Nada Gašić : Zanima me tamna sjena koja prati svakog čovjeka
Čitateljska je publika Nadu Gašić (1950.) upoznala 2007., kada je s debitantskim romanom "Mirna ulica, drvored" zakoračila na književnu scenu i odmah se upisala u anale visokokvalitetne žanrovske literature: njezin joj je izvanredno pitak krimić s pleterom ubojstava u mirnoj ulici s drvoredom usred Zagreba donio nagradu Slavić za najbolji debitantski roman, potvrdivši ovu slavisticu, prevoditeljicu i urednicu kao izvanredno maštovitu autoricu i vrsnu majstoricu književnoga noira. Titulu najzagrebačkije spisateljice krimića učvrstila je s drugim romanom, "Voda, paučina" (2010.), nagrađenim nagradama Grada Zagreba i Vladimir Nazor, u kojemu se ponovo bavi Zagrebom, Zagrepčanima i zagrebačkim temama, bešavno spajajući različite žanrove – bajke, ispovijedi, struju polusvijesti, materijale skinute s Interneta, psiho-profile ubojica… U odgovoru na kovid-krizu i potres, koncem 2020. godine objavljuje roman "Devet života gospođe Adele", u kojemu, majstorski kombinirajući bajkovitost, grotesku, špijunski realizam, komiku i fantastiku, oživljava lik solidno imućne udovice iz šireg centra grada koja priprema proslavu svog osamdesetog rođendana poigravajući se s klišejima licitiranja s oporukom.
U izdanju Sandorfa upravo joj je izašla prva zbirka priča, "Posljednje što su vidjele", koja objedinjuje četrnaest stilski raznolikih priča u kojima se dokumentarno, ispovjedno, pripovjedno, dnevnički zapisi i transkripti policijskih saslušanja izmjenjuju u šarolikoj panorami mračnog, prostom oku nevidljivog tlocrta grada i njegovih stanovnika. Spretno se uvlačeći iza fasada gradskih ulica, Nada Gašić piše o poremećajima svakodnevnice koji isprva tek bude zebnju, no ova ubrzo jača u kapilarnu jezu, da bi potom prerasla u paniku, a ponekad i u bezglasni užas. Sablasna atmosfera prenapregnute strepnje, hiperrealistični likovi i snažni kontrasti koji još više ističu osjećaj nelagode i tjeskobe sastojci su izvanredno zaokruženih noir agramerskih veduta (i dviju antibajki!) objedinjenih ovom zbirkom, kojom se Nada Gašić još jednom dokazuje kao kraljica žanra.
U povodu izlaska njezine prve zbirke, s autoricom razgovaramo o književnosti i pisanju, razlici između grijeha i krivnje, mašti i zbilji, Zagrebu, jeziku i ulozi pisca, u pokušaju da se barem rubno očešemo o kontekstualno mnoštvo iz kojega izrasta mikrokozmos njezine literature.
Zebnja, strah, smrt i zločin
Posljednje što su vidjele
Mirna ulica, drvored
Gea Vlahović: Nakon tri romana, evo prve zbirke priča. Obično je obrnuto – autori krenu s kratkim pričama a onda se okušaju i u romanima. Kratka priča je izrazito zahtjevna forma – kako to da ste se odlučili na nju? Zašto tek sad? Što vam je ona omogućila?
Nada Gašić: Na književnu scenu nisam stupila uobičajenom stazom kojom se kroči kroz mladenačke pokušaje, zatim nešto zrelije okršaje, već sam prvi roman „Mirna ulica, drvored“ objavila u pedesetsedmoj godini kada više ništa ne smije biti pokušaj, pa mi je stoga svejedno kakvim redoslijedom objavljujem ono što pišem. Nema nezahtjevne forme ukoliko joj se prilazi sa skrupulama. Romani koje pišem strukturalno su vrlo zahtjevni, a kad im se „rasparaju“ nevidljivi šavovi vidi se da su sastavljeni od niza povezanih kratkih priča koje bi, uz malo napora, mogle samostalno funkcionirati. Kratka priča traži krajnju ekonomičnost u pisanju i zato mi je zanimljiva.
