Sekeljevo 'osjećanje za svijet' – povodom objavljivanja 'Papuanskog dnevnika' Tibora Sekelja

Nakon više od trideset godina od smrti Tibora Sekelja (a još i više otkako se neka njegova knjiga – putopis, dječja knjiga ili udžbenik esperanta – pojavila na našem jeziku), pred hrvatskim čitateljstvom nalazi se jedno dosad na izvorniku neobjavljeno djelo, nastalo u kasnijoj fazi Sekeljeva života i djelovanja. Papuanski dnevnik, koji u dvadeset i dva kronološki i tematski poredana poglavlja govori o najzanimljivijem dijelu Sekeljeva posljednjeg velikog putovanja, tromjesečnom lutanju Papuom Novom Gvinejom, koju je ovaj nekada naš najpopularniji etnolog-istraživač posjetio u sklopu svog šestomjesečnog putovanja Australijom, Oceanijom i Novim Zelandom davne 1970./71. godine. 

Papuanski dnevnik Sekelj Tibor

Objavljivanje Papuanskog dnevnika u izdanju zagrebačkog Libricona, izdavačke kuće koja desetak godina, svojim specijaliziranim izdavačkim programom, izdavanjem biranih putopisnih i pustolovnih naslova, uspješno pokriva prazninu nedostatka ovakvih knjiga na tržištu, svakako je jedinstven i dobrodošao povod da se o Sekelju i opširnije progovori. Podsjetimo, prije svega, na značenje i ideje Tibora Sekelja (1912. – 1988.) – ne samo u putopisnoj literaturi, etnologiji, esperantu, uopće u kulturi (osobito hrvatskoj i južnoslavenskoj), nego i na nas same, kroz osobnu lektiru i vlastitu recepciju njegova djela. 

Riječ je o čovjeku koji je još od polovice prošlog stoljeća, bio živo prisutan, poznat, omiljen... legendaran, za svog života – kao svjetski putnik, istraživač, putopisac, autor za djecu, esperantist... – da bi se onda, nakon smrti krajem 1980-ih, iščeznućem njegova fizičkog lika, praktički neopazice izgubili i obrisi njegove istraživačke i književne fizionomije. Zemlja koja ga je cijenila kao svog najvećeg živućeg istraživača, istraživača starog kova, raspala se, svijet kakav je opisivao u svojim knjigama i filmovima prestajao je postojati, kozmopolitske humanističke ideje sadržane u njima izgubile su se u svijetu rastrganom neslogom, a nadnacionalni, neutralni „međunarodni jezik“ u koji je vjerovao i za koji se kao najprevođeniji esperantski pisac zalagao izašao je iz mode ne ispunivši svoju misiju u svijetu kojim je zavladao engleski. Mladi Sekelja nisu više upoznavali ni po imenu, a kamoli djelu: Sekeljeve se knjige nisu više tiskale (dok je njegov glasoviti omladinski roman Kumevava redovito bivao prevođen na nove strane jezike), a na knjižničnim policama – uz antikvarijate, jedinom mjestu gdje su se još mogle pronaći, po svoj prilici u neutralnom uvezu – polako su izgurane novijim putopisnim naslovima modernih, zanimljivijih naslovnica.

Fascinantan opus Tibora Sekelja, koji je prije točno trideset godina, godinu dana nakon njegove smrti, predstavljen s devedeset knjiga na trideset jezika u zagrebačkom muzeju Mimara na „Danima Tibora Sekelja“, vrijedi otrgnuti od nezasluženog padanja u zaborav.

I dok su u sjećanju starijih koji su ga mogli pratiti „uživo“ zabilježena brojna putopisna predavanja, televizijski zapisi i stripovi o istraživaču Tiboru Sekelju, kao i mnoštvo priča koje su se o njemu usmeno prenosile prerastajući u prave legende, nama koji smo odrastali osamdesetih godina privlačne su bile njegove knjige, tada još aktualni putopisi i priče za mlade inspirirane putovanjima.

