O procvatu nezavisnog (anglofonog) izdavaštva u Indiji – iz prve ruke
Dobit ćete sve četiri knjige za 25 rupija. Što je otprilike koliko će Clearing House koštati tisak. Nevjerojatno kako čovjek tu i tamo naiđe na primjere nesebičnosti u svijetu koji pokreće pohlepa... Ideja je jednostavna: učiniti pjesme dostupnima svima koji ih žele čitati. Na kraju krajeva, oni [pjesnici] nemaju što za izgubiti osim novca, a pridobiti mogu čitavu jednu publiku.
Ovakvim su letkom četiri osnivača bombajske izdavačke kuće Clearing House 1976. unaprijed prodali polovicu od ukupno 750 tiskanih primjeraka svake od vlastitih zbirki pjesama, piše Anjum Hasan u eseju za indijski časopis The Caravan. Radilo se o danas kultnim indijskim pjesnicima Arvindu Krishni Mehrotri, Adilu Jussawalli, Gieveu Patelu i Arunu Kolatkaru, koji su se na ovaj korak odlučili jer ih tada nije imao tko objavljivati. Kolatkar, također uspješan grafički umjetnik, pobrinuo se za osebujan vizualni identitet knjiga. U narednih su deset godina, koliko je trajala era Clearing Housea, objavili svega osam naslova koji su se, više-manje, prodavali uglavnom na području Bombaja. Ipak, njihova su izdanja označila modernu prekretnicu na indijskoj anglofonoj pjesničkoj sceni, a mnogi današnji nezavisni izdavači u Indiji upravo Clearing House navode kao uzor.
Prema izvještaju tvrtke za istraživanje tržišta Nielsen iz 2015., indijsko je tržište knjiga drugo po veličini nakon SAD-a što se tiče anglofonih izdanja (neka ga druga istraživanja smještaju na treće mjesto, nakon SAD-a i Ujedinjenoga Kraljevstva), a općenito šesto na svijetu. Popisano je oko devet tisuća izdavača, no samo ih je devetstotinjak komercijalnih, odnosno izdavača za generalnu čitateljsku publiku. Ostatak otpada na izdavače udžbenika i akademskih naslova. Ali, s obzirom da se do te brojke od devet tisuća (koja poprilično varira ovisno o istraživanju) došlo provjeravanjem izdanih ISBN-ova (koje pak ne koriste svi izdavači), treba je uzeti s rezervom. Nadalje, od ukupnoga broja naslova koji se objavljuju u Indiji, nešto više od polovice otpada na hindske i engleske, s time da hindski prednjače za par posto.
U Indiji, koja broji preko 700 jezika te 22 službena (hindski i engleski koriste se u službene svrhe na nacionalnoj razini), na engleskome se značajnije piše od ranoga devetnaestog stoljeća. Na engleski se, isto tako, danas sve više prevode djela s drugih indijskih jezika, i to prvenstveno za domaću publiku – one indijske čitatelje koji se uopće ne služe jezikom originala ili koji, uglavnom zbog sveprisutnosti engleskoga u obrazovanju i javnom životu, tim jezicima ne barataju dovoljno dobro da bi na njima čitali književna djela, čak i ako su im materinski.
Indijsko se izdavaštvo općenito počelo bitnije razvijati nakon proglašenja nezavisnosti 1947. Do tada su ondje, uz neke domaće iznimke, uglavnom djelovale podružnice britanskih izdavačkih kuća. Od 80-ih naovamo u Indiji se, jedna za drugom, otvara sve više podružnica globalnih izdavačkih divova poput Penguin Booksa (danas Penguin Random House), Pan Macmillana, HarperCollinsa, Hachettea itd. Paralelno s njima na scenu stupaju i brojni indijski nezavisni (anglofoni) izdavači, koji trenutno doživljavaju procvat. Od svojih početaka, mali i nezavisni izdavači kreiraju indijsku književnu, ali i društveno-kulturnu scenu, objavljujući kvalitetne i subverzivne naslove, otkrivajući ili podupirući nove autore. Ravi Dayal, primjerice, jedan od poznatih indijskih urednika i osnivač nezavisne izdavačke kuće Ravi Dayal Publishers (1989.), objavljivao je prva djela danas svjetski popularnoga Amitava Ghosha, ostavši do kraja njegov indijski izdavač.
