Petar Popović : Kut gledanja

Petar Popović: Kut gledanja

U književnosti se pojavio pod pseudonimom „skarlet_p“ („Vodič kroz nutarnje gradove za commutere“, 2013.; „Nestalne frekvencije“, 2014.; "Sad se napokon mogu popeti po stepenicama", 2017. i dr.), a pod građanskim identitetom – kao svećenik i profesor na Papinskom univerzitetu „Sveti Križ“ u Rimu – Petar Popović (Rijeka, 1983.) javlja se intrigantnom zbirkom eseja o muzici "Kut gledanja" (Mozaik knjiga, 2024.). Pored zavidne erudicije (koju s pravom primjećuje Aleksandar Dragaš), ona je intrigantna iz barem još jednog razloga koji se tiče dileme – pripada li ova knjiga svjetovnoj ili religijskoj literaturi? Lako je pretpostaviti kako će mnogi koji razmišljaju posegnuti za knjigom odbaciti spomenutu dilemu – jer to što je netko svećenik ne znači da ne može pisati svjetovno – no već u predgovoru autor, ističući motiv ogledala (tj. zrcaljenje u prostoru kršćanske vjere), a zatim i božje utjelovljenje u svakodnevnom ljudskom iskustvu, daje do znanja da je religijski aspekt spomenutih tekstova od fundamentalne važnosti za njegovo ukupno značenje.

Drugim riječima, kada Aleksandar Dragaš istakne da je posrijedi knjiga „kako za vjernike, tako i za ateiste i agnostike“, tada ipak treba dodati opasku da ukoričeni eseji predstavljaju – osim ekspozea ljubavi prema muzici – i ono što običavamo nazivati svjedočanstvom vjere. Ovdje prema tome govorimo o literaturi koja u promoviranju jedne ideje nije napadna (dapače, ugodna je za čitanje), ali u odnosu na danu ideju jest prezentna, barem toliko da je promatramo kao svjedočanstvo vjere prilagođeno iskustvu suvremenog doba: lično, takvo što sklon sam okarakterizirati kao „tihu evangelizaciju“. Međutim, neovisno o čitalačkoj poziciji, ova knjiga je i neupitno svjedočanstvo muzike – poučno i nadahnjujuće – koje mnogima može poslužiti i kao vodič kroz žanrove/etape muzičke evolucije u 20. stoljeću i dalje. O samoj strategiji „tihe evangelizacije“ ponešto ćemo reći pri kraju osvrta.

Kut gledanja Popović Petar

Kada kažemo „vodič kroz etape/žanrove“, tada ne treba u primisli imati ideju zahvaćanja svih značajnijih fenomena popularne muzike prethodnog vijeka, baš kao ni poštivanja linearnog slijeda – od starijih prema novijim muzičkim fenomenima (ili obratno). Zbirka eseja "Kut gledanja" strukturirana je tako da „oponaša“ album: četrnaest eseja (kao četrnaest „glavnih stvari“) i dva dodatka (kao „bonus track“) mogli bi, ustvari, upućivati na „linearni“ slijed evolucije autora kao slušaoca (što opet možemo dovesti u vezu s progresijom vjere). Tekstovima je obuhvaćen period od tridesetih godina (Billie Holiday, Summertime, 1936.) do duboko u ovo stoljeće (Kamasi Washington, Mitsuki Miyawaki i dr.), dok žanrovski obuhvaća prostor jazza (John Coltrane, "My Favourite Things", 1961.; Keith Jarrett, "The Köln Concert", 1975. i dr.), rocka/indie-rocka/alternativnog countryja (Nick Cave, Bright Horses, 2022.; Wilco, I Am Trying To Break Your Heart, 2001.; Radiohead, "The Eraser", 2006. i sl.), trip-hopa (Portishead, It´s A Fire, 1994.), chanson réaliste, americane itd.

