Sabina Kaštelančić : Ruža Meštrović i Ivan Meštrović - Pisma umjetnice i umjetnika (1903.- 1942.)
Knjiga „Ruža Meštrović i Ivan Meštrović, Pisma umjetnice i umjetnika (1903.- 1942.)“ rezultat je vrijednog rada Sabine Kaštelančić, profesorice engleskog i njemačkog jezika i književnosti, prevoditeljice, samostalne istraživačice i autorice s područja povijesti umjetnosti. Autorica, koja je dugogodišnja suradnica i prevoditeljica Muzeja Ivana Meštrovića, Narodnog muzeja Zadar, Muzeja grada Rijeke te Muzeja općine Jelsa, Nacionalnoga muzeja modrene umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, kao i nekih kazališta, obiteljski je, a potom i osobnim interesima, ljubavlju i profesionalno vezana uz teme slikarstva i kiparstva, umjetnosti, a napose uz teme vezane uz našeg najistaknutijeg kipara prve polovine dvadesetog stoljeća, svjetski slavnog Ivana Meštrovića (1883.-1962.).
O tome Sabina Kaštelančić piše u uvodu knjige, pojašnjavajući kako su osobne povijesti velikoga kipara i nadarene umjetnice Ruže Klein, odnosno Ruže Meštrović, autoričine pratetke, oduvijek bile dijelom njenoga života, kao i povijesti i svakidašnjice njene vlastite obitelji Kaštelančić, a također i drugih obitelji, među kojima su danas pranećaci i pranećake Ruže Meštrović, kipareve prve supruge i doživotne umjetničke prijateljice (a to su također i obitelji Klein, Kundi, Benišek, Nemet Žilić, Srebočan, Lukić, Ebner, Jobst).
Kako se cijeli jedan niz privatnih dokumenata, kao i dio umjetničke ostavštine ovo dvoje umjetnika nalazi i čuva u privatnoj arhivi obitelji Kaštelančić, i kako je autorica niz godina razvijala suradnje s raznim muzejima, galerijama, arhivima i slično, organizirajući povremene izložbe, predavanja i druge vrste javnih prezentacija dijelova te arhive, u međuvremenu je došlo i do nastanka ove knjige, koju je autorica također prevela i adaptirala na engleski jezik, pa je tako knjiga objavljena i na engleskome, kod nakladnika Lambert Academic Publishing.
Mozaik koji će upotpuniti već dobrim dijelom poznatu cjelinu
Ruža Meštrović i Ivan Meštrović
Knjiga Sabine Kaštelančić važan je dodatak onome što se već, iz do sada dostupne literature, zna o životu i radu slavnoga kipara, a također i njegove životne pratiteljice, tijekom jednog dijela njihova zajedničkog života, a nakon toga i doživotne prijateljice, i uistinu, kako i sama autorica u predgovoru kaže, predstavlja jedan dio mozaika koji će upotpuniti već dobrim dijelom poznatu cjelinu, ali na način da će mnoge do sada poznate činjenice biti osvijetljene katkada i u posve drugačijem svijetlu.
Riječ je o tome da se radi o knjizi pisama, dopisnica, razglednica, brzojava, poruka, fotografija, najvećim dijelom ipak pisama što ih je Ivan Meštrović pisao Ruži Klein odnosno Ruži Meštrović, i jednim znatno manjim dijelom pisama što ih je Ruža pisala Ivanu, te također i nekoliko pisama i poruka njihovih bliskih prijatelja, suradnika ili rodbine.
Za razliku od memoarski intoniranih sjećanja i pogleda bačenog unatrag na vlastiti život, što ih je Ivan Meštrović zapisao u svojim „Uspomenama na političke ljude i događaje“ (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993.), u knjizi „Ruža Meštrović i Ivan Meštrović, pisma umjetnice i umjetnika (1903.-1942.)“ čitatelj se u živote umjetnice i umjetnika uvodi „in vivo“, u trenutke samih proživljavanja određenih događaja, a često su to putovanja, organizacije izložbi, bolesti i brige za članove obitelji i prijatelje, ponovno putovanja, stvaralaštvo, ozlijede, preživljavanja i snalaženja oko novca, pokušaji da se organizira životni i radni prostor, i, na posljetku, Ružina prerana smrt, Ivanovo posljednje, oproštajno pismo, koje joj šalje u bolnicu u kojoj se je liječila...