Bez obzira što globalne ili velike kuće u prosjeku objave i do par stotina naslova godišnje, a nezavisne, uz neke iznimke, tek tucet, na indijskoj književnoj sceni ima mjesta i za jedne i za druge. “Paranoje (od strane malih izdavača) i nepoštivanja (od strane velikih izdavačkih kuća) napokon nestaje”, rekla mi je Arpita Das, osnivačica nezavisne izdavačke kuće Yoda Press. “Industrija sazrijeva, što znači da obje strane uče jedne od druge, a dolazi i do suradnji”, dodala je. S druge strane, neki nezavisni izdavači žele i dalje ostati u potpunosti nezavisni.
U ovom ću pregledu predstaviti samo neke od važnijih malih i nezavisnih (anglofonih) izdavača u Indiji, njihove početke, razvoj i projekcije u budućnost. Pridjev “anglofoni” u zagradi je jer mnogi od tih izdavača objavljuju i na drugim indijskim jezicima, ili su barem tome otvoreni, pa ih kao takav ne definira u cijelosti. Kako bilo, možda je najvažnije od svega spomenuti da su njihova izdanja, unatoč specifičnim izazovima s kojima se suočavaju (od iznalaženja fondova za samu produkciju knjiga, do njihove distribucije i marketinga), nezaobilazna kad se antologizira ili proučava kanonska indijska (anglofona) književnost, što svjedoči o njihovom ukusu i/ili dalekovidnosti, bilo da se radi o tuđim ili vlastitim djelima. To, opet, ne čudi, jer taj ukus, u velikom broju slučajeva, nije (p)određen potrebama tržišta, svakako ne masovnog.
Intimnost izdavanja poezije
Dok se većina anglofonih romana u Indiji proda u svega nekoliko tisuća primjeraka, bestseleri su naslovi koji dosegnu brojku od 10, 50 ili 100 tisuća primjeraka, ili više u slučaju komercijalnih autora poput Chetana Bhagata. S druge strane, pjesničkim se bestselerom može smatrati zbirka prodana i u par stotina do tisuću primjeraka, slaže se velik broj anglofonih indijskih pjesnika i nezavisnih izdavača. S obzirom na niša-čitateljstvo i uhodanost internetske prodaje (putem Amazona, indijskoga Flipkarta, ili web-stranica samih izdavača) distribucija poezije knjižarama možda i nije nužnost, tvrde neki od njih, a nezavisna produkcija pjesničkih zbirki, čini se, najviše zadržava intimnu auru.
Radi tek jednog ili nekoliko pjesničkih izdanja, osnivači Clearing Housea, primjerice, pokretali su i druge nezavisne izdavačke kuće. Pjesnik Manohar Shetty, također dio ovoga bombajskog pjesničkog kruga iako je ranih 80-ih preselio u Gou, i sam se okušao u tome. Njegova kuća Doosra Press bila je tek jednokratan pothvat da bi se objavila samo jedna knjiga, rekao mi je. Bilo je prošlo 16 godina od objavljivanja njegove zadnje knjige pjesama, Creatures Great and Small (Bića velika i mala), u nakladi indijske podružnice Oxford University Pressa, a osjećao je da je vrijeme za novu zbirku. Knjiga Personal Effects (Osobne stvari) tako izlazi 2010., u nakladi Doosra Pressa, zatim ju 2015. reizdaje nezavisna izdavačka kuća Copper Coin. Zbirka je prodavana uglavnom putem pjesnikovih osobnih kontakata i usmenom predajom. Ipak, rasprodalo se gotovo svih 500 primjeraka. “Da, poezija se prodaje”, dodao je Shetty, “ali sporo tokom određenoga vremenskog perioda. Nisam imao uigran profesionalni distribucijski sistem, iako je nekoliko knjižara u Goi, i jedna u Bombaju, prodavalo moju knjigu. Nakon visokih knjižarskih marži, prihodi su bili toliko beznačajni da ih nije bilo vrijedno skupljati.”