Nadalje, Popović se nerijetko opredjeljuje za one pjesme po kojima njihovi autori/izvođači nisu, uvjetno rečeno, najpoznatiji. Pa tako primjerice kada piše o Beatlesima, okosnicu stavlja na pjesmu Eleanor Rigby („Revolver“, 1966.), a kada analizira Velvete, naglasak stavlja na I´ll Be Your Mirror („The Velvet Underground & Nico“, 1967.). Također, gdjekad upozorava na „nesavršenost“ (bolje rečeno odstupanje od izvedbene izvrsnosti uvjetovano vanjskim faktorima) koja u konačnici kompoziciju/izvedbu čini estetički reprezentativnom – kao u slučaju spomenutog koncerta u Kölnu jazz pijanista Keitha Jarretta, majstora improvizacije koji je, suočen s ograničenim mogućnostima neispravnog glasovira, u konačnici kreirao antologijsku i gotovo pukom slučajnošću snimljenu izvedbu.

Tekstovi su obilježeni impresionističkom interpretacijom, dijelom vjerojatno i zbog nedostatnog poznavanja muzičke teorije, ali i zbog uvodno spomenutog – religijskog aspekta (kojim možemo obrazložiti i posezanje za „neuobičajenim“ predlošcima o kojima piše). To naravno podrazumijeva sklonost sinkretizmu pri „opisu“ pjesme/albuma/opusa izvođača, zatim biografske (kao i autobiografske) elemente, razmatranje konteksta unutar kojeg je pjesma/izvedba realizirana (socioekonomskog, političkog i sl.), pa i anegdotalnost.

Tu bismo mogli povući paralelu s nadaleko poznatim muzičkim kritičarom Alexom Rossom, dugogodišnjim suradnikom časopisa „The New Yorker“ koji, iako je muzički obrazovan, znatnu pažnju pri svojim razmatranjima pridaje upravo impresionističkom/anegdotalnom aspektu. Zapažanja o kultnom britanskom rock sastavu Radiohead, prema kojem gaji podjednako oduševljenje kao i Popović (usprkos tome što je primarni Rossov interes tzv. klasična muzika), možda su ponajbolji primjer kojim je moguće potkrijepiti uočenu sličnost (knjiga „Listen to This“, izvorno objavljena 2011., u prijevodu na naš jezik 2022. objavila je Školska knjiga pod naslovom „Slušaj ovo“). Dakako, tamo gdje Ross impresiju potkrepljuje minucioznom analizom komponiranog/odsviranog tona, Popović nastupa kao liberalni teolog neopterećen pozicijom crkve prema pojedinim aspektima popularne muzike (tu ponajviše mislim na The Velvet Underground ili Nicka Cavea), ali i umjetnosti uopće (spomenimo samo Andyja Warhola).

Takve će interpretacije, gdjekad djetinjeg zanosa, sasvim sigurno obradovati i pojedine čitaoce agnostičkog/ateističkog predznaka: čini se da je muzika pretežno u prvom planu (makar i zato što, iz autorove pozicije gledano, muzika jest bog ili jedna od njegovih manifestacija). To se osobito odnosi na anegdotalnost i kontekstualizaciju kojima je gdjekad uvjerljivo dramatiziran kontekst nastanka skladbe/izvedbe o kojoj je riječ. Pored slučaja Keitha Jarretta i njegova koncerta s „pogrešnim glasovirom“ 1975., slične primjere nalazimo onda kada Popović piše npr. o britanskom post-rock sastavu Talk Talk, o realističkom minimalizmu američke indie rock grupe The National, ili o bezuvjetnoj ljubavi u pjesmi Don´t Explain Billie Holiday.

I upravo bi taj primjer kod dijela čitaoca mogao izazvati negodovanje, budući je riječ o pjesmi u kojoj žena muškarcu oprašta nevjeru – kao čin bezuvjetne ljubavi usporediv s božjom ljubavi prema čovjeku. Naravno, u istom tekstu Popović piše i o rasizmu (Strange Fruit), te njegovim reperkusijama koje je slavna pjevačica iskusila na svojoj koži: poroci su u tom pogledu posljedica teškog života (rasna/klasna segregacija, nesređen porodični život, maloljetna prostitucija), a prijateljstvo sa „Jazz svećenikom“ Normanom O´ Connorom argument u prilog spajanja nespojivog – ili možda onoga što bi crkva, sukladno učenju najpoznatijeg zelotskog revolucionara, morala biti.

