Roberto Bolaño : Udaljena zvijezda i Amulet

Roberto Bolaño – Udaljena zvijezda i Amulet

Književni opus Roberta Bolaña je nešto što će me zauvijek frapirati, to je nešto s čim se odavno pomirih. Petnaestak romana, nekoliko zbirki kratkih priča i nekoliko zbirki pjesama u svega pedeset godina svjedoči jednom grozničavom tempu, ne samo pisanja nego i života, a to je nešto što biografski podaci svakako potvrđuju. Da ne ulazimo u pretjerane detalje, oni su ionako dostupni svakome tko ima pristup browseru, Bolañova je priča, priča egzodusa. Rođen u Čileu, kao mladić odlazi s roditeljima u Mexico City, a 1973. vraća se u Čile kako bi, njegovim riječima: „pomogao sagraditi revoluciju.“ Nažalost, u jednom od najkrvavijih događaja u povijesti Čilea, demokratski izabrani predsjednik Salvador Allende je smaknut u državnom udaru, vlast preuzima diktator u nastajanju Augusto Pinochet i njegova vojna hunta, a na tisuće ljevičara i ljevičarskih simpatizera je ubijeno. Estadio Nacional Julio Martínez Prádanos (čileanski nacionalni stadion) korišten je kao prostor za pritvaranje i mučenje ljudi, a među pritvorenima našao se i sam Bolaño. Tko zna što bi se dogodilo da među čuvarima nisu bila njegova dva poznanika iz srednjoškolskih dana koji su ga prepoznali i zatim izbavili. On se vraća u Meksiko, a nekoliko godina poslije, seli se u Europu da bi se naposlijetku skrasio u Španjolskoj, gdje će i umrijeti. Državni udar u Čileu i njegove posljedice ostavljaju, sasvim razumljivo, neizbrisiv trag na samom Bolañu, ali i njegovom pisanju. 

Amulet Bolano Roberto

Udaljena zvijezda Bolano Roberto

Čile, zemlja kontradikcija za koju je Pablo Neruda rekao kako je dovoljno podići bilo koji kamen i da će ispod njega izgmizati pet pjesnika, ali istovremeno i zemlja nebrojenih užasa, izvor je Bolañove poetike koja nastaje upravo između tih kontradikcija, između krajnjeg užasa i okrutnosti te tradicije latinoameričke magijskog realizma i poezije. Njegova proza dolazi iz sada potonulog i nestalog svijeta gdje i dalje postoji vizija utopije u trenutku katastrofe, točno u trenutku kad svaka nada za bolji svijet nestaje, a taj je svijet i dalje tamo, zarobljen kao kakav neobičan kukac u jantaru i mi smo ga u stanju promatrati upravo zahvaljujući njegovoj prozi, romanima i pričama i poeziji čiji su protagonisti studenti, salonski ljevičari, pjesnici, skitnice, pijanci i kojekakvi drugi neobični likovi. Upravo poezija i pjesnici zauzimaju centralnu poziciju u dva romana o kojima je ovdje riječ, relativno nedavno objavljenom „Amuletu“ (prev. Marta Tomić, Edicije Božičević, 2022.) i „Udaljenoj zvijezdi“ (prev. Ela Varošanec Krsnik, Edicije Božičević, 2023.), možda najboljim romanima (iako bi se „Amulet“ mirne duše moglo prozvati novelom) Roberta Bolaña, a to nećete često čuti jer nije riječ o tomovima od petstotinjak stranica.  

