbog sveprisutnosti u javnom diskursu, pišu praktički sami od sebe. U jedanaest poglavlja, Gašić nam predstavlja karakter i svakodnevni život junakinje, koja se u suvremenom svijetu tehnologije snalazi teško, a u svijetu pogođenom prirodnim nepogodama još teže. Poprilično dobro utjelovljuje sve stereotipe o purgerima čiji je idiom pun germanizama (“šmuk”, “forcimer”) i umanjenica (“frizurica”, “knedlička”) pa jezik, zbog prirodnog karaktera lokalnog govora poprima notu patetike od koje se topi kao sladoled na suncu, na granici (lingvističke) iritacije, barem iz perspektive standardnog jezika kojem, doduše, književnost nipošto ne treba robovati.
Adela kroz iščašenu svakodnevicu epidemijskog Zagreba pokušava nastaviti s minimumom komplikacija, što joj teško ide od ruke jer se svako malo sudari sa stvarnošću. Na nekoliko mjesta autorica se referira na temu samoće ljudi čija generacija polako odlazi, njihovi bližnji imaju neke vlastite odvojene živote i ostaju sami u nekom nedefiniranom prostoru u kojem se ne znaju snaći kako treba. Tu se Adeli počinju po glavi polako prevrtati misli i pitanja na koja ne želi čuti odgovore, jer shvaća da je vrijeme za neke teške odluke. To su ujedno i neki od najsvjetlijih trenutaka knjige: psihologija starenja, svi njeni popratni efekti i način na koji utječe na međuljudske odnose.
Roman i sam Zagreb prikazuje kao zbirku kratkih priča koje utjelovljuju kvartovi, s trgovinama, kafićima, frizerskim salonima i parkovima. Zahvaljujući povremenim dosjetkama uviđamo detalje koji su starijoj populaciji bitni, a ostalima možda manje, kao što su hvalospjevi niskopodnim tramvajima. Njezin pokušaj da dođe do ministra svojim pismom prepunim sugestija i namjera Gašićeva koristi u prikazu potreba i navika starijih ljudi kao paralelnog svemira koji nema gotovo ništa zajedničko sa stvarnošću u kojoj žive. Namjerno ili ne, takve su stvari izvor humora u narativu o ljudima koji sustavu više trebaju, ali nisu otpad koji se može lako kipovati negdje daleko od očiju javnosti.
Glavna junakinja ima običaj pričati sama sa sobom, prekoravati se i pohvaljivati, što iz navike što iz nedostatka sugovornika, no to više iritira nego što intrigira. Nekoga poput Adele mnogi ljudi imaju u vlastitim obiteljima: dobroćudnu stariju rodbinu, na suptilnoj granici između depresije i demencije, koja u silnoj želji da i dalje impresionira kao i prije na kraju uspije upravo suprotno. Nismo sami, iako sve krucijalne odluke u životu moramo na koncu sami donijeti, poručuje nam. Kao što se u jednom poglavlju, umjesto da čeka na neku pratnju, odluči sama zaputiti tramvajem bilo kamo, a grad se pretvara u dugačku opservaciju svega što vidi i čuje oko sebe.
Potres je razotkrio ranjivost slike u kojoj živimo, čija ljepota postaje najočitija tek kada nestane. Sad kada se, zbog svega što se u međuvremenu dogodilo, nekada živahni centar sa svojim neobaroknim fasadama pretvorio u gradilište na kojem se dimnjaci ruše kao kule od karata, Adelini “putopisi” poprimaju gotovo distopijski karakter bilježeći nestanak jednog starog svijeta na čijim ostacima tek treba izrasti nešto novo: Nije znala da je samo u ulici koja nosi ime po književniku i gradskom senatoru Šenoi, čiju je hladnu ruku spomenika gladila tek koji dan ranije, žutom oznakom opasnosti označeno jedanaest kuća a zastrašujućom, crvenom, dvije.
Odjednom se arhitektura pretvara u načete narative koji iz svojih potresom otvorenim iznutrica prosipaju tuđe živote, njihovu intimu i sve ostalo što se krije iza zatvorenih prozora koji su sada ostali bez zidova. Ima u njenom pripovjedanju ponešto faktografskog, ljudi su tek neka vrsta apstraktnih skupina pored kojih prolazi bez gotovo ikakve interakcije. Primjer toga je anegdota (ili anegdotica, parafraziram) s dječakom u crvenoj jakni koji joj je svojevrsni mlađi pandan, čiji je pogled na grad jednako obilježen očuđenjem, ali iz drukčije perspektive. Mjesta koja obilazi mitološki su toponimi tipični za srednjoeuropske sredine koje svakom svojom porom mirišu na bolju prošlost, koja živi u zatvorenim prostorima gradskih kavana, krojačnica, restorana, antikvarnica, knjižara i ostaloga što urbano razlikuje od ruralnog.