Tu dolazimo do uvodno naznačene, kako sam proizvoljno imenovao, tihe evangelizacije koja gdjekad podrazumijeva samokritiku (autorova prisjećanja na vlastitu krizu vjere), kritiku institucije (primjerice slučajevi pedofilije u Irskoj), koja sumnju podržava kao temeljni postulat vjerovanja („mi koji pokušavamo vjerovati“) i koja ne zazire od komunikacijskih obrazaca čija priroda, nerijetko, oponira katekizamskoj disciplini obožavanja dogme.

Ključna strategija navedenog, mogli bismo je podvesti pod „reductio ad absurdum“, tiče se mogućeg očitovanja boga (božanske prisutnosti) u onim manifestacijama ljudskog izričaja – ovdje dakako muzike – koji su prema bogu ravnodušni ili koji mu, pak, radikalno oponiraju. Gdjekad to objašnjava nalaženje primjera nesvojstveno opusima umjetnika o kojima je riječ, mada je češći slučaj onaj u kojem estetička dimenzija djela (naspram sadržaja) upućuje na „božansko“ kao ono u što Popović „pokušava vjerovati“.

Takva strategija dozvoljava nam svako djelo interpretativno prilagoditi vlastitom setu vrijednosti, te se utoliko pitam kako bi izgledao Popovićev tekst (da kojim slučajem sluša black metal) o, primjerice, sastavima kao što su Dimmu Borgir ili Behemoth (navodim samo kultne bendove rečenog žanra). Šalu na stranu – jer u protivnom bi se činilo da je posrijedi ozbiljna zamjerka – autorova teološka pozicija možda jest nenametljiva, ali nije subliminalna – i to je pošteno: Popović svoju svećeničku poziciju ne krije, svoje slabosti (i slabosti institucije kojoj pripada) uglavnom ne relativizira, mada upozorava na problem kolektivizacije krivnje (dublinsko iskustvo) i mada – što se čitaocima lijeve provenijencije moguće neće svidjeti – ukazuje na one veze/odnose koji bi liberalne stereotipe prema crkvi trebali prikazati kao besmislene.

Za ilustraciju, dotičući se odnosa queer zajednice i crkve, poziva se na „katoličku vjernicu, laikinju i lezbijku celibaterku“ Eve Tushnet (zacijelo neće na Eve Ensler), propuštajući precizirati razlog njena celibata. Nešto poslije, podsjećajući da se crkva nerijetko nalazila bok uz bok s progonjenima, navodi za primjer onaj iz literature – obješene katoličke svećenike u Gileadu iz „Sluškinjine priče“ Margaret Atwood. Premda svećenici nerijetko jesu stradavali u totalitarnim režimima, povlačenje paralele s borbom koju vodi queer zajednica – tim više što se s druge strane barikade nerijetko nalazi upravo crkva – pojedinim bi se čitaocima moglo učiniti kao neukusno. Drugim riječima, da je sva ovdje zastupljena teologija ostala u interpretaciji muzike, nikakvih zamjerki – sasvim sam siguran – ne bi bilo.

Kao što nekoliko diskutabilnih trenutaka knjige (kako za koga, razumije se) neće znatno pokvariti ukupni dojam nakon pročitanog. O muzici (koju itekako poznaje) autor, naime, piše s neskrivenim zanosom: nižući opise, ilustracije i činjenice koji na našu ambiciju slušanja muzike djelovati mogu – isključivo poticajno.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Petar Popović

Kut gledanja

• Mozaik knjiga 10/2024.
• 140 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789531438193
• Cijena: 19.90 eur
• Kupi knjigu!

'Kut gledanja' je knjiga o glazbi, ali je istovremeno knjiga o vjeri, duhovnosti, samospoznaji. Za one koji je istinski vole, glazba je sve. Za one koji je konzumiraju površno i povremeno, ona može biti tek zabava ili razonoda. Za Petra Popovića – katoličkog svećenika s osobitom sklonošću prema pop kulturi – glazba ima mnogo uloga i značenja, a jedno od njih je i potraga za Božjom riječju čak i ondje gdje je (možda) ne bismo očekivali.