Počnimo s „Udaljenom zvijezdom“, meni osobno najboljim njegovim ostvarenjem. Na početku nalazi se napomena kako ideja za priču dolazi iz posljednjeg poglavlja „Nacističke književnosti u Americi“, onome o pilotu koji je nebom ispisivao vlastitu poeziju: „(…) Ovu priču ispričao mi je moj sunarodnjak Arturo B. (…) koji mojom verzijom nije bio zadovoljan. (…) Tako da smo se na mjesec i pol zatvorili kod mene u Blanesu, pa smo s posljednjim poglavljem u rukama te vođenim njegovim snovima i snomoricama stvorili roman koji sad čitatelj ima pred sobom.“ Neka nam ta napomena, zajedno sa znanjem da je očito riječ o fašistu, posluži kao jedan od ključeva za bavljenje ovom knjigom.

Roman počinje scenama pjesničkih radionica koje pohađaju ljudi u kasnim tinejdžerskim godinama ili ranim dvadesetima, protagonist je jedan od tih mladaca koji je, kao mnogi ljudi tih godina, zaluđen poezijom i koji gaji romantične aspiracije, u ovom slučaju, prema dvije talentirane pjesnikinje, sestre Garmendia. Jedan od polaznika pomalo je arogantan i nedokučiv, samouki pjesnik Alberto Ruiz-Tagle. Početak je reminiscentan onome iz „Divljih detektiva“ (vidjet ćemo koji se još motivi iz njegovih drugih djela provlače i kroz ove tanke romane), njegovom možda najslavnijem djelu, i ondje vidimo mlade i zanesene ljude koji žele biti pisci ili pjesnici, a isto kao u „Detektivima“, njihove mlade živote obilježi bolan i mučan rez. U „Udaljenoj zvijezdi“ to je Pinochetov puč koji ton romana majstorski promijeni iz mladenačkog u mučno u samo jednoj rečenici: „Nekoliko dana poslije dogodio se državni udar i počelo je rasulo.“ Gotovo pa klinički i neemotivan ton u snažnom je kontrastu s prethodnih nekoliko stranica i služi kao najava jeze i mraka koji će trajati do samog kraja romana, iako ima i humorističnih trenutaka, naročito kad satirizira intelektualizam i kritičare: „(…) jedan od najutjecajnijih čileanskih književnih kritičara (nešto što, govoreći striktno o književnosti, ne znači gotovo ništa (…)“.

Protagonist završi u logoru nekoliko mjeseci, a tamo, zajedno s ostalim zatvorenicima, prvi put svjedoči poetskim akrobacijama stanovitoga Carlosa Wiedera, časnika čileanskog ratnog zrakoplovstvo koji ispisuje svoje kriptične, nasilne i domoljubne stihove nebom. Slijedi povezivanje lika i djela Carlosa Wiedera s onim Ruiza-Taglea, kao i priče o ubojstvima i nestajanjima u kojima je sudjelovao (između njih i ubojstva sestara Garmendia), što kulminira njegovom izložbom na koju dolaze kojekakva vojna lica i mediokriteti i poltroni iz svijeta kulture. Umjesto da svjedoče izložbi o, kako su mislili, slavi i moći jedne nacije, dočekaju ih fotografije ubijenih žena (što podsjeća na određeni dio njegovog romana „2666“), istinsko, čudovišno lice režima u kojemu se nalaze. 

S druge strane, pratimo protagonista koji poput aveti luta prije negoli se skrasi u Španjolskoj (gdje vidimo dodirne točke sa samim autorom). U pitanju je čovjek kojeg progoni prošlosti i koji se, nakon što mu se javi privatni detektiv iz Čilea ne bi li mu pomogao u potrazi za Wiederom, konačno s njom suočava, ali iz tog ne proizlazi nikakva rezolucija, već protagonist iz nje ispliva još grozničaviji.