Dibyajyoti Sarma, pjesnik, novinar i osnivač jedne od najmlađih, ali već zapaženih, indijskih nezavisnih izdavačkih kuća, delhijskoga i write imprinta iz 2014., na knjigama poezije radi u kućnoj atmosferi, zajedno s pjesnicima koje objavljuje. Također čvrsto vjeruje da je poezija intimna umjetnost. “Produkcija se događa u mojoj radnoj sobi, u unajmljenom stanu u Delhiju”, započeo je Sarma. “Savršeno je kad pjesnik svrati, nešto pojedemo i popijemo, a onda skupa radimo na rukopisu i dizajnu.” Iako uglavnom sam odrađuje sve aspekte produkcije, veseli ga uključenost autora u taj proces. Poneki prijatelj pomogne i s uređivanjem, kad i koliko je potrebno, i to besplatno. Ovim pothvatom Sarma prije svega nastoji oformiti zajednicu pjesnika koji bi radili jedni s drugima, iako je i write imprint isprva osnovao u želji da objavi vlastitu, drugu zbirku pjesama, nakon što su ga razočarale platforme za samoizdavanje i preusmjerile odbijenice tradicionalnih izdavača.
“Ciljana publika za naša izdanja? Ne znam”, priznao mi je Sarma. “Ne idem za time da knjige budu bestseleri. Trudim se prodati barem stotinjak primjeraka, i to uz pomoć pjesnikovih kontakata. To mi pokrije trošak tiskanja pa je ovo pothvat bez dobitaka i bez gubitaka. Ispočetka sam u ovo uložio ušteđevinu. Za svoju najveću knjigu do sada, Selected Poems: Sananta Tanty (Izabrane pjesme: Sananta Tanty, 2017.), zamolio sam prijatelje da doniraju po 2.000 rupija. Većina je pristala. Zauzvrat sam im svakome dao po pet primjeraka knjige. Sada iskušavam i drugačije načine generiranja fondova. Ponekad pjesnici sami plate tisak. U tom im slučaju dam dovoljno primjeraka da mogu vratiti uloženo. Ne žurim. Ne želim prebrzo povećati obim posla. Ove sam godine objavio osam naslova i to mi je sasvim dovoljno. Vidjet ćemo što će biti sljedeće. Za sada je ovo one man show.”
Nabina Das, indijska pjesnikinja, spisateljica i antologičarka, rekla mi je da su usmena predaja i preporuke donedavno bili načini kako doći do izdavačkoga ugovora. “Sada mnogi autori u Indiji traže književne agente”, dodala je. “Kanishka Gupta ističe se u predstavljanju autora svih žanrova dobro poznatim izdavačkim kućama. Preeti Gil, naprimjer, književna je agentica koja se fokusira na kvalitetno pisanje žena iz sjeveroistočne Indije. To je, po mome mišljenju, velik trud u zemlji u kojoj je poprilično izražena rodna neravnoteža kad govorimo o vidljivosti autora. Ali poezija je nešto sasvim drugo. Većina pjesnika iskuša sreću s raznim izdavačima. Većina velikih izdavača moguće još nije spremna ispitati teritorij na kojemu je u zadnjih deset godina izronilo nekoliko briljantnih pjesnika. Ali ohrabruje činjenica da male kuće i nezavisni izdavači tome značajno pridonose.” U tom kontekstu, Das je spomenula i zanimljiv projekt Nandini Dhar i Mihira Vatse. Kao urednici dvaju književnih časopisa, Vayavye i Aainanagara, pokrenuli su projekt FIVE, objavivši, u ograničenom izdanju, pet pjesničkih knjižica. Pjesnici su blisko surađivali, međusobno si uređujući tekstove i savjetujući jedni druge. Knjižice se prodaju isključivo u setu, ne i pojedinačno, što ih čini svojevrsnim novitetom na indijskom tržištu poezije.
Bombajska kuća Paperwall Media & Publishing, koju je u 90-ima osnovao marathski pjesnik i prevoditelj Hemant Divate sa suprugom Smruti, trenutno je najveći indijski nezavisni izdavač poezije. U biblioteci Poetrywala već desetljeće dosljedno objavljuju kvalitetne i inovativne pjesničke knjige suvremenih indijskih i svjetskih autora, u originalu ili prijevodu, a otvoreni su i za druge indijske jezike osim engleskoga. Biblioteka Paperwall im, s druge strane, služi za beletristiku i publicistiku, a pokrenuli su i neke druge. Paperwall Media & Publishing dobar je primjer maloga izdavača koji se s vremenom razvio u traženoga, čak neizostavnog za one koje zanima suvremena indijska poezija.