Čitanje ove zbirke neka je vrsta slaloma kroz književne forme – monološka, dokumentaristička, pripovjedna; red ispovjedne logoreje pa red pažljivo odmjerene ispovijesti, malo toka svijesti – malo klasične književnosti, a sve s istim ciljem – prikazati zbilju. U našoj diskontinuiranoj sadašnjosti ubrzanog življenja u realnom vremenu na mrežama, gdje novi događaji neprekidno zamjenjuju stare – što je uopće stvarno? Kako znati za što se uhvatiti – što je zbilja? Gdje je tu mjesto i uloga književnosti?
Pitanje o položaju i ulozi književnosti postavljalo se oduvijek ovisno o ideologiji u kojoj se i s kojom je živjelo pojedino društvo. Danas je književnost točno ondje gdje je i društvo, ni korak iza, ali ni korak ispred njega. Htjela ili ne htjela, književnost ponizno služi profitu. Čak i onda kad se radi o vrhunskim djelima koja su sama po sebi društvena vrijednost, ne izostavlja se brojka prodanih primjeraka. Bez reklame, bez utjecaja društvenih mreža nema prodora do čitatelja. Tek vrlo rijetko, na granici ekscesa, događa se fenomen kapilarnog curenja vijesti o pojavi kakve dobre knjige. Da, i skandali, kao i uvijek, ma kakvi bili, makar i režirani, pomažu prodaji, time i utjecaju pisca, ma kakvi bili i pisac i knjiga i utjecaj i oni na koje se utječe. A mjesto književnosti uvijek je ondje gdje je i bilo: inicijalno u samom piscu, a poslije u čitatelju.
Sam čin čitanja jednako je važan kao i čin pisanja. Ponekad odmah, ponekad s odmakom, ponekad s vrlo udaljenje distance, ali kad-tad ono što se piše, ili što je već napisano, otvorit će sliku vremena u kojem je djelo nastalo. Stilski gledano u ovim mojim pričama nema ničega što već nisam iskušala u svojim romanima. Sadržajno one klize jedna uz drugu, ponekad se dotiču, ponekad posve odmiču ali imaju poveznicu: zebnju, strah, zločin i krajnju usamljenost. Od prve priče, u kojoj ni po čemu ne možemo odrediti gdje se odvijao i završio život fizički hendikepirane žene, u kakvoj to nepoznatoj seoskoj zabiti, u vrijeme „kojega li to rata, i gdje se on događao, ili se možda upravo događa?“, polako, na moj način, sve do dvije antibajke o Modrobradom koje se događaju u Francuskoj u 17. stoljeću ponavljaju se zebnja, strah, smrt i zločin. To što se kroz svoje priče krećem različitim literarnim postupcima moj je trajni autorski odabir. I u „Vodi, paučini“ ima autorskih bajki, a kažu da je to kriminalistički roman.
Spomenuli ste Modrobradog; od 14 priča u zbirci, posljednje dvije odudaraju od ostatka – ne pripadaju istim geografskim pa ni povijesnim gabaritima. Zašto skok u preispisivanje povijesti jedne bajke?
Dobila sam ponudu prije godinu dana da napišem priču u prvom licu iz perspektive jedne od ubijenih žena Modrobradog. Inspirativno da ne može biti inspirativnije. Priča je objavljenja u zbirci „Žene, bajke, kraljice“, ali mi nije bilo dovoljno pozabaviti se samo ovim likom, već me je zanimalo što radi Modrobradi dok mu se žena priprema na vlastitu smrt. Tako su nastale dvije priče, posljednje u ovoj zbirci, koje se događaju u vrijeme kad je zapisana bajka o Modrobradom, a stilom se odmiču u svijet Francuske toga vremena. U mojoj epistolarnoj priči, prije no što će umrijeti u grobnici koju je sama otključala i sama zaključala, žena Modrobradog piše pismo kojim nam se obraća nakon nekoliko stoljeća, dok se Modrobradi gosti u domu svećenika, svoga ispovjednika, i cjenka oko cijene oprosta. Dvoje, muškarac i žena, suprug i supruga, vrebaju jedno drugo u želji da ubiju jedno drugo. Što je tu nesuvremeno? Svećenik koji je dao odrješenje od grijeha Modrobradom za jedanaest poubijanih žena, dječak koji svećeniku služi za „pjevanje“, žena Modrobradog koja radije odabire smrt nego da nastavi živjeti s takvim mužem i koja se posljednjim snagama bori za svoje pravo da stvara, piše i time postane čovjek, a ne ostane tek biće… Da sačuva to pravo stvaranja, pravo na pismenost, sama je otključala i sama zaključala grobnicu kao prostor zabranjenog. Mislim da su ovo dvije najsuvremenije priče u cijeloj zbirci.