Dirljiva je sposobnost likova poput Adele Premec da žive u tom staklenom zvonu bez da se suoče s time da će iz njega ipak morati izaći, što najbolje dolazi do izražaja tijekom posjete staračkom domu, koji u njenim očima poprima osobine oronulog hotela čija je jedina prednost njegova lokacija. Svi se do određene mjere vežemo za svoj okoliš, ljudi su u tom smislu puno sličniji mačkama nego psima. Stoga će i Adela, kada krene razmišljati o tome, radije uzeti u obzir dom u kvartu od kvalitetnijeg o kojem joj govori kolegica. Gašić nam poručuje da je čovjek s godinama sve manje i manje sklon svojevoljnim promjenama, pa ovakvo razmišljanje čitatelja niti ne iznenađuje.
Glavno mjesto radnje, njen stan, svojevrsni je spomenik malograđanskom Zagrebu i njegovim hoh navikama, sa salonom, bifeom, forcimerom, Meissen porculanom i kristalom. Tu dotjerana dočekuje goste i promatra sve oko sebe kao muzej vlastite prošlosti, kojim gospodari poput iskusne kustosice. Njena obitelj na određeni je način tretira kao nužnost koje se ne mogu riješiti jer nije red, pritom računajući na ostavštinu zbog koje bi se malo dodatnog interesa za tetu mogao isplatiti. Pomalo je tužno gledati sve to kroz oči glavne junakinje koja i sama vidi što se krije iza sve te iznenadne pažnje, jedva se susprežući da im to prije vremena kaže u lice. Iako su starački domovi pomalo tabu tema u mnogim obiteljima, Nada Gašić ostavlja nas sa porukom da možda uopće nisu loša ideja u odnosu na ono na što smo spremni pristati samo kako bismo ostali s obitelji kojoj smo više obaveza nego interes.
To se doduše može primjeniti i na druge krugove, jer obitelj je jedna od rijetkih stvari u životu koju ne možemo birati, pa moramo naučiti živjeti s onom koja nam je “dodijeljena”. To dovodi i do neizbježnog razočaranja, u knjizi ritmički i emotivno upečatljivo intoniranog: Bilo joj je svejedno hoće li se grad samo ljuljuškati na postpotresnim valovima, ili će ga dokrajčiti onaj veliki kojega iščekuju seizmolozi i pesimisti. Sve joj je bilo svejedno.
Roman se, unatoč komičnom deminutivnom tonu drži, sve do trenutka kada skreće u svojevrsni sci-fi pod nazivom Stakleno jaje gospođe Adele, gdje promatra grad u dalekoj budućnosti iz neke vrste vremenske kapsule iz ptičje perspektive, da bi se onda ponovo vratila u “ovozemaljski” diskurs. Ovakav nagli prelazak u jedan budući, distopijski grad je iz (možebitne) cezure prije vrhunca prerastao u nešto sličnije književnom ležećem policajcu koji bespotrebno usporava radnju umjesto da je intenzivira. Srećom, Adela proslavu rođendana ipak uspijeva pretvoriti u dramatično razotkrivanje gotovo u maniri Arthura Millera, stavljajući točku na i svemu onome neizgovorenome što je kad-tad moralo izaći na vidjelo, čemu povremeno svjedočimo i u vlastitoj obitelji. Naravno rijetko, jer ništa sreću pojedinca ne potkopava toliko dobro kao tuđa iskrenost. To je medalja s čije je jedne strane nužno šok, a s druge olakšanje.
Nada Gašić je sa svojom u jednakoj mjeri simpatičnom i iritirajućom junakinjom uspjela prikazati uvjerljivu sliku Zagreba kroz oči protagonista čiji se život uglavnom proteže između dvije tramvajske stanice a svaka šira putanja postaje neka vrsta hodočašća za posebne prigode. Kraj ostavlja okus gorkog trijumfa jedne neurotične alkoholičarke koja je svjesna da je njeno vrijeme prošlo, i da će sve iz njene oporuke ionako završiti u nezahvalnim rukama. A onda se opet naglavce vraća znanstvenofantastičnim motivima, gdje Andrea Boccelli glumi Spielbergova E.T.-ja koji će Adelu odvesti u neki ugodniji, paralelni svijet. Iako takvim tehnikama bolje barata Gordana Benić sa svojim lirsko-astralnim konstrukcijama, ovdje djeluju poprilično nekompaktibilno s ostatkom pa bi se moglo reći da bi i bez njih cjelina zadržala zamišljenu efektnost.
Ovaj put to nećemo saznati, no možda nas autorica sljedeći put iznenadi. Nada Gašić dosad je objavila dva nagrađena romana, što je dobar znak da knjigu ne treba suditi po koricama. Ili vokabularom gospođe Premec, eklere po glazuri.
Devet života gospođe Adele
- Sandorf 11/2020.
- 201 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533513096
Treći roman Nade Gašić, 'Devet života gospođe Adele' sastoji se od deset poglavlja koja funkcioniraju kao zasebne priče ili epizode jedne serije, jedne bajke o dva zla i jednog staklenog jajeta. Kombinirajući bajkovitost, grotesku, špijunski realizam, komiku i fantastiku, poseže u već zaboravljenu leksičku riznicu i ispisuje hiperrealističke dijaloge koji se čuju i jasno ocrtavaju agramerske likove i njihove drame.