“Knjige u našoj nakladi internetski se prodaju diljem svijeta”, rekao mi je Hemant Divate. “No, iako se većina naše prodaje odvija putem interneta, knjige su nam dostupne i u indijskim knjižarama. Prije smo tiskali 500-700 primjeraka svih naših izdanja, kada nam nije bila dostupna opcija Print-On-Demand (Tisak na zahtjev). Sada, s preko 100 naslova i otprilike 73 u tisku, ne tiskamo više od 200 primjeraka odjednom. To riješava problem skladištenja, a knjige ostaju nove, netaknute prašinom i neredom.”
Još jedna nezavisna izdavačka kuća koju bi valjalo spomenuti u vezi s poezijom, iako ne objavljuju isključivo nju, svakako je Copper Coin, osnovana 2013. Ujedno su i prva indijska višejezična nezavisna izdavačka kuća, a objavljuju oko 12 naslova na godinu. Sarabjeet Garcha, njihov glavni urednik, rekao mi je da trenutno objavljuju na engleskom, hindskom, pandžapskom i marathskom. “Pandžapski je moj materinski jezik”, pojasnio je. “Rođen sam i odrastao u Maharaštri. U školi sam osam godina učio marathski kao drugi jezik. Nastava se održavala na engleskom. Ondje sam se i zaljubio u hindski, treći jezik koji sam učio u školi, i to pod utjecajem dragoga prijatelja iz tinejdžerskih dana. Sastavio mi je popis knjiga koje moram pročitati, a čitao sam sve do čega sam mogao doći u odličnoj gradskoj knjižnici u Našiku, mom rodnom gradu. Tako je započela moja bibliofilija. Objavljivanje na ova četiri jezika moj je skroman pokušaj da izrazim zahvalnost za sve što sam putem njih dobio.”
Što se tiče beletristike i publicistike, engleska se izdanja prodaju više nego ona na drugim indijskim jezicima, dodao je Garcha. No, obrnuto je s poezijom, koju ionako kupuje samo određena publika. Od izdanja u nakladi Copper Coina, općenito se najviše prodaju ona na marathskom, ali je pojedinačno najprodavanija autobiografija indijskoga revolucionara Babe Sohana Singha na pandžapskom. Copper Coin također objavljuje i prijevode. Primjerice, prijevod na marathski, preko engleskoga, španjolskoga romana paragvajskoga autora Juana Manuela Marcosa, El invierno de Gunter (1987.). Preveo ga je Manoj Surendra Pathak, marathski pjesnik i jedan od direktora Copper Coina.
Iako im je do sada fokus isključivo bio na internetskoj prodaji, sadašnji je cilj povezivanje s ozbiljnim distributerima i knjižarama te partnerima u inozemstvu, na Zapadu. Garcha dodaje da nisu imali dobra iskustva s knjižarama u Pandžabu, ali zato odlično surađuju s poznatom Kitab Khanom u Mumbaiju. Nažalost, kao samofinancirajuća nezavisna izdavačka kuća još nisu uspjeli doći na pozitivnu nulu.
Kuća bestselera
Lotosi od neona
Trenutno najveću indijsku nezavisnu kuću, Rupa Publications, sada sa središtem u Delhiju, osnovao je D. Mehra 1936. godine. Bivši prodavač trikotaže u Kolkati, isprva je bio distributer za britansku izdavačku kuću Collins, nakon što su njezini predstavnici prepoznali Mehrinu trgovačku umješnost.
Kada se nalazio u zatvoru zbog borbe za neovisnost Indije, tada budući prvi indijski premijer, Jawaharlal Nehru, u pismima svojoj kćerki Indiri Gandhi hvalio je knjige koje su mu slali iz Rupe. Pisao joj je da je, među ostalima, primio i novu knjigu Bernarda Shawa, Everybody’s Political What’s What (Svačije političko što je što, 1944.), pa nema potrebe da mu je i ona šalje.