Ništa od svega što učimo i čitamo neće od nas stvoriti pisca ako to nismo.
Svoje likove smještate u poznati okoliš, no ipak, uvijek nekako pomalo sa strane, dislociran od 'centra' – oni obitavaju negdje na 'rubovima', u tišini anonimnosti svojih (ne)običnih sudbina. Naša je kultura ona u kojoj smo neprestano izloženi ljudima koji ciljano postanu slavni. Jesu li razmjeri te bolesti od koje pati naša civilizacija već toliko uznapredovali da smo postali trajno izobličeni? Vaši su protagonisti gotovo kao neka vrsta tiho izgovorenog intimnog odgovora na buku izvana…
Da, to su moji likovi: nikom na putu, trajno anonimni, pa i onda kada to nisu i kad ih neki, najčešće slučajni događaji, učine centrom pozornosti. A slava i slavni su oduvijek postojali, iako su njihovi životi bili teže dostupni konzumentima tuđih života. Danas je moguće s nekoliko klikova ne samo progutati tuđi život, već i sam postati javan i slavan, ma što to značilo. Postoji jedan divan naslov, „Daleko od bjesomučne gomile“. Svakodnevno ga izgovaram kao svoju spasonosnu mantru.
Ipak, u vašim je likovima lako prepoznati određene tipove, karaktere, iako uvijek uz dodatak jedne pomalo mračne uvrnutosti. U ovoj zbirci, budući da je riječ o kratkim pričama, čudna napetost posebno je kondenzirana, snažna. Koliko poznajete svoje likove prije nego krenete pisati o njima? Osjećate li da ih doista razumijete, čak i kada čine stvari koje ne razumijete?
Naravno da poznajem svoje likove, premda oni kao osobe ne postoje u mom životnom okruženju. Oblikujem ih po mom doživljaju svijeta, a on nije ni ludo radostan ni previše optimističan, premda ga, kao i priče, začinjavam humorom kad god to mogu. Ipak, o razumijevanju likova bolje je kad govore čitatelji nego autori. Ali, da, čini se da imam viška samilosti prema svojim likovima.
Odakle za vas dolazi priča? Diplomirali ste sociologiju i jugoslavistiku, doktorirali slavenske književnosti… Što je to što vas je gurnulo u spisateljske vode – želja da pišete, da pripovijedate, da zabavljate druge ljude…? Kao najdražu knjigu jednom ste izdvojili "Dobrog vojaka Švejka", koju ste i preveli na hrvatski. Što je za vas dobra knjiga? Jeste li ponekad ljubomorni na druge pisce?
Ako imamo privilegij slobode, ili bar iluziju o njoj, studij biramo, pa sam tako zaista odabrala studijske grupe koje su me zanimale. Bio je to moj izbor i ne žalim, kao što ne žalim ni za kasnijim slavističkim angažmanom. Otvorio mi je vrata češke i ruske kulture, polako i svih ostalih slavenskih kultura. No, sve je to samo učenje i ništa od svega što učimo i čitamo neće od nas stvoriti pisca ako to nismo. Naravno, pročitano vas može koječemu podučiti, a mene nije samo podučilo i naučilo, već je izazvalo trajnu poniznost prema velikim autorima, što je vjerojatno i uvjetovalo da sam se vrlo kasno odvažila na objavljivanje romana. Moji romani, moje priče, premda u njima ima vrlo mnogo mašte, počivaju na preciznom preslikavanju situacija i događaja iz stvarnog života. Na meni kao autorici ostaje „očuđenje“ činjenica i umijeće spajanja sa svijetom fikcije. Od Hašeka sam naučila upravo to. A ljubomora? Možda malo zavisti na nekoliko rečenica iz cjelokupne svjetske književnosti i ništa više od toga.
Moji likovi ne traže oprost, jer ja kao autorica u oprost ne vjerujem.
Godinama ste se bavili uredničkim poslom. Vrijeme je hiperprodukcije suvremene domaće književnosti – proze i poezije. Koliko u poplavi novih imena i naslova ima istinski kvalitetnoga pisanja? Vidite li negdje nekoga tko bi mogao 'ući u kanon'?
