William Peter Blatty : Egzorcist

Slučaj obreda egzorcizma počinjenog nad četrnaestogodišnjakom poznatim pod pseudonimima Roland Doe i Robbie Mannheim, kao tobože prvi temeljito dokumentirani egzorcistički obred u povijesti Katoličke crkve, dogodio se kasnih četrdesetih u Cottage Cityju (Maryland) i St. Louisu (Missouri). Javnost je sa spomenutim slučajem upoznata zahvaljujući članku koji je 1949. objavio The Washington Post, no dječakov identitet ostaje neotkriven do 2021. kada u američkom časopisu The Skeptical Inquirer izlazi podatak kako je riječ o kasnijem NASA-inu inženjeru Ronaldu Edwinu Hunkeleru (1935. – 2020.). Pojedinci će već po naslovu zaključiti da priroda rečenog časopisa vjerovanjima u onostrano ne ide na mlin, a da članak o građanskom identitetu dječaka podvrgnutog obredu egzorcizma potpisuje Autumn Sword, pripadnica Sotonističke crkve (pretpostavljam one koju je 1966. osnovao okultist Anton Szandor LaVey, autor „Sotonističke Biblije“, 1969.).

Ipak, podaci iz tog teksta preneseni su drugdje, pa tako npr. i u Večernjem listu, no neovisno o kome je riječ, i neovisno o tome tko u što vjeruje ili ne vjeruje, dnevnik koji je tom prilikom vodio isusovac William S. Bowdern rođenom će Njujorčaninu Williamu Peteru Blattyju (1928. – 2017.) poslužiti kao temelj za roman koji je u Verbumovu izdanju klasificiran kao tzv. teološki horor.

Egzorcist Blatty William Peter

Roman „Egzorcist“ izvorno je objavljen 1971., da bi dvije godine potom bio snimljen i istoimeni film u režiji Williama Friedkina, uz napomenu kako je tom prilikom Blatty nagrađen Oscarom za najbolji adaptirani scenarij (Friedkin je bio nominiran za najboljeg redatelja, Ellen Burstyn za najbolju glavnu glumicu, Linda Blair za najbolju sporednu glumicu itd.). S dva osvojena Oscara i nominacijama u ukupno deset kategorija film je postao neupitni klasik horor žanra, pa je sam roman, usprkos početnoj popularnosti i tome što je preveden na više od dvadeset jezika, donekle ostao u sjeni holivudskog uprizorenja.

Prvo izdanje na južnoslavenskom jezičnom prostoru za koje sam bio siguran da nije plod moje mašte objavljeno je u izdanju Čarobne knjige pod naslovom „Isterivač đavola“ (2004.), a u postojanje kakvih starijih hrvatskih/srpskih izdanja isprva me nije uvjerilo pretraživanje online kataloga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kao ni pretraživanje online kataloga Narodne biblioteke Srbije. Međutim, pisac Romeo Mihaljević ukazao mi je na postojanje domaćeg izdanja iz 1975. ("Egzorcist: istjerivač đavla", izdavač Otokar Keršovani, na hrvatski jezik preveo Tomislav Odlešić).

Za ovu ću si priliku dozvoliti opasku da sam film prvi put gledao još kao dijete, te da se u mojoj skromnoj muzičkoj kolekciji nalazilo i originalno reizdanje kultnog albuma „Tubular Bells“ Mikea Oldfielda – originalno, naglašavam, budući da se referiram na djetinjstvo smješteno u rane devedesete, u ratnu zonu u kojoj je sprženo bilo manje-više sve, pa tako i CD-ovi. Tek mnogo kasnije čut ću za roman, možda nakon što sam pročitao „Rosemarynu bebu“ Ira Levina i pogledao istoimeni film Romana Polanskog, jednako tako nemajući pojma da je Blatty bio nezadovoljan svršetkom rečenog filma koji je doživio kao antiklimaktičku šalu. S čim se, i tu ću završiti s digresijama za ovu priliku, ni najmanje ne slažem.

Budući da u filmu nisu zabilježena znatna fabulativna odstupanja u odnosu na romaneskni predložak, dovoljno je reći da roman govori o djevojčici Regan MacNeil, kćeri proslavljene glumice Chris koja, netom nakon napunjene dvanaeste godine života, počinje pokazivati znakove mentalnog oboljenja. Simptomi se dramatično pogoršavaju, a nakon što medicinska struka nije uspjela ponuditi odgovor na nastalu situaciju, i to na nagovor samih psihijatara, Chris stupa u kontakt sa svećenikom iz susjedstva Damienom Karrasom tražeći od njega da nad Regan izvrši obred egzorcizma. Razlog se za takvo rješenje krije u ideji kako je na djevojčičino stanje presudan utjecaj izvršila autosugestija, te kako bi po istom principu egzorcizam mogao dovesti do izlječenja. Karras, koji je isusovac ali i psihijatar čiju je vjeru u onostrano posve poljuljala majčina smrt, naposljetku prihvaća takvo rješenje, no proučavajući djevojčicu u svrhu skupljanja dokaza kojima će od biskupa tražiti odobrenje za obred, naposljetku se suočava sa (ne)objašnjivim simptomima.

