Sandor Jaszberenyi : U pisanju nema sretnog kraja, pisanje je uvijek tragedija!
Moraliziranje je zabava za udaljena, salonska iščitavanja.
Otkako je konac veljače 2022. označio početak ruske invazije na Ukrajinu, mađarski se novinar i pisac Sándor Jászberényi (1980.), ratni izvjestitelj čiji su podrobni članci čitateljima mađarskih medija, New York Timesa i Egypt Independenta približili stanje na Bliskom istoku i u Africi, vratio kući. Potraga za sukobima dotad ga je vodila daleko od poznatosti europskog i tjerala da život, uz poneke više ili manje usputne postaje, dijeli između Budimpešte i Kaira, no nakon 24. veljače sukob je stigao u susjedstvo. Na nekoliko sati vožnje automobilom, kaže. Tako i putuje do Kijeva, istočne ili zapadne ratne linije. Letjeti, iz objektivnih razloga, ne može, a fotoreporterske „alate“ pojačane ratnom opremom ne želi vući po vlakovima. Zato se vozi. Tim je istim autom sredinom lipnja stigao u Zagreb, kako bi na Festivalu europske kratke priče predstavio dva svoja, na hrvatskom jeziku objavljena djela – zbirku „Najljepša noć duše“ (2021.) i izdanje „Kralj gavrana : Zapadnjačke priče“ kojim se unutar istih korica objedinjuju kratak roman i šesnaest priča, oba pod egidom Naklade OceanMore i iz prevoditeljske radionice Xenije Detoni.
No auto kojim je stigao u Zagreb tek je nasljednik njegova prvog motoriziranog suputnika do ukrajinske ratne zone. „Početkom ožujka 2022. namjeravao sam napustiti Kijev, ali ruski se obruč s juga počeo stezati i bilo bi riskantno krenuti na put automobilom, nisam znao što me čeka na cesti niti na kontrolnim punktovima. Iz veleposlanstva su nabavili nekoliko karata za vlak. Auto sam, naravno, ostavio u Kijevu i on je uništen u raketnim napadima. Skinuo sam samo registarske tablice.“ Situaciju završava anegdotom – po povratku kući, otišao je u lokalnu policijsku postaju, želeći da registraciju izbrišu iz registra. No ondje to nisu mogli učiniti jer zakon ne prepoznaje ratno razaranje kao mogućeg uzročnika štete. „Mađarska birokracija nije računala na rat. Sve se dosad činilo da je mir trajno stanje u Europi.“
Nije, dodaje, siguran da neposredna prisutnost rata uvelike utječe na promjenu pretjeranog europskog povjerenja u sigurnost i nepromjenjivost vlastitog stanja, a tome nije zahvaliti pogrešno usmjerenom razmišljanju Europe već – nedostatku istog. „Možda se gledajući iznutra ne čini tako, ali Europa još uvijek ima zavidnu razinu ekonomske sigurnosti. Većina Europljana ima dovoljno dobre plaće, razmjerno je sita i sigurna, neke dostupne nam privilegije shvaćamo kao neotuđiva prava. A ništa ne smijemo uzimati zdravo za gotovo jer sustavi se mogu urušiti u jednom danu, vidimo to i na primjeru ukrajinskog rata. Europa je smatrala nemogućim da se 2022. ponovno počne upotrebljavati imperijalistički diskurs, da tenkovi izađu na ulice, topništvo udara po kućama, a ljudi ostanu duhovno i tjelesno osakaćeni. Europa je zaboravila i to ju je učinilo mekanom, slabom.“ No dodaje kako tu priču ne treba „prodavati“ na ovim prostorima. Mi smo, kaže, znali da se mir, stabilnost i uhodani način života mogu urušiti u manje od sat vremena. To Europa sad uči.