Odavno se ne bavim uredničkim poslom. On se danas bitno razlikuje od onoga što sam kao urednica radila. Urednički posao danas uključuje mnoge vještine koje meni nisu bile ni poznate ni potrebne. Naši su urednici danas često promotori ne samo pojedinog pisca, već u ponekim slučajevima doslovno kreatori književne i ne samo književne scene. Zahtjevan i krajnje iscrpljujući posao na kojem im skidam kapu. Nisam prava osoba koju se može pitati o novim imenima, jer književnu scenu pratim s margina i čitam samo ono na što me se upozori, ili zamoli da pročitam. Stoga, za imena budućnosti ne pitajte mene.
U vašim pričama svakako ima ljubavi prema jeziku i književnosti, ali i znatiželje "profesionalnog" sociologa. Znatiželja može biti i 'mračna' u želji da kroz literaturu prikaže bol, patnju, patologiju… Koliko je za vas kao spisateljicu bitna znatiželja? Ispričajte mi nešto o svojoj špijunskoj ulozi pisca!
Kao i talent i znatiželja nije nešto što se stječe. Ona je dio karaktera, a ja sam je samo usmjerila na ono o čemu i kako pišem. Da, ona je kod mene mračna, jer me zanima tamna sjena koja prati svakog čovjeka, sve stvari, sva bića, a ja joj se posvećujem više nego onome što je odmah vidljivo. Ali, kako je sjena rezultat sunca, znači da mi je svjetlo potrebno u pisanju. Tako je, vjerojatno, i s ovim što vi nazivate „špijunskom ulogom pisca“. Vrlo jednostavno: ukoliko meni kao piscu nije jasno što se događa s likom i situacijom u koju sam ga postavila, kako će to biti jasno čitatelju? Stoga polako, vrlo polako ljuštim slojeve vidljivog i nevidljivog, pratim lik kroz svaki njegov pokret i položaj svake stvari koju vidi ili dotiče. Takvo kretanje je važno u mome pisanju i pomoću njega ostvarujem napetost.
Jedan od lajtmotiva vaših priča je pitanje krivnje, odnosno, shvaćanja krivnje. Vaši junaci nikada ne traže oprost za ono što bi se moglo nazvati njihovim grijesima, a ne nude ni opravdanje – ali daju objašnjenje za svoje postupke. Oni, zapravo, ne osjećaju krivnju.
Ne, moji likovi ne traže oprost, jer ja kao autorica u oprost ne vjerujem. U traženju oprosta kao i u odrješenju od njega i u književnosti i u životu ima mnogo hinjene iskrenosti i lik koji će ga zatražiti bit će mi krajnje sumnjiv. U ovim pričama samo Modrobradi traži oprost od grijeha i to unaprijed, a za taj oprost za jedanaest ubijenih žena uredno unaprijed plaća. Vjerujem da se u životu oprašta nešto sitno što se ne može nazvati grijehom, a krupan zločin nitko ne oprašta, ma kakve izjave javno davao. Oprost je jedno, a razumijevanje uzroka koji su do njega doveli je nešto drugo, bez obzira koliko to nekome bilo neprihvatljivo. Posljedice počinjenog zločina uvijek su jasnije. Razumijevanje uzroka mi je prihvatljivije od ispraznog „molim oprost“.
Na sljedećoj generaciji ostaje da sama iskuša i zlo i dobro.
Voda, paučina
Devet života gospođe Adele
Zagreb je jedan od glavnih likova svih vaših priča i romana. U posljednje dvije knjige to je grad koji je, prvo pogođen pandemijom i potresom, a potom grad u kojemu su pandemija i potres već nešto na što smo se svi navikli. Što za vas čini jedan grad? Ljudi se mijenjaju, imena se mijenjaju, nazivi ulica se mijenjaju, čak se i neki običaji mijenjaju, no nije li to normalno, čak poželjno? Kakav vi grad vidite danas kad pogledate kroz prozor? Je li to grad koji poznajete čak i ako ga ponekad ne prepoznajete? Je li on i dalje vrijedan biti 'sačuvan' u literaturi?