Među Rupinim je prvim naslovima bio i engleski prijevod Siddharthe (1922.) Hermanna Hessea – bestseler. Kuća Rupa odgovorna je i za romanopisca Chetana Bhagata, komercijalni književni fenomen u Indiji.
Svoj naziv “kuća bestselera” duguju vlastitim, uhodanim distribucijskim kanalima i pomno razvijenim oglašivačkim strategijama. Pomaže i činjenica da im se preko 95% kataloga prebacuje u elektronički oblik što im omogućava da dosegnu globalnu publiku. Kako bilo, Rupina je ponuda bogata i raznolika, a među 200-tinjak naslova koje godišnje objave, računajući i njihove biblioteke, mogu birati i ljubitelji indijskih i svjetskih klasika, kao i poklonici hindske poezije ili joge. R. K. Mehra i njegov sin Kapish Mehra, nasljednici tvrtke, 2011. su se udružili s bivšim glavnim izvršnim direktorom Penguin Internationala, Davidom Davidarom, te suosnovali Aleph Book Company, nezavisnu izdavačku kuću koja godišnje objavi 40-ak izrazito kvalitetnih knjiga koje se, na ovaj ili onaj način, bave Južnom Azijom.
Sariji i kaligrafija na naslovnicama
Profesor Purushottama Lal 1958. je, sam, iz svoje kuće u Kolkati, u nakladi vlastite izdavačke kuće Writers Workshop počeo objavljivati angolfono pisanje iz Indije. Radio je to u vrijeme kada se na njega još gledalo s podozrenjem. Samo nekoliko godina kasnije poznati je bengalski pisac i pjesnik Buddhadeb Bosu u jednom enciklopedijskom članku indijsko anglofono pisanje, specifičnije poeziju, nazvao “slijepom ulicom s nizovima dućana koji prodaju kuriozitete”, nesretnom posljedicom “anglomanije” koja je zahvatila više slojeve društva. Neki bi se kritičari i danas složili s njime, iako možda manje slikovito. Engleski jezik, govore, prijeti indijskoj višejezičnosti, favorizira urbanu elitu, globalizira i iskrivljuje “indijstvo” koje se adekvatno može izraziti jedino na “domaćim” jezicima.
Ipak, neki od autora čija su rana djela objavljena upravo u nakladi Writers Workshopa, poput Anite Desai ili Vikrama Setha, kasnije su odjeknula na indijskoj, ali i globalnoj, književnoj sceni. Urednički pedantan i svjestan zajednice za koju radi, profesor Lal običavao je svake nedjelje održavati diskusije s autorima, ali i čitanja svoga engleskoga prijevoda indijskoga epa Mahabharate. Također se dosjetio da umjesto papirnih ovojnica za prekrivanje naslovnica koristi sarije, a Sheafferovim je nalivperom kaligrafski ispisivao naslove i imena autora koji su kasnije otiskivani na jarko obojene tkanine. Cijeli je posao ručne izrade knjiga dao jednom tradicionalnom knjigovescu, muslimanu Tulamiahu Mohiuddinu, čija obitelj nastavlja raditi za njih iz svoga sela. Prijelom i tisak danas se rade digitalo, ali sadašnji mali tiskarski pogon u blizini kuće vodi dizanjer koji je očuvao Lalov kaligrafski stil tako što iznova koristi njegovom rukom ispisane riječi i slova pa je gotovo jednako kao da naslove ispisuje sam Lal.
Preko granica
Kuća Writers Workshop sasvim je nekomercijalna i bez distribucijskih mreža pa većinu narudžbi dobivaju elektroničkim putem. Kako im i samo ime govori, oni su prije svega “radionica” – produkcija knjiga zasniva se na suradnji između njih kao izdavača i autora koje objavljuju. Da bi pokrili trošak tiska, autori pristaju otkupiti 100 primjeraka svojih knjiga. “Kao što već možeš pretpostaviti, potpuno smo neprofitni”, rekao mi je sin pokojnoga profesora Lala i sadašnji direktor Writers Workshopa, također profesor, urednik i kazališni kritičar Ananda Lal. “Ustvari, prošle smo godine imali gubitke. Vlasti u Indiji, nacionalna ili one na razini država, nemaju fondove za izdavače, iako bi državne knjižnice teoretski mogle izvršiti krupne narudžbe da to žele. Ne pristiže nam mnogo rukopisa, prosječno četiri ili pet mjesečno, od kojih obično odaberemo oko polovicu. Uglavnom pjesnici šalju svoje zbirke jer veliki anglofoni izdavači, u pravilu, ne prihvaćaju poeziju, tvrdeći da se ne prodaje.