„Ne trebam to ovdje govoriti, vi ste doživjeli rat, on je dio vašeg jezika i identiteta. Znate da, gdje se rat dogodi, iz linije nestaje cijela jedna generacija slomljenih ljudi. Ti se ljudi ubijaju alkoholom, drogom, razbolijevaju se. I zato me užasava kad čujem da klinci sa Zapada glorificiraju rat. Stari moj, nema tu ničeg dobrog! Kao da ne shvaćaju da se u ratu boriš i zbog onih koji stoje iza tebe, koji se ne mogu boriti sami. Užasava me kad pitaju zašto se Ukrajinci bore, zašto ne puste Ruse. Zašto?!? Pa stvari nisu tako jednostavne. I nitko to ne čini zbog slave!“
Iako o vlastitom iskustvu borbe s PTSP-om ne želi govoriti, upravo o toj bolesti koja proždire cijele nacije proizašle iz sukoba upravo piše knjigu. „S PTSP-om je velik problem i to što je, za vrijeme vašeg rata, postojala toksična maskulinost u srednjoj i istočnoj Europi. Naivno bi bilo vjerovati da je nestala, ali umanjena je. Kad sam ja odrastao, muškarci u ordinacijama psihologa i psihijatara bili su proglašavani homoseksualcima ili luđacima. Pretpostavljam da je tako bilo i ovdje. I što se dogodilo? Nisu mogli razgovarati što ih je činilo nefunkcionalnima i dovelo do eksplozije alkoholizma. I nije to utjecalo samo na njih već i na živote svih koji im nisu mogli pomoći. To je tragedija svih boraca s Balkana, a Europa ne zna najveću tajnu PTSP-a; od njega ne pati samo pojedinac nego i cijela nacija. Vi, nažalost, imate to iskustvo, a bojim se da će ga i Europa naučiti.“
Najljepša noć duše
Preuzetno bi bilo pitati ga što je, za godina ratnog dopisništva, naučio on. Njegovim se pričama može atribuirati štošta, sam kaže da ih čitatelji, bez ravnodušja, vole ili mrze, ali ono u njima od samog početka izbjegava moraliziranje. Istom, uvjeren je, i nema mjesta u životu ratnim okolnostima svedeno na goli opstanak. Moraliziranje je zabava za udaljena, salonska iščitavanja. U njegovim pričama, bliskoistočnim, sjevernoafričkim i, najnovijim, na Europu usmjerenim, ocrtava se svijet ispunjen prašinom, prljavštinom, krvlju i alkoholom, mađarski ga kritičari dovitljivo uspoređuju s onim iz filmske franšize „Pobješnjeli Max,“ u sumornim prizorima lišenim detaljiziranja ocrtavaju se stvarnosti svih sukobima zahvaćenih područja. Još više, zrcale se i unutarnja strana protagonista njegovih priča, prije svega Daniela Marosha, ratnog novinara i fotoreportera koji, premda bi čitatelj inficiran virusom autofikcije rado preslikao uzorak, nije isključivo piščeva literarizacija vlastitog iskustva. „Ne bih htio da se moj rad miješa s onim što se u američkom izdavaštvu naziva kreativnom nefikcijskom prozom. Ne želim na taj način maskirati stvarnost niti zavarati čitatelja, to mi nije namjera. Ne pišem niti tradicionalno mađarski, pišem univerzalno. Zato se bavim čovjekom, ne muškarcem i nadam se da čak i moje najgore priče govore o dobru, makar i nedostatku istog. Želim vjerovati da je to opći obrazac po kojem živimo. Recimo, nećemo ubijati djecu. Zato u svoje narative pokušavam dodati i, u povijesnom smislu, manje važne događaje da bih poruku usmjerio na ljudsku univerzalnost.“
Pritom, dodaje, ne želi reći da ono što piše ne temelji na onome što je sam doživio. Tajna njegove književnosti, vjeruje, upravo je u tome što čitatelji znaju da se ono što opisuje moglo dogoditi upravo na izneseni način. Iako i autorski proživljeno iskustvo dijeli na „fikcionalno“ i „faktičko“ (osim navedenih i neprevedene zbirke priča „Vrag je crni pas“, objavio je i ratni dnevnik „Budimpešta – Kairo : dnevnik ratnog izvjestitelja“), smatra da se njegova proza od novinarskog rada razlikuje samo osmišljenjem. „Sve što se u ovom svijetu događa potpuno je besmisleno. Živimo u kaosu. Književnost svemu tome daje, ne bih rekao dublji, neko nekakav, bilo kakav smisao.