Zagreb nije jedan od glavnih likova, Zagreb je glavni lik. On je princ tame, ponekad princ svjetla koji za sobom vuče raskošan plišani, crni, dugi plašt na kojem leže, sjede ili ga se tek pridržavaju svi moji likovi. Premda će biti kratkih izleta na neka druga mjesta, Zagreb je moja trajna inspiracija i opsesija; grad koji se mijenja ponekad nasilno, ponekad prebrzo, ponekad iscrpljujuće sporo, ali se mijenja i svejedno ostaje onaj koji jest. Čak i sad kad se iz samoga urušenoga i devastiranog centra po relevantnim brojkama iselilo oko 8 000 ljudi, kad je grad razjapio usta devastiranih haustora i zapuštenih dvorišta, on je taj isti: šutljivi svjedok da se lako i brzo navikavamo na sve, pa tako i na krajnju zapuštenost metropole.
Na pandemiju ste odgovorili romanom "Devet života gospođe Adele", a i ova je zbirka nastala prije nego što se svijet počeo polako vraćati na "staro normalno". Hoće li svijet 'novog starog normalnog' biti bolji od 'starog starog normalnog'? Jesmo li iz ove pandemije nešto naučili? Što ste vi najvažnije naučili?
Priče o pozitivnim promjenama i ova fraza da smo „nešto naučili“ podsjeća me na optimistične rečenice moje osnovnoškolske razrednice koja nas je, nakon kakve kolektivne kazne, znala upitati: „No, jesmo li iz ovoga nešto naučili?“. Poslušno smo odgovarali da jesmo, a sutradan bismo mirno počinili kakvu novu nepodopštinu. Danas znamo da nismo ništa naučili, već smo nepojmljivom brzinom zaboravili kako izgledaju dani zaključanog življenja i straha od tuđe ruke. Nikad se ništa ne nauči, a na sljedećoj generaciji ostaje da sama iskuša i zlo i dobro. Preciznije rečeno: na sljedećoj je generaciji da stvori i zlo i dobro. Stoga me je ovo vaše posljednje pitanje „što sam najvažnije naučila?“ baš nasmijalo. Ne, naravno, ništa nisam naučila.
U jednom ste intervjuu rekli da vas zabavlja 'oživljavanje' nestalih sugrađana. Vaši likovi često su ljudi starije životne dobi koji se smrti vole čak i malo izrugivati, dražiti je, ukrotiti. Da li vas osobno brine starost, smrt, zaborav?
Da, biram imena i prezimena s nadgrobnih spomenika, pa tako, na neki način oživljavam nestale sugrađane. A moji su likovi često stariji ljudi zato što se u starosti često gube kočnice u ponašanju koje nas prate kroz čitav život; gubljenje kočnica dopušta da se lik ogoli do kraja. U starosti se ne mijenjamo, kao što se to kolokvijalno često ponavlja, i ne gubimo temeljne karakterne crte, već se one samo pojačavaju: ako smo bili dobrice za zreloga života, ostat ćemo to i u starosti, ako smo bili zlice – zloća će se u starosti pojačati na kub. Starost je literarno zanimljiva, a u mome slučaju ona je, za sada, tek normalno razdoblje života u koje sam već jednom nogom kročila. Vrlo iskreno, nadam se da se neću imati vremena uplašiti starosti, ma kako se zlokobnom iščitavala ova rečenica. Zaborav? Koga, ili čega? Mene ili drugih? Sve će se zaboraviti. Odvratna mi je i sama pomisao na vječnost i kroćenje smrti, ali mogu zamisliti neki jeziv svijet koji brzinom munje zaustavlja mogućnost nastanka bilo čega novog budući da posjeduje sebe vječnog, sebe prelijepog, s dovoljno trajno silikoniziranih, mladolikih ljepotana i ljepotica starih, doduše, kojih tristotinjak i više godina. Da, mogu zamisliti tu zastrašujuću količinu dosade nepromjenjivog, vječnog života.
Čovjeka nije moguće zaustaviti, čak ni po cijenu samouništenja
Volite se igrati s društvenim predrasudama, suptilnom parodijom prokazujete elitizam, snobizam; vaši su likovi često prilično 'politički nekorektni'. U svijetu društvenih medija, gotovo da i nije moguće išta napisati što neće biti skrutinizirano – osobito kad je riječ o političkoj korektnosti. To ne zaobilazi ni pisce – društvene mreže ne drže previše do činjenice da književnosti nije svrha da bude ugodna i svima prihvatljiva. Gdje podvući crtu – treba li pisac svakako pokušati izbjeći 'konfrontaciju'? Koliko bi on daleko trebao ići kako bi ostvario 'političku korektnost' u svojoj književnosti?