Tražeći po knjižničnim policama njegovo ime na hrbtovima knjiga (najčešće samo T. Sekelj), koje je bilo poziv na avanturu i daljinu, pripremali smo se na putovanja, ne samo u mislima i osjećajima potaknutim čitanjem, nego – a da to nismo znali – u svom životu, u budućnosti. Nakon „Oluje na Aconcuagui“, putovali smo „kroz brazilske prašume“ i našli se „u zemlji Indijanaca“, tamo „gde civilizacija prestaje“, uz „Kumevavu – sina prašume“ koji  nas je učio mudrosti dijeljenja s drugima, da bismo se pridružili „karavani prijateljstva“ u Africi i upoznali drugu „djecu širom svijeta“: „Padmu – malu plesačicu“ u Indiji i „Temudžina – dečaka stepe“ iz Mongolije, i onda „na tragu doživljaja“, „otvorili vrata Nepala“ i pred rasklopljenim „atlasom svijeta“ („mondmap“) otkrivali usmenu poeziju drevnih naroda, s pozivom „čovjeka s kosom na licu“: „odapni strelu put zvezda“.

Sekeljeve su knjige (a ovo gore pod navodnicima su njihovi naslovi) bile zanimljivo, korisno i poučno štivo – svima koji smo maštali „biti daleko“, negdje na putovanju. Pa kad smo se i sami otisnuli na putovanja, otvoreni za mogućnosti upoznavanja i učenja novog i drukčijeg, bili smo sigurni da smo na tragu smisla iz knjiga. Zamamne mirise putovanja, o kojima smo čitali, osjetili smo vlastitim njuhom i tako im zahvalili, na poticaju – za putovanja. 

Čitanjem Sekelja započelo je, dakle, moje formiranje u putnika. Ali i u putopisca – mnogo kasnije. Kad sam krenuo pisati o svojim putovanjima ne bih li ih dublje promislio i, prije svega, samome sebi objasnio, uvidio sam koliko su me ti prvi pročitani putopisi doista odredili. Iako sam ih s vremenom ostavio negdje u podrumu sjećanja, zatrpane mnoštvom drugih predmeta i doživljaja iz dječaštva, njihov sadržaj mi je ostao, kako bi to Tibor rekao, kao „trajno vlasništvo“. Osim uzbuđenja mašte, neizbrisivo zabilježenih u slikama i predodžbama, Sekeljevim knjigama – kao što bi to vjerojatno mogli reći čitatelji iz svih dijelova svijeta, na raznim jezicima – dugujem zasigurno najranije poticaje na putovanja. Knjige su putnicima zapravo oduvijek bile prvo putovanje u svijet. Strastveni putnici gotovo u pravilu su prvo bili strastveni čitatelji. Kao što je Tibora kao četverogodišnjaka fascinirao i očarao prvi svezak mađarske enciklopedije iz očeve biblioteke s kartama Afrike, Amerike, Australije i Azije, sa slikama urođenika koje su ga ispunile „radoznalošću i čežnjom da ih jednog dana sve posjeti“, mene su udivljavale mape, fotografije i zapisi onih koji su ih posjetili. Sekelj među njima zauzima posebno i počasno mjesto, jer je nekim čudom razumio moje želje i snove, i pozvao me da ga, čitanjem, pratim na put – kao prijatelj.

Od sveukupnog Sekeljeva djela nije moguće odvojiti njegov život. Što god da je radio, kojim god aktivnostima da se bavio, sve je bilo neraskidivo vezano uz njegov putnički život. „Svijet Tibora Sekelja“, kako se zovu minijaturne knjige grafika napravljenih prema njegovih tristotinjak izabranih fotografija, La mondo de Tibor Sekelj (1983.), osim o ljudima i krajevima koje je posjetio, svjedoči o biću i „žiću“ putnika i svijetu kao njegovu domu, odnosno, kako je sam to rekao, kao „dobru podijeljenom u šest kontinenata, sa sedam mora opkoljenom“. Svoju izvanserijsku biografiju koja bi mogla nositi naslov te njegove najpoznatije pjesme „Posjećujem svoju farmu“ u raznim je prilikama i sam iznosio, preplićući avanturističke pothvate s humanističkim radom na brojnim područjima koje je obilježio istim karakterističnim „osjećanjem za svijet“. Kao esperantist, putopisac, etnograf, muzeolog ili pisac za djecu – Sekelj je prije svega bio posvećen ideji zbližavanja ljudi različitih rasa i kultura svijeta. 