Objavljujemo beletristiku, publicistiku, dramu; opet, većinom rukopise koje je mainstream industrija odbila iz raznih razloga – premladi, preradikalni, nemogući za kategorizirati itd. Stoga Writers Workshop nema preklapanja s onime što objavljuju tradicionalni izdavači. Dogodi se i da nam strani autori povjere svoje knjige – možda zato što žele biti drugačiji, ili cijene naš pristup, ili se ideološki protive kapitalističkome impulsu koji stoji iza komercijalno oglašavanoga proizvoda.”
Feminizam, LGBT, ljudska prava
Vrhovni sud Republike Indije 2014. je priznao transrodne osobe kao treći rod, citirajući i nekoliko naslova objavljenih u nakladi nezavisne izdavačke kuće Yoda Press, pokrenute deset godina ranije. Osim na ovo, Arpita Das, obožavateljica Ratova zvijezda i njezina osnivačica, ponosna je i na činjenicu da je 2016. osvojila nagradu za indijskog izdavača godine. “Već smo dugo jedina izdavačka kuća s listom LGBT naslova”, rekla mi je Das. “Volimo misliti da smo stvorili tržište za ovakvo pisanje, a te se knjige sada i dobro prodaju. Knjižare pozorno prate naslove na ovome popisu jer znaju da za njih postoji predana čitateljska publika.”
Pored ostaloga, u nakladi Yoda Pressa prošle je godine objavljen i intrigantan naslov spekulativne fikcije, Invisible Libraries (Nevidljive knjižnice), koji uz Lawrenca Lianga potpisuje i nekoliko drugih autora. Kao jedan od tri naslova nalazio se u užem izboru za prestižnu švicarsku nagradu za svjetsku književnost Jan Michalski. Yodin najnoviji naslov, Love & Rage: The Inner Worlds of Children (Ljubav & bijes: unutrašnji svjetovi djece), psihoterapeutkinje za djecu Nupur Dhingre Paive, primjerice, došao je u vrijeme kada Indija napokon počinje shvaćati potencijal psihoterapije, objasnila mi je Das. Slično tome, izdanje u pripremi u seriji grafičkih antologija First Hand (Iz prve ruke), usredotočuje se na temu isključivanja. Početkom 2018., za područje Južne Azije objavit će i nagrađeni naslov palestinskoameričke autorice Rande Jarrar, Him, Me, Muhammad Ali (On, ja, Muhammad Ali, 2016.).
Inovativan pristup i otvorenost alternativnim idejama i nazorima ponukali su Das da 2009., u delhijskoj umjetničkoj i komercijalnoj četvrti Hauz Khas Villageu, otvori i knjižaru Yodakin. Na njezinim je policama predstavljala ponajbolje od nezavisnoga izdavaštva u Indiji i svijetu. Nažalost, pet godina kasnije morala ju je zatvoriti zbog porasta cijene najma. “Dok je trajala”, rekla je Das, “knjižara Yodakin bila je kao ostvaren san. Svaki bi tjedan organizirali i neko događanje: čitala se palestinska poezija, diskutiralo o mangama i animama, raspredalo o užitku. Bio je to najsigurniji intelektualni prostor za apsolutno svakoga, i bilo bi lijepo, u nekom odgovarajućem prostoru, ponovno prizvati u život taj aspekt Yodakina.”
Yoda Press se pokriva isključivo prihodima od prodaje knjiga. Ponekad neko vladino odjeljenje ili ministarstvo odabere naslov pa ga otkupi na veliko. Za objavljivanje akademskih naslova 2015. su se udružili s nezavisnom sjevernoameričkom izdavačkom kućom Sage Publications, što im donosi uredan prihod.