I tu će nam pomoći poznavanje povijesti književnosti, slikarstva, glazbe… Ne postoji razdoblje u povijesti čovječanstva u kojemu nešto nije bilo skandalozno, neprihvatljivo i kao ponašanje odbačeno; zapravo, suvremenom frazom rečeno, politički nekorektno. Ponekad politička korektnost toliko zamara da postaje kontraproduktivna i poništava svoje dobronamjerne i visoko moralne razloge na kojima je utemeljena. Čovjek, a posebno umjetnici, narušit će sve što je zabranjeno, srušiti sve što se činilo da se ne može srušiti i prijeći granice onoga što se danas čini nemogućim. Čovjeka nije moguće zaustaviti, čak ni po cijenu samouništenja, a kamoli političke korektnosti. Granice o kojima govorite pisac stvara u sebi i za sebe kroz razvoj svoje ličnosti od djetinjstva, pa do trenutka dok ne postane autor. Pisanje je, ipak, samo nadgradnja stavova koji čovjeka, pa stoga i pisca, određuju trajno kao osobu.
Da se malo vratimo na jezik; surađivali ste s prof. Vladimirom Anićem od prvog izdanja Rječnika hrvatskog jezika do posljednjeg izdanja Anić-Silićevog Pravopisnog priručnika. Jezik ima važnu ulogu u književnosti kao komunikacijski medij koji posreduje kulturu. U tom smislu, standardizacijom jezika nužno se nešto gubi. Ako je žargon u opasnosti, znači li to da je i kultura u opasnosti? U tom smislu, koju riječ hrvatski nema, a po vama bi svakako trebao imati?
Da, standardizacijom se nešto gubi, ali dopuštam da se olakšava komunikacija govornika različitih dijalekata. No, njome se postiže i ono što je onima koji propisuju standard jako važno, a to je homogenizacija mase. Meni do te homogenizacije nije stalo, ali mi je stalo do jezika kojim pišem, kao što mi je stalo i do jezika kojim govorim i u koji propuštam kojekakve žargonizme. Izborila sam se za svoju slobodu u izražavanju, posebno u pisanju, uključivo s upotrebom žargona koji mi je važan u formiranju likova i praćenju života grada kojim se uglavnom bavim. Stoga, citat: „Sloboda u jeziku, jezik u slobodi“. Ne, nisam od onih koji će na silu tražiti hrvatsku zamjenu za bilo koju riječ. To znaju moji izdavači, urednici, lektori, korektori, jer su svi upozoreni da se moj leksik ne smije dirati. Moja riječ je moj izbor, pa ako mi je koja riječ u pisanju potrebna, ja ću tu riječ i upotrijebiti, bez obzira odakle dolazila i gdje joj je domovina. Dobro mi došle, drage riječi!
Zločini u vašim pričama na neki su način sociološki, društveno uvjetovani. Povijest ljudskoga roda povijest je zločina. Što to govori o nama danas? Je li sve što si govorimo o ljudskoj civilizaciji laž ili je sve – na kraju – stvar perspektive? U konačnici, što to 'one' vide svojim posljednjim pogledom?
Zločin o nama danas govori isto ono što je o čovjeku govorio oduvijek. To smo mi. A „one“ su ili žrtve ili ubojice; ovdje sam iskoristila ono što mi naš jezik dopušta: i žrtve i ubojice su ženskoga roda. Gramatički gledano, ravnopravne. Što vide? Neka čitatelj otkrije sam.
Na kraju, što je sljedeće? Pišete li već novu knjigu, roman, zbirku priča? Kamo planirate iduće odvesti svoje čitatelje?
Da, četvrti roman se stvara. Odvest će nas u centar grada, na Trg bana Jelačića, u naš dnevni boravak na koji svi imamo demokratski podjednako pravo.
Četiri plamena, led
- Sandorf 04/2024.
- 478 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533515113
'Četiri plamena, led', roman Nade Gašić je 'zimski' roman koji započinje 1704. godine na Gradecu. Te godine gradski poreznik Martin Eberle popisao je troškove koje je grad imao pri torturi i spaljivanju žena optuženih za vještičarenje, nešto sitno i pronevjerio, i onda se dogodilo ono o čemu nije sanjao, a što će se nastaviti u drugom dijelu, Drugom snivanju romana, ovih naših godina u Zagrebu.