Kao esperantist, koji je od djetinjstva usvajao razne jezike i tijekom života služio se s čak 25 različitih jezika, čitav svoj vijek neumorno je radio na širenju jednog međunarodnog, nadnacionalnog jezika koji bi omogućio da se susreti među pojedincima i narodima odvijaju na neposrednijoj razini. Osim učenjem jezika zemalja i plemena čiju je kulturu i duhovni život nastojao što bolje razumjeti, bavio se povremeno i lingvističkim temama. No, iako je i to činio sa strašću, živi doticaji s ljudima bili su mu daleko zanimljiviji od pisanja rasprava ili prevođenja. Imamo li na umu susrete koje je doživio i preživio, i prijatelje koje je kroz njih stekao, od kanibala do državnika – teško se othrvati dojmu da je Sekelj posjedovao komunikacijske vještine koje su nadilazile njegovo poznavanje i služenje jezicima. I koje su se čak – katkad nam se čini – odigravale na razinama što se ne mogu racionalno dokučiti.

I u svijet muzeologa kojem se entuzijastično priključio posljednjih petnaest godina života unio je svoje iznimno iskustvo putnika i istraživača, proširujući poglede i shvaćanja svrhe postojanja muzeja, lišen klasičnih predrasuda i teorijskih ograničenja. Muzeji bi, govorio je, trebali postati atraktivno mjesto učenja, prenošenja poruka i izlaganja ideja u kojem su predmeti samo njihova ilustrativna potkrjepa. Tako bi umjesto razdoblja, svrhe i zemlje porijekla određenih predmeta poučavali recimo o tome kako su narodi različite geografske i povijesne pripadnosti doprinijeli i doprinose sveukupnom razvoju ljudske civilizacije. 

Ideju univerzalne kulture čovječanstva Sekelj je promovirao i predmetima koje je donosio sa svojih putovanja. Pokrivala za glavu, maske i glazbeni instrumenti – predmeti koje je najviše sakupljao – simboliziraju upravo aspekte svakodnevnog života prisutne kod ljudi sa svih meridijana. Sekelj nije sakupljao antikvitete ili suvenire kao kolekcionar ili turist, već originalne funkcionalne predmete folklorno-etnološke vrijednosti. Njegova nesvakidanja kolekcija ne prikazuje kulturu samo jednog naroda ili regije, nego – sa svojih 737 predmeta iz 58 zemalja – kulturu čovjeka kao takvog. U skladu s tom osnovnom idejom i vlastitim muzeološkim shvaćanjima kojima ju je stručno produbljivao, Sekeljeva najveća ambicija bila je otvoriti Muzej čovjeka. (Od 2017. godine „legat Tibora Sekelja“, pod nazivom Muzej čovjeka, nalazi se u gradskom muzeju u Senti, u Vojvodini,.)

I kao putopisac i etnograf Sekelj je opisivao obrasce života koji su prisutni u svim društvima, neovisno o stupnju razvoja. Opisujući oblike društvenog izražavanja u raznim kulturama, govoreći o sadržajnim razlikama ustanova i običaja s kojima se u njima susretao, implicirao je zapravo koje su nam stvari zajedničke – bez obzira na sve. Svi ljudi nose osobna imena koja su im dali, ali su ona različita, svi ukrašavaju svoje tijelo i kosu na ovakav ili onakav način, svi ljudi imaju običaj pozdravljanja, samo to čine na najrazličitije moguće načine, svi se znaju šaliti, svi imaju običaje u vezi sazrijevanja, imaju svoje igre, mitološke priče, znaju pripremati hranu, imaju pravila stanovanja, svoje računanje vremena, vladu, odgajaju djecu, plešu, muziciraju i tako dalje i dalje, sve dok ih ne nabrojimo 88 (ili 67), koliko su ih pobrojali antropolozi.