„Amulet“, kao i „Udaljene zvijezda“, počinje svojevrsnom napomenom koja bi nam trebala služiti kao ključ za interpretaciju djela. Ova napomena govori kako je u pitanju pripovijest strave i užasa, da je riječ o krimiću, o nečemu što je istovremeno detektivska i horor priča, da je to roman o strašnom zločinu. Pripovjedačica, Auxilio Lacouture (koju surećemo, kao i Artura Belana u „Divljim detektivima“), samoprozvana je prijateljica svih Meksikanaca i majka poezije. Ona, ubrzo saznajemo, uopće nije Meksikanka i ne može se ni sjetiti kad je u Meksiko došla iz Urugvaja, a to vječito autsajderstvo, iako je možda preciznije iskoristiti pojam „dislociranost“, je jedan od tropa koji se učestalo provlači u Bolañovim djelima. Do samog kraja romana postaje bjelodano da joj činjenice nisu nimalo bitne i da svjedočimo nečemu što je više nalik snu, njezinom viđenju cijele jedne generacije.

Još jednu sličnost s „Udaljenom zvijezdom“ primjećujemo u nasilnom događaju kao okidaču za promjenu tona, a u slučaju „Amuleta“ riječ je o prosvjedima 1968. ili, da budemo precizni, njihovom iznimno nasilnom gušenju. U trenutku vladinih intervencija, Auxilio se nalazi na zahodu u jednom od fakulteta i vojska je prilikom pretresa ne pronađe. Ona tamo provede zatočena sljedećih dvanaest dana, a tijekom zatočeništva „prisjeća se.“ Njezina struja svijesti mjestimice je grozničava (primjećujemo da je ovaj pojam lajtmotiv kad je u pitanju njegova proza), a mjestimice snovita i upravo ta oniričnost stoji u jukstapoziciji s njezinim pronicljivim komentarima i prljavim realizmom za kojim poseže kada opisuje stvarnost Meksika i Južne Amerike. Sukob realizma i somnabulističkih crta nije jedini kontrast zaslužan za dinamičnost i razigranost ove novele (ili kratkog romana, što već), tu je i sama pozicija Auxilio kao istovremeno promatrača, sudionika i Homera meksičke pjesničke scene. 

Bolañova proza nije za svakoga, svakako ne za ljude koji vole jasnu radnju, jasne književne forme ili, zapravo, bilo što jasno. Čak i likovi slobodno prelaze iz jednog djela u drugo, kao što se dalo primijetiti. Njegova egzistira na granicama, na granicama država (ali je istovremeno globalna), na granicama sna i jave, leluja između užasnog i romantičnog, vječito se igra flipera između erosa i thanatosa, to je proza sumraka, kada je opna između stvarnosti i magije najtanja, ona je proza očajnika koji život vole toliko da bi prije umrli nego ga se odrekli i kao takva savršeno prikazuje ovaj svijet, tu hrpu slomljenih slika koja je istovremeno stravična i bolno predivna. 

Roberto Bolano

Amulet

• Prijevod: Marta Tomić
• Edicije Božičević 08/2022.
• 135 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533620244

'Amulet', u izvorniku objavljen 1999. godine, smatra se najuspjelijim kratkim romanom Roberta Bolaña. Roman govori o urugvajskoj pjesnikinji Auxilio Lacouture, koja se pojavljuje i u 'Divljim detektivima' i koja se naziva 'majkom meksičke poezije'. Frenetičnim ritmom i stilom, Auxilio u prvom licu opisuje doživljaje s književne scene Meksika, i kako kroz njezin život, koji je provela duboko uronjena u književnu i kulturnu scenu meksičkog glavnog grada, prolazi cijela vojska mladih hispanoameričkih pjesnika.

Roberto Bolano

Udaljena zvijezda

• Prijevod: Ela Varošanec Krsnik
• Edicije Božičević 02/2023.
• 144 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533620282

U tipičnoj bolanjovskoj maniri, u ovom se romanu istovremeno daje sjajan opis ličnosti kakve isplivavaju na površinu za diktatorskih režima i satirizira se status umjetnosti pred krhkošću nečega kao što je ljudski život. U jednom od svojih najboljih kratkih romana, Bolaño majstorski opisuje jezivost autokratskih režima te njihovih podanika i pronositelja.