Taj moment izravnoga ulaska u njihove ondašnje sadašnjosti, kojega pisma omogućavaju, značajan je, i posve obrće čitateljsku perspektivu – slika koju se dobiva čitanjem nije slika velikoga umjetnika svjetske slave i uspjeha, koji se sa sigurnoga pijedestala ostvarenosti prisjeća važnih događaja u svome životu, stvaralačkih izazova, susreta, putovanja, intimnih trenutaka…
Naprotiv – i puno surovije, ono što nam ova knjiga prije svega otvara jest unutarnja perspektiva, sugestivan i snažan doživljaj čovjeka suočenog sa vlastitom sudbinom, koja je predestinirana (tako ju je on sam doživljavao) nesvakidašnjim talentom, velikom ljubavlju i strašću za umjetnički rad, kao i borbom za ostvarenje toga rada, i prije svega, borbom za osiguranje životnih uvjeta koji bi mu mogli omogućiti nesmetanu posvećenost svome radu.
Čtatelj se u živote umjetnice i umjetnika uvodi „in vivo“, u trenutke samih proživljavanja određenih događaja, a često su to putovanja, organizacije izložbi, bolesti i brige za članove obitelji i prijatelje, preživljavanja i snalaženja oko novca, pokušaji da se organizira životni i radni prostor, i, na posljetku, Ružina prerana smrt
Život je nudio, u daleko većoj mjeri, nimalo lake uvijete, poteškoće, zapreke, koje su se mogle prebroditi samo velikom žrtvom umjetnika za samu umjetnost – sve ostalo pred tim je zadatkom padalo u sjenu (ali, treba istaknuti, nipošto ne i Meštrovićeva iskrena briga za druge, za najbliže članove obitelji, za prijatelje, zdušna podrška – i moralna i materijalna, koju je on pružao kako samoj Ruži Meštrović, tako i mnogima drugima do kojih mu je bilo vrlo stalo).
Stoga bi trebalo kazati kako susret sa ovom knjigom nije susret sa „mrtvim“ memoarskim ili suhoparnim dokumentarističkim štivom, punim prašine i moljaca, već sa jednom permanentnom i divovskom ljudskom borbom, sljubljivanje sa proživljavanjem sudbine nošene jakom vizijom i voljom (a kako je znano, i jakim, impresivnim ostvarenjima), ali i sa jednako tako nimalo lakim niti provizornim životnim poteškoćama, sa okolnostima koje su bile sve samo ne naklonjene darovitom, potom i uspješnom, radinom umjetniku.
Treba reći da se osim uvida u umjetničku i ljudsku sudbinu velikoga Meštrovića, a pomalo manje (zbog manjka dokumenta odnosno pisama) njegove prijateljice i družice, također zanimljive i uspješne, cijenjene umjetnice Ruže Meštrović, čitanjem ove važne knjige otvara niz zanimljivih polja koja produbljuju, na izvanredan način zaokružuju ličnost Ivana Meštrovića. Ne samo da nakon čitanja knjige možemo kazati da sada bolje poznajemo, razumijemo velikoga kipara, već s jednakom mjerom udivljenja i poštovanja možemo kazati da ga na jedan način i osjećamo kao čovjeka.
Jer on i jest ovdje, unutar korica ove knjige, nepatvoren i čist, sa svojim nimalo površnim ili uskogrudnim mislima, koje je čista i otvorena srca pisao onoj koja mu je bila jednim dijelom života najprisnija i najintimnija, a potom, nakon što se njihov bračni, odnosno partnerski odnos razvrgao, i nakon što su se razdvojili, ostala mu je – kao i on njoj - a ova pisma su tome najvjerniji dokaz, vjernom i prisnom prijateljicom, uzdanicom - na jedan način duhovnom srodnicom, sestrom – naravno, u mjeri u kojoj je jedan čovjek Meštrovićevih duhovnih proporcija to mogao pronaći u drugome biću.
Stručne i stilske interpretacije Sabine Kaštelančić
Potresna i dirljiva, ova knjiga donosi niz važnih opservacija i misli Ivana Meštrovića, koje će nam zbog nesvakidašnje širine, i istovremeno jednako takve dubine njegova fokusa, fokusa koji se nije povećavao i širio ovisno o izvanjskim situacijama, ili ovisno o umjetnikovu unutarnjem razvoju, životnoj etapi, fazi, već koji je naprosto bio takvih razmjera sam po sebi, zbog čega knjigu možemo držati još jednom od potvrda, (uz dakako samo umjetnikovo djelo, koje takvih potvrda ne traži i ne treba), o tome kakav je rijedak, izniman duh bio u pitanju.