Izdavačko-aktivističkim pothvatima poput Yoda Pressa put su još 1984. utabale Urvashi Butalia i Ritu Menon, osnovavši tada prvu indijsku feminističku izdavačku kuću, Kali for Women. Kali je objavljivala akademske naslove, fikciju i prijevode o ženama Južne Azije. Butalia i Menon odvojile su se 2003. i pokrenule svaka svoju kuću. Butalijin Zubaan, naprimjer, funkcionira i kao tvrtka i neprofitna zaklada, a objavljuje beletristiku i publicistiku posvećenu ženskim i ljudskim pravima, queer teoriji i tijelu. Kuća Zubaan 2005. je sklopila partnerstvo s mainstream izdavačem Penguin India. Objavljuju zajedničku listu od barem četiri naslova godišnje – Penguin tiska, promovira i prodaje Zubaanove knjige.
Samoizdavanje
Ministarstvo potpune sreće
Arpita Das iz Yoda Pressa smatra da baš samoizdavanje, ustvari, ima potencijal postati najkomercijalnijom granom izdavaštva i, također, njegovom najpolitičnijom granom. Zato je pokrenula i AuthorsUpFront, platformu za vođeno samoizdavanje, a korisnici su joj i neki od najrazvikanijih autora Indije. To, rekla mi je Das, uglavnom nije slučaj s drugim takvim platformama. “Za mene ovaj dio našega popisa prati klasičnu ideju koja stoji iza samoizdavanoga disidentskog, underground pisanja u zemljama iza Željezne zavjese pod nazivom samizdat, ili antiestablišmentskih blogova u Sjevernoj Koreji i Kašmiru”, dodala je.
Onima koji žele brzo objaviti rukopis i polagati pravo na većinu tantijema nakon inicijalnoga troška, samoizdavanje zvuči kao privlačno rješenje. Drugi ipak žele da rukopis prije objave prođe vješta urednička ruka, što nezavisne izdavačke kuće u pravilu nude. Kod samoizdavačkih platformi, s druge strane, usluga uređivanja ili njezina kvaliteta razlikuju se od jedne do druge. Dakle, ako autor ima dovoljno novca za ulaganje, a želi potpunu kontrolu nad svojom knjigom, od sadržaja do dizajna, može zaobići čak i osnivanje vlastite izdavačke kuće i producirati knjigu pomoću neke od relativno novih platformi za samoizdavanje. Prva takva u Indiji, Cinnamon Teal Publishing, osnovana je 2007. Autorima nudi usluge uređivanja i dizajna te pomaže pri marketingu i distribuciji knjiga. Neke od ostalih su Pothi, s više od 8000 objavljenih naslova, ili platforma Become Shakespeare, koja, ako treba, vodi i društvene mreže autora.
Društveno osviještene slikovnice
Nezavisni izdavači poput Zubaana, čiji naslovi i inače odražavaju alternativne ili nove perspektive na društvo, trude se, ukoliko je objavljuju, kreativno pristupiti i književnosti za djecu i mlade. Ta se maštovitost i inovativnost iščitavaju iz sadržaja, a često i samog izgleda slikovnica, grafičkih romana ili raznovrsnih antologija od kojih neke progovaraju o kastama, istospolnim obiteljima, invaliditetu i sl., ili iz novoga gledišta ispisuju indijske mitove i narodne priče. Već spomenuta kuća Zubaan pokrenula je biblioteku za djecu i mlade, Young Zubaan. Kuća Speaking Tiger, koju su 2014. osnovali Manas Saikia i Ravi Singh, s naglaskom na nove glasove, trenutno pokreće svoju dječju biblioteku, pod nazivom Talking Cub, okupivši neke od najkvalitetnijih i najčitanijih indijskih pisaca poput Ruskina Bonda, Jerryja Pinta ili Bulbul Sharme.
Druge nezavisne izdavačke kuće, poput Duckbilla Anushke Ravishankar i Sayoni Basu, osnovane 2012., ili Tulike Radhike Menon iz 1996., specijalizirane su za književnost za djecu i mlade. Uz engleski, Tulika objavljuje i na ostalim indijskim jezicima kao što su hindski, tamilski, karnatački ili marathski. U jednom intervjuu Menon je izjavila da je svoju izdavačku kuću pokrenula kako bi indijska djeca čitala indijske autore. Ona sama odrasla je na Zapadnim autorima poput Enid Blyton jer joj ništa drugo nije bilo dostupno.