Te konstante zajedničke ljudima različitih meridijana na svim kontinentima u antropologiji se nazivaju kulturnim ili ljudskim univerzalijama. Teorija o kulturnim univerzalijama ustanovljena je sredinom četrdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kad je Sekelj u Buenos Airesu studirao antropologiju i etnologiju ne bi li stekao nužna znanja za svoje amazonske ekspedicije. To, međutim, ne znači da su Sekeljeva iskustva bila stvar knjiga, nego suprotno, da su bila upravo stvar za knjige. 

Da bi shvatio vrijednost svakog čovjeka kao pojedinca, unutar njegove prirodne okoline, i značenje njegova kulturnog kapitala za svijet, za čovječanstvo u cjelini, Sekelj je kao putnik bio pripadnik svih mjesta koja je posjetio. Za to je morao postati vrač u amazonskom plemenu Tuparija, biti iniciran u klan „blatnih ljudi“ papuanskih Asara, naučiti se životu indijskog jogija, živjeti u mongolskim jurtama, uhvatiti se u koštac s nepalskim bogovima, ući u papuanski „kult mrtvih“ – riječju, morao je udvostručiti, utrostručiti, umnogostručiti vlastitu ličnost. Jer – kao što je običavao reći – „sa svakog sam mjesta nešto sobom ponio i na svakom djelić sebe ostavio“. 

Iz iskustva, ne samo uživljavanja u ljude i narode na najrazličitijim stupnjevima razvoja, na svim kontinentima, nego sudjelovanja u njihovim životima, tako što je postajao isto što i oni, najvredniji dobitak bio je – zaključuje sam Sekelj – „osjećanje za svijet“. Humanizam koji izbija iz njegova putničkog života posvećenog svestranom radu s ljudima bio je odraz upravo tog osjećaja koji mu je omogućila „skitnička sloboda“ koju je i doslovce opjevao u svojoj ranoj pjesmi Na putu. 

Tibor Sekelj u selu Bonguu u kojem je živo ruski istraživač Mikluho-Maklaj

Poziv za daljinama iz Sekeljevih knjiga dolazi ne samo od vještog pripovjedača koji je poznavao i razumio opisani svijet i ljude, nego od prvorazrednog pustolova. Uz tematiku i avanturistički karakter priča, osobito je privlačna radoznalost kojom Sekelj otkriva i zaljubljuje se u prirodu i ljude koje je sretao, a koji su živjeli u neobičnom skladu. Između njega i egzotične okoline uvijek je dolazilo do obostranih želja za prihvaćanjem i razumijevanjem svjetova koje su si poklanjali.

Sposobnost uočavanja ljudskosti u osjećajima i činjenicama života kod ljudi koje je opisao u putopisima, među kojima je (zato) uvijek imao i dobre prijatelje, njegova osjetljivost za titraje dječje psihe, zabilježene s toplinom i nježnošću, u knjigama za mlade, omogućavale su Sekelju kao piscu, i kao čovjeku i putniku, suživljavanje s toliko udaljenim svijetom – udaljenim i prostorno i vremenski i civilizacijski – i njegovo neposredno razumijevanje u duhovnom i materijalnom smislu. Pripovjedačka umješnost da sve to sugestivno ispriča i slikovito opiše jezikom koji mu nije bio materinji (Sekelj je pisao samo na španjolskom, esperantu i tzv. hrvatsko-srpskom jeziku), uvijek s jasnim i neusiljenim humanim poukama, daje njegovom djelu prepoznatljivu univerzalnu kvalitetu.