Kroz cijelu pripovijest čitatelja vode vrlo upućeni autoričini komentari, upute i pojašnjenja određenih situacija koje se pismima ukazuju i aktualiziraju, i dakako sa tom vrlo pedantno i stručno, ali i kreativno i osjećajno raspoređenom dokumentarnom građom tvore jednu skladnu, harmoničnu stilsku cjelinu.
Meštrovićeva pisma su također (kao i općenito slični uvidi u živote umjetnika) jedan crno na bijelo dokaz tomu kako je ideologija jedna omaglica, koja ispreda mutnu mrežu svojih nečasnih interesa uokolo ljudskih života, a kako je prava istina dublje – ondje gdje ideologije, svojim jeftinim i zlosutnim koristoljubljem, plitkošću svojega jednodimenzionalnog praznoglavlja, niti nisu kadre doprijeti.
Ova knjiga, uz puno toga drugoga, pokazuje kako je Ivan Meštrović bio veliki patriot, iznimno snažno vezan za zemlju svog rođenja. Nije je pri tome idealizirao – bio je izrazito svjestan svih onih, sada se već zasigurno može kazati „povijesnih čimbenika“, koji su oblikovali svijest i karakter zajednice iz koje je potekao. Pa unatoč tomu što mu ta svijest, kao neobično nadarenom, svakako i sposobnom pojedincu nije išla u prilog, već ga je obilato hranila zaprekama i negativnostima vrlo različitih vrsta, to nije moglo niti uspjelo poništiti njegov snažan osjećaj pripadnosti, time dakako i ljubavi, prema domovini.
Gdje je u ovoj cijeloj priči Ruža Meštrović, koja je bila inicijalnim motivom autorice da uredi i napiše ovu knjigu? Premda Ružinih pisama nema mnogo, nje je puno u Ivanovim obraćanjima njoj, u njegovoj percepciji nje kao žene umjetnice, čiji talent cijeni, koju podupire i kojoj u svakom pogledu želi najbolje. U načinu na koji sam Meštrović iskazuje svoje povjerenje i poštovanje spram Ruže Meštrović, kao i mnoge druge osobe koje su joj se obraćale pismima, kristalizira se i Ružin, dojmljiv, senzibilan i fragilan, nježan i brižan ženski lik, zanesen željom vlastite umjetničke emancipacije i razvoja…
Kroz cijelu pripovijest čitatelja vode vrlo upućeni autoričini komentari, upute i pojašnjenja određenih situacija koje se pismima ukazuju i aktualiziraju, i dakako sa tom vrlo pedantno i stručno, ali i kreativno i osjećajno raspoređenom dokumentarnom građom tvore jednu skladnu, harmoničnu stilsku cjelinu. Bez ovog osjećaja za prinesene nam tekstove pisama, bez uspješne, stručne i stilske interpretacije Sabine Kaštelančić, kao i prožetosti koja se s tom građom ostvaruje, a koja je posve na razini svoga zadatka, ne bismo mogli biti zadovoljni ovom knjigom u mjeri u kojoj njeno čitanje opravdava uloženo vrijeme i povjerenje.
Knjiga je pri tome vrlo lijepo i stručno opremljena, sa fotografijama u prilogu, kao i sa vremenskom crtom važnih događanja i lokaliteta, sa posebnim prilogom fotografija nekih radova Ruže Meštrović i sa kazalom imena, a pisma i foto dokumentarna građa u knjizi nerijetko vrve brojnim imenima, iz ne samo ovdašnje, već i evropske onovremene kulture, povijesti, politike i ostaloga.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Ruža Meštrović i Ivan Meštrović : Pisma umjetnice i umjetnika (1903. - 1942.)
- Leykam international 09/2023.
- 402 str., meki uvez
- ISBN 9789533401706
Pogled u svijet Ruže i Ivana Meštrovića, zaručnice i zaručnika, supruge i supruga, prijateljice i prijatelja, otvaraju i danas, nakon 120 godina, odnosno 81 godine, žive riječi iz pisama, dopisnica, razglednica i brzojava, što su ih slali iz Zagreba, Rijeke, Splita, Dubrovnika, Beča, Praga, Lányja, Rima, Cannesa, Pariza, Ženeve, Lausanne, Leysina, Gstaada, Londona, New Yorka, Chicaga, Buenos Airesa i Barcelone. Prepiska te poruke, fotografije i dokumenti, čuvani su u privatnoj arhivi obitelji Kaštelančić.