Nenad Stipanić : Stvarno je odlično baviti se kriminalom
Nadogradnja Stipanićeve zbirke priča ("Odlično je baviti se kriminalom", 2008.) koje u većini slučajeva veže protagonist, a u svakom slučaju tematska preokupacija – kriminal, uglavnom sitni, može se čitati i kao labavi roman i ne dolazi kao veliko iznenađenje ako u obzir uzmemo pojavljivanje biblioteke Balkan Noir u sklopu koje je izašlo nekoliko zaista kvalitetnih krimi-izdanja poput, recimo, romana "Devet" Andreja Nikolaidisa. Stipanić se na književnoj sceni profilirao i poznat je po svojim krimi-prozama, svojim narativima čiji su protagonisti i centralne figure izbacivači, štemeri, kriminalci (sitne i krupne ribe) i generalno lica iz crne kronike.
Pomalo je neobično da autor kvalitetne zbirke "Sprinteri u labirintu", te scenarija (koscenarist uz Vladu Bulića) za TV seriju "Mamutica" i pitkog, fantazmagoričnog krimića "Izbacivači Majke Božje" i sada zbirke (labavog romana) "Stvarno je odlično baviti se kriminalom", nije prisutniji u raspravama. Pogotovo ako se u obzir uzme autentičnost kojom svaka njegova proza zrači. Autentičnost, između ostalog, proizlazi (a neka me dežurni teoretičari koji tvrde da se tekst ne može čitati i dešifrirati preko autorove biografije objese) iz činjenice što se sam Stipanić tijekom života bavio zaštitarenjem, fizičkim radom, a bio je i izbacivač. Tough guy, reklo bi se, ali njegova proza, ili barem stav koji protagonist zauzima, nije pretjerano mačistički, nije šovinistički, a svakako nije ni primitivan. U konačnici, protagonist je naivni mladić s uskočkim fantazijama o brzoj zaradi, lagodnom životu s njegovom "malom", a ne prepredeni i beskrupulozni krimos kojem je jedino do moći i "gaženja preko trupala".
"Stvarno je odlično baviti se kriminalom" započinje u boksačkom ringu, prostoru kojem se obično dodjeljuje obilježje glamura gdje bogati i njihove zgođušne pratilje gledaju nešto najbliže gladijatorskim borbama (a da nije brutalan snuff film). Ovdje se radi o gotovo pa derutnoj zgradi gdje se mladi protagonist sprema za prvu borbu protiv "iskusnjare" koja dugo nije bila u ringu. Protagonist se ogluši na trenerove sugestije, svejedno, unatoč nekoliko gadnih udaraca, izvuče pobjedu, priča završava sljedećom rečenicom, svojevrsnom niti vodiljom: "Bilo mi je sedamnaest i mislio sam da moram biti debil da do tridesete ne postanem bogat i slavan".
Ostatak narativa iskonstruiran je na pikarski način, protagonist je iz epizode u epizodu u novoj situaciji, s novim poslom, s novom "šemom" kako doći do para. Jedna takva posebno duhovita epizoda je kada ga unajme kao privatnog detektiva. Klasični scenarij žene koja želi ustanoviti vara li je bračni partner poprima komične razmjere kada protagonist shvaća da ne može pratiti metu bez auta, pa dnevnice i novac koji posuđuje troši na taksi i špijunsku opremu koju ne zna koristiti, a sve što je protagonist htio je biti poput Mikea Hammera. Drugi put je pak zaštitar na koncertu pop ikone koja se predstavlja kao veliki uomo universale, ali zapravo mu je do bezumnog hedonizma i svojim licemjernim izjavama samo otežava posao zaštitarima kojima plaća ovisi o tome kako će se ponijeti. Teško je za povjerovati, zapravo, kako je Stipanić sasvim nenametljivo dao humanu dimenziju ljudima koje mladi ljudi, polaznici na koncerte, najčešće preziru.
Zbog novih priča knjiga, očito, dobiva novi ključ kroz koji je čitamo. Homogenija je struktura, svakako se radi o nečemu što je bliže romanu nego zbirci, tako da se zbog toga (ljubiteljima autora i žanra) isplati nanovo iščitati djelo.
Zbirka tj. labavi roman obiluje klasičnim toposima (kasino, boksački ringovi, luksuzni hoteli), tropima i motivima kriminalističkog romana, usto u tijelo teksta ugrađuje opreku mala sredina – metropola (i svu konfuziju i sukobe koje ta opreka povlači sa sobom) te portretira gubitnike i pobjednike, najčešće gubitnike hrvatskog post-tranzicijskog sna koji je u najmanju ruku, za gubitnike barem, čisti košmar. Stipanić to radi na način da ne docira i vrti već pomalo okoštale priče hrvatske stvarnosne proze. Novo izdanje nosi i neke nove epizode, poput priče "Hodočasnici" u kojoj prikazuje svu grotesknost i sve kontradikcije kršćanskog hodočašće koje više liči na hibrid narodnjačkog koncerta i seoske fešte. "Društvo nevinih ljudi" (koja se pojavluje u Sprinterima, doduše u drugačijem obliku) tu služi kao svojevrsni cement među pričama (poglavljia, epizodama), a ujedno je i dio narativa koji najbolje ocrtava protagonista.
Zbog novih priča knjiga, očito, dobiva novi ključ kroz koji je čitamo. Homogenija je struktura, svakako se radi o nečemu što je bliže romanu nego zbirci, tako da se zbog toga (ljubiteljima autora i žanra) isplati nanovo iščitati djelo. A Stipanić je autor kojeg je gušt čitati, možda je to zbog happy enda i nade koju daje svom protagonistu, nečega na što nismo navikli, barem na u hrvatskoj (stvarnosnoj prozi), možda je to zbog čvrstog straight storyja, a možda je jednostavno do činjenice da proza obiluje nepatvorenošću i šarmom koji se sve teže nalazi.
Za sve ljubitelje žanra i kvalitetne, tečne proze koja ne vrijeđa inteligenciju.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Stvarno je odlično baviti se kriminalom : (roman nezaštićenog svjedoka)
- 24sata 10/2015.
- 180 str., meki uvez
- ISBN 9789533232614
Roman koji progovara iz perspektive nezaštićenog pripovjedača, kriminalca vječitog početnika, koji pleše na rubu i tupom zubu zakona, bavi se kamatarenjem, reketarenjem, ali "ne radi drogu i oružje", u nuždi izigrava i detektiva i profesionalno zaštitari...