Biskup odobrava egzorcizam koji vodi stariji isusovac Lankester Merrin, svećenik koji je prije mnogo vremena vodio sličnu seansu u Africi, te čija vjera, naspram Karrasove, nije poljuljana. Slijedi dramatičan sukob dobra i zla, a konačni ishod – zbog onih koji nisu gledali film i/ili čitali knjigu nećemo ga precizirati – prema pogovoru hrvatskog izdanja koji potpisuje teolog Miodrag Vojvodić – razlog je zašto se Verbum odlučio za ovaj izdavački pothvat (u prijevodu Marina Popovića). Naime, tvrdnja glasi da je pobijedila ljubav, i to je smjer u kojem je moguće razmišljao i sam Blatty koji je bio vjernik (usprkos četiri braka, dodao bi cinik). To bi ujedno mogao biti razlog zašto je Blatty bio nezadovoljan Friedkinovom ekranizacijom, te zašto je netom poslije objavio adaptirani scenarij kao zasebnu publikaciju. No to ne znači da je smjer razmišljanja o kojem govorimo lišen proturječnosti, tim više što proturječja često put jesu vrela vjerovanja.

Pa tako sam Lankester Merrin, za koga je susret s Regan susret s demonom prošlosti, jasno upozorava kako djevojčica nije cilj nego sredstvo – cilj su svi ostali, počevši od dvojice svećenika oprečnih teoloških raspoloženja, a oni koji su čitali roman i/ili gledali film mogu pretpostaviti je li ili nije ostvaren cilj drevnog asirskog demona Pazuzua koji je, ako posrijedi nije medicinska devijacija, u tijelo i um djevojčice dospio posredstvom Ouija ploče kojom se igrala. U svojim posljednjim trenucima Karras je možda odriješen grijeha, no voljni čin koji ga je doveo do posljednjih trenutaka, neovisno o motivu, teško da može opravdati ijedan kršćanski katekizam. Drugim riječima, što je dakako stvar interpretacije, utisak nakon čitanja romana kod mnogih bi mogao biti jednak utisku nakon gledanja filma – taj da je sredstvo poslužilo svrsi, te da je zlo odnijelo pobjedu nad dobrim.

Razlog zbog kojeg je Blatty bio nezadovoljan ekranizacijom vjerojatno se tiče samog kraja koji donosi originalna verzija filma, budući u njoj izostaje razgovor Karrasova prijatelja, svećenika Josepha Dyera i detektiva Williama Kindermana, trenutak koji detektiv zaljubljen u filmove opisuje poznatim citatom iz filma „Casablanca“ (1943.) redatelja Michaela Curtiza („Louie – mislim da je ovo početak prekrasnog prijateljstva“). Osim što takav kraj donekle „ublažava“ efekt fabulativnog raspleta, on jamči i literarni/filmski nastavak koji je naposljetku ostvaren, ali koji s onim katastrofalnim filmom iz 1977. („Egzorcist 2: Heretik“) nema, srećom, gotovo nikakve veze. Naime, Blattyjev je literarni nastavak roman „Legija“ (1983.) po kojem je on sam režirao i film („Egzorcist 3“, 1990.) – jedan od prvih koji je popularizirao „trik“ na koji se zbog pretjeranog korištenja danas malo tko osvrće – tzv. jump scare.

Naravno, interpretativna sloboda omogućuje nam ponuditi značenjski oprečne perspektive, mada je pitanje koliko smisla ima njihovo sučeljavanje. Verbumova ideja, a tako stoji i u rečenom pogovoru, jest ona religijski motivirana, što skeptike ne bi trebalo odgovoriti od čitanja djela koje osobito u žanru horora uživa kultni status. Uostalom, usprkos onome što Blatty jest ili nije htio postići, sam roman teško da može biti jednoznačno klasificiran kao teološki horor. Usporedimo li s filmom, nema sumnje da je lik Lankestera Merrina, kao uostalom i većina likova, podvrgnut intenzivnoj psihologizaciji, pri čemu je put do njegove svećeničke nepokolebljivosti obilježen moralnim oscilacijama iz prošlosti manjim dijelom usporedivim s onim kroza što je prolazio Siddhartha u istoimenom romanu Hermana Hessea prije nego je postao Buda. Naravno da je pritom najrazrađeniji psihološki profil onaj Damiena Karrasa, pri čemu sudbina njegove majke ukazuje na problem klasne podčinjenosti američkih imigranata u postratno vrijeme, dok svećenikovo kolebanje između nihilizma i nade nesumnjivo ostavlja egzistencijalistički pečat.