Kao tinejžder, mislio sam da su životi pisaca sjajni. Ovaj se ubio, onaj je ubio ženu, a treći je ubojstvo zaokružio samoubojstvom. Kao klincu to mi je zvučalo nekako boemski. Nije!
Kralj gavrana i Zapadnjačke priče
A upravo ga je nedostatak smisla, nakon studija filozofije, književnosti i arapskog jezika, odveo u novinarske vode. Prilično rano, s jedva navršenih 26 iskusio je krizu srednjih godina. Kao istraživački novinar u Mađarskoj počeo je stvarati temelje karijere, ali za to nije bio dovoljno dobro plaćen. Usto, zapitao se što zna o svijetu i ljudima „tamo vani.“ Spakirao je kovčege i otišao, najprije u Kairo gdje je, s mađarskim primanjima, mogao ostvariti kvalitetniji život. Bio je dobar u svojem poslu, no pozivom ga je počeo doživljavati tek nakon što je, na terasi hotela Ritz, pročitao novinski članak o oslobođenju velike skupine djece vojnika u glavnom gradu Čada, N'Djameni i zaključio kako o tome želi pisati. „U Afriku sam otišao želeći se osloboditi staklenog zvona pod kojim sam odrastao, a onda sam shvatio da, želim li shvatiti pravu prirodu čovječanstva, moram upoznati ljude u izuzetno stresnim situacijama. Moram vidjeti kakvi su kado ono animalno iziđe na površinu, kad ostanu bez duše.“
Potraga za dušom u podtekstu je, govori, svih njegovih priča, naslovom svoje druge zbirke i izravno je adresira. Nameće se stoga pitanje što priče donose njemu? „Ne bih to nazvao rasterećenjem ili olakšanjem, ali jednom kad nešto napišem, o tome više ne moram govoriti niti razmišljati. Dakle, na određeni način mi jest lakše.“ Ne niječe niti važnost simboličkog u njima, kao niti utemeljenost u folkloru, i „Kralj gavrana“ priča je iz mađarske pripovjedačke tradicije. Kao piscu, i zbog prilične izravnosti onoga o čemu piše, potrebna mu je simbolička razina, no tumačenje važnosti te dimenzije, pa i korištenju magijskog realizma u literarnom razračunavanju s izuzetno stresnim situacijama zadire mnogo dublje. Slikovito opisuje kako se u Ukrajini našao pod kišom granata, čuo je njihove zvižduke, od njihovih su mu se udara usta napunila blatom. „Vjerujte mi da tada, kao niti u avionu koji se ruši nema ljudi koji ne vjeruju u Boga. Postoje ljudi koji vjeruju da su u formi, brzo trče. Možda, ali nema toga koji trči brže od metka iz AK47. U takvim okolnostima shvatite da je sve slučajno; borili se u ratu ili u njemu sudjelovali kao civili, preživjet ćete ili poginuti pukom slučajnošću. I kako onda neće postati praznovjerni ili religiozni? Svaki vojnik na ukrajinskom ili sirijskom frontu slijedi neko praznovjerje, Kurdi su većinom komunisti, ali isto vrijedi i za njih. Ljudi se onim simboličkim nose sa slučajnošću vlastitog postojanja. Mislim da je to najveća tragedija čovječanstva – svi umiremo slučajno. Moji kolege nisu učinili ništa loše, slučajno su otišli. Preživio sam bombardiranje i kad me pitaju kako, kažem da je to bilo pukom srećom.“
Zamjenjuje li, u tom smislu, književnost religijske prakse? „Da, vjerojatno na dva načina. Otvara nam stvari koje nije uvijek ugodno vidjeti, ali životu daju širi smisao. Tu je i odgovor na pitanje zašto nam treba magijski realizam. S druge strane, ono je što sam ranije spomenuo. Ono što ispričam kroz književnost nemam potrebu dalje preispitivati. Zato napišem priču i pustim je, a čitatelj je taj koji joj udahnjuje život. I tako se suočavamo s osnovama ljudske egzistencije, sa situacijom u kojoj je sve slučajno.“
Može li onda književnost, ili religija, donijeti utjehu? „Nisam siguran, ali meni nije. Ne ismijavam ljude koji vjeruju u Boga, štoviše, zavidim im. Jer shvaćam svu besmislenost života, nema ničega na što nas život usmjerava, a u mojem shvaćanju nema niti Boga koji bi se umiješao. I, zapravo, ne znam što je gore, da Bog ne postoji ili da je tu, ali da sve ovo promatra skršenih ruku. Tek bi to bilo perverzno!“
Postoji, kroz smijeh dodaje, i fina linija, tanka poveznica između pisanja, novinarskog i književnog, i ljudske tragedije. „Od novinarstva sam u kratku prozu prenio da u pisanju budem što je moguće precizniji, a glavna razlika između izvještavanja i pisanja jest u tome što u potonjem prilagođavam kontekst, radim na kontekstu i u tom je smislu svako književno djelo ujedno i simbol nečega. Gdje im je sličnost? U prokletstvu! Kao tinejžder, mislio sam da su životi pisaca sjajni. Ovaj se ubio, onaj je ubio ženu, a treći je ubojstvo zaokružio samoubojstvom. Kao klincu to mi je zvučalo nekako boemski. Nije! U pisanju nema sretnog kraja, pisanje je uvijek tragedija! Promislite samo, nakon pada Rimskog carstva, Europa se temelji na kršćanskom kanonu, dakle na Bibliji, a ova počinje rečenicom „U početku bijaše riječ.“ A riječ je bila Bog! To implicira da Bog jedini može reći pravu istinu u metafizičkom smislu. A tako počinje naša civilizacija. Sretno s pisanjem nakon toga!“
No ne teži li većina pisaca tome da, makar u svojim literarnim mikrokozmosima, zauzmu božansku poziciju? „Naravno, u tom smislu imitiraju Boga, ali shvaćaju da nisu on. Što želim reći? Nakon što sam napokon dopro do čitatelja, sad kad se moje knjige dobro prodaju, shvatio sam da je pisanje književnosti kao guljenje luka u pokušaj da pronađeš središte. Ali problem što luk nema središte, a u procesu potrage se još i dobro isplačeš. Svi pisci pokušavaju ispričati savršenu priču i svi u tom pokušaju propadnemo. Ali svatko propadne na svoj način. Zato je povijest književnosti povijest promašaja. Ipak, i dalje pokušavamo.“
Kralj gavrana i Zapadnjačke priče
- Prijevod: Xenia Detoni
- Naklada OceanMore 05/2023.
- 304 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533321561
U zbirci 'Zapadnjačke priče' autorov alter ego – Maros putuje od New Yorka, Londona, izbjegličkih kurdskih kampova u Siriji pa sve do Ukrajine u kojoj je počeo rat, ali ne zaobilazi ni rodnu Mađarsku. 'Kralj gavrana' kratki je roman, snovita i potresna priča smještena u mađarskoj provinciji, blizu granice gdje nadiru migranti. Tvrdokuhana proza koju piše Sándor Jászberényi potpuno je beskompromisna i po čitatelja bespoštedna.
Najljepša noć duše
- Prijevod: Xenia Detoni
- Naklada OceanMore 03/2021.
- 256 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533321172
'Najljepša noć duše' mađarskog novinara i pisca Sándora Jászberényija zbirka je od 12 priča povezanih jedinstvenim glavnim likom – Daniel Marosh mađarski je ratni dopisnik koji prati događaje tijekom Arapskog proljeća, politička previranja u Egiptu, Izraelu i Iranu, istovremeno se boreći s vlastitim demonima.