Kao kasno djelo njegova života i stvaralaštva, Papuanski dnevnik zaokružuje ovakav njegov opus, upravo time što odražava svekoliki rad, umijeća i iskustva koja je u životu stjecao i koja sada na terenu primjenjuje – kao putnik-pustolov, (puto)pisac, esperantist, etnograf, muzeolog. S Papuanskim dnevnikom – knjigom koju su i štovatelji njegova djela u nas poznavali samo kao naslov iz „bilješke u piscu“ – dobili smo ne samo sveobuhvatan uvid u jednu udaljenu i podosta nepoznatu zemlju i njezinu bogatu kulturu, i to u presudnom razdoblju, početkom 1970-ih, kada je „izlazila iz kamenog doba – u doba avijacije, računala, političke neovisnosti...“, nego i u način rada jednog istraživača starog kova, i samog već u godinama, u vremenu kada su klasična istraživanja već završila.

U Papuanskom dnevniku ne čitamo Sekelja kako je živio s nekim neistraženim plemenom, kako je imenovao i ucrtao na kartu neku nepoznatu rijeku ili pronašao izgubljeni legendarni grad u džungli – kao što je to činio ranije u svojim ranim putopisima o Južnoj Americi – nego pratimo Sekelja kao iskusnog, vještog putnika, koji se u (geografski i civilizacijski) dalekom svijetu s lakoćom povezuje s pravim ljudima, nalazi na pravim mjestima u pravo vrijeme, lucidno prepoznaje i opisuje stotine vrijednih i zanimljivih pojedinosti, svjedočeći, a ponekad i sâm sudjelujući u običajima i svakodnevnim problemima ljudi, pristupajući im istovremeno i znanstvenički temeljito i avanturistički hrabro. On pri tome – različito senzibilitetu modernih putopisaca – ne piše o sebi nego o drugima, ne egzotizira svijet o kojima čitatelji znaju malo ili ništa nego ga staloženo objašnjava – znalački, logično, jasno, jednostavno. Čak i kad se nađe kao sudionik u vrtlogu „plesa blatnih duhova“ (jer za njega koji je odavno plemenski iniciran ne važe tabui kao za druge bijelce) ili kad mora spretno spašavati živu glavu od kanibala kojima je njegov posjet došao kao naručen za proslavu. 

Od Tibora Sekelja i iz Papuanskog dnevnika, razumijevajući posvećenost njegova života i stvaralaštva, možemo štošta naučiti. Papua koju opisuje Sekelj živjela je prije četrdeset godina: nešto se promijenilo, mnogo je ostalo isto. Neke stvari imaju historijsku vrijednost, druge pak univerzalnu. Sekeljev je putopis informativan i uzbudljiv, u jednakoj mjeri dokumentarističan i opažajno-doživljajan. Gubitak ponekih aktualnosti nikako ne umanjuje vrijednost djela, a pogotovo ne njegove humanističke poruke koje su i ovdje implicitno prisutne. Jer – kao što sam već jednom istaknuo, prigodom stogodišnjice života Tibora Sekelja, priželjkujući ovakvu prigodu – Sekeljevu životnu filozofiju o vrijednosti čovjeka kao individue i svijeta kao čovječanstva i dalje je, i uvijek će biti, potrebno naglašavati. A ona je sada pred nama u novom starom djelu Tibora Sekelja, koje će obogatiti našu putopisnu literaturu i, nadamo se, učiniti da ga se mnogi s radošću opet prisjete ili tek upoznaju.
 

Knjizi su pridodane i dosad neobjavljene fotografije koje je izdavaču ljubazno ustupila autorova udovica Eržebet Sekelj. Fotografije ustupio: © Libricon

Tibor Sekelj

Papuanski dnevnik

• Libricon 05/2019.
• 264 str., meki uvez
• ISBN 9789538017100

Nakon što je proputovao većinu zabačenih dijelova svijeta u vrijeme prije njihova doticaja s civilizacijom, istraživač Tibor Sekelj (1912. – 1988.), na kraju šestog desetljeća života, otišao je u posljednji djelić svijeta na kojem još nije bio – u Papuu Novu Gvineju. Sekelj u 'Papuanskom dnevniku', osim uzbudljive pustolovine, u kojoj je jedva izbjegao postati žrtvom kanibalizma, pruža obilje zanimljive dokumentarne građe.