Lik detektiva Williama Kindermana, dodajmo, kudikamo je razrađeniji nego u filmu, a njegov način rada roman obogaćuje elementima kriminalističkog žanra viktorijanskog tipa. Tomu nasuprot, njegova fizička pojava i njegove sklonosti/navike (od filmofilije do toga da je pasionirani pušač cigareta) mogu podsjetiti na junake „tvrdo kuhanog“ trilera Samuela Dashiela Hammetta, pa i na tadašnju strip-kulturu o kojoj je iscrpno pisao Midhat Ajanović Ajan (Vojvodić, s čim se djelomično mogu složiti, povlači paralelu s Inspektorom Columbom).

Balansiranje između psihologije i parapsihologije/teologije, uz navedeno, čitaocima do kraja ostavlja mogućnost odabira interpretacije kojoj će se prikloniti. Roman obiluje referencama na teologiju, ali ništa manje i na psihologiju te parapsihologiju: od Traugotta Konstantina Oesterreicha do Sigmunda Freuda ili Carla Gustava Junga, nudeći različita tumačenja fenomena koji su za neke neobjašnjivi, a za neke za sada neobjašnjeni. Eksperiment automatskog pisanja (prema Jungovu djelu „Psihologija i patologija takozvanih okultnih fenomena“) tek je jedan od bjelodanih pokazatelja istraživačkog rada koji je prethodio činu pisanja knjige. A posrijedi je Blattyjevo dvadesetogodišnje zanimanje za uvodno spomenuti slučaj s kojim je bio upoznat na Sveučilištu Georgetown, istom onom koje se u romanu pojavljuje.

I možda je upravo zanimanje za podsvjesno dovelo do manjih preinaka u izdanju iz 2011. kojega je Verbumovo izdanje prijevod. Osim, kako je rečeno, manjih intervencija u samim dijalozima, ono je obilježeno umetanjem sekvence Karrasova sna u kojem se pojavljuje stanoviti svećenik Lucas, upozoravajući ga na Chrisinu pomoćnicu Sharon Spencer koja se zanima za njega. Taj naoko nevažni detalj u roman unosi inače posve zanemareni aspekt seksualnosti (ako ne računamo Reganinu opscenost), što može dovesti do sasvim novih interpretativnih pristupa knjizi.

Time dolazimo do autobiografskog (ili točnije autobiografičnog) aspekta romana koji navodi na pomisao kako se iza lika svećenika-psihijatra Damiena Karrasa „krije“ ni manje ni više već – William Peter Blatty. Obojica su Njujorčani koji su dospjeli u Washington, obojica su vezani uz spomenuto sveučilište (Blatty kao student, Karras kao novopečeni predavač), obojicu uz majku veže traumatično iskustvo i, posljedično, osjećaj krivnje kojeg, pokazat će se, nije pošteđen niti jedan važniji lik u romanu – osim, dakako, „prosvijećenog“ Lankestera Merrina, te možda ostarjelog detektiva s emfizemom. Djevojčica Regan tako osjeća krivnju zbog rastavljenih roditelja, Chris osjeća krivnju zbog kćerine patnje, Karras pati zbog majke koja je umrla u posvemašnjoj bijedi, šaljivdžija Dyer naposljetku će osjećati krivnju zbog Karrasa, kućepazitelj Karl osjećat će krivnju zbog kćeri narkomanke (koja se u filmu ne pojavljuje) i sl. Gravitacijska sila koja gro likova drži na okupu, dakle, jest krivnja – u tom pogledu, zanemarimo li ostale pristupe, opsjednuta Regan ujedno je i metafora krivnje kao univerzalnog osjećaja, demon podsvijesti s kojim, htjeli to ili ne, čitavog života imamo posla.

Pored ovdje navedenih aspekata za ovu bismo priliku mogli navesti još jedan, a tiče se rasizma (u širem značenju pojma): posrijedi je tortura koju nad kućepaziteljima (švicarskim bračnim parom Karlom i Willie Engstrom) provodi Chrisin prijatelj, redatelj Burke Dennings čijom će se osobnošću entitet u Reganinu tijelu/umu kasnije učestalo koristiti (mnogo učestalije nego u filmu). Doima se kako je spomenuti aspekt, uzmemo li u obzir recentne društveno-političke prilike u Sjedinjenim Državama i šire, po tko zna koji put aktualiziran.

Verbumovo izdanje započinje upozorenjem koje, pored ostalog, ukazuje na opscenost i vulgarizme, a zaključak kojim možemo prikaz privesti kraju tiče se moguće renesanse jezika u domeni estetike šoka. Riječ je o tome da je filmska industrija, naročito kada govorimo o hororu, „odsjekla“ toliko glava, ruku i nogu, „izvadila