Kuća Tara Books spisateljice Gite Wolf, osnovana 1994., zauzima posebno mjesto na nezavisnoj izdavačkoj sceni Indije. Posvećena je vizualnim umjetnostima, slikovnicama i grafičkim romanima. Na oblikovanju i produkciji svojih knjiga surađuje s tradicionalnim i plemenskim umjetnicima, a imaju i vlastitu radionicu u kojoj trenutno radi 25 majstora. Sve se radi ručno, od papira do tiska, a korice štampaju u sitotisku jer im je, tvrde na svojoj internetskoj stranici, dizajn jednako važan kao i sadržaj.
Na duge staze, ‘spora’ književnost
Urednici bianualnoga književnog časopisa i izdavačke kuće AImost Island (zasad broji četiri objavljena naslova), koje je osnovala spisateljica i pjesnikinja Sharmistha Mohanty, tvrde da žele njegovati “književnost koja prijeti, suočava ili zaobilazi tržište”. Slično onome što bi većina nezavisnih izdavača mogla reći za sebe. Pjesnik Vivek Narayanan, Mohantyin suurednik, rekao mi je da im fokus nikada nije bio na prodaji knjiga, ili popularnosti, već na otvaranju prostora za ozbiljnu, kompleksnu ili neobičnu književnost. Tome svakako doprinose i međunarodni dijalozi pisaca koje svake godine organiziraju u New Delhiju. “Tokom deset godina”, nastavio je Narayanan, “ne samo da smo otvorili taj prostor, nego smo i okupili sjajnu zajednicu oko njega. Ne radi se toliko o označivanju ‘mainstream’, ‘velikih’ ili ‘nezavisnih’ izdavača kao različitih ili međusobno isključivih, već je to više pitanje prioriteta. Moja je knjiga pjesama objavljena u nakladi HarperCollinsa, naprimjer, no problem je u tome što ozbiljna / inovativna poezija nije prioritet za HarperCollins, niti moramo očekivati da će to biti. Na duge staze, zalažemo se za ideju ‘spore’ književnosti, a to ima vrlo malo veze s prodajom knjiga ili medijima.”
Za razliku od nekih drugih nezavisnih izdavača, Almost Island radi s odličnim distributerima i u Indiji i inozemstvu. Njihov nezavisan međunarodni distibuter, Small Press Distribution iz Berkeleya, ima širok doseg preko interneta. Zahvaljujući tome, objasnio mi je Narayanan, pristižu im narudžbe čak i iz malih indijskih gradova, što bi nekada bilo nezamislivo. S druge strane, fizičke knjižare u Indiji i drugdje i dalje bojkotiraju njihove knjige u korist bestselera (iako bi distributeri bili i više nego sretni da im ih dostave). Ipak, njihov prvi naslov, zbirka pjesama Adila Jussawalle Trying to Say Goodbye (Pokušaj rastanka, 2011.) postao je instant hit i doživio i drugo izdanje, a to je s poezijom rijetkost.
“Iako se poezija i eksperimentalna proza ispočetka ne prodaju kao beletristika ili publicistika za masovno tržište”, rekao mi je Narayanan, “one imaju dulji rok uporabe te tendenciju da se tijekom nekoliko godina rasproda cijela naklada (1000-2000 primjeraka). S druge strane, knjigama na masovnom tržištu vrlo brzo može pasti popularnost, što donosi velike novčane gubitke izdavačima. Mi ne zarađujemo, ne radi se o tome, no uz mnogo strpljenja s vremenom dođemo na pozitivnu nulu. Almost Island se ne prodaje kao časopis ili izdavač samo za Indijce, već je međunarodan u djelokrugu i viziji, dok smo istovremeno locirani u Indiji. Zato u svome časopisu već dugo objavljujemo autore sa svakog kontinenta. Naš je novi naslov prijevod knjige briljantnog i fascinantnog argentinskog pisca Sergia Chejfeca, dobro poznatog hispanofonom svijetu, ali (dosad) uvelike ignoriranog u anglofonom. Želimo razviti vlastitu perspektivu na svjetsku književnost, a ne samo pratiti britanske ili sjevernoameričke publikacije, naprimjer. Zanima nas kako izgleda svijet odavde gdje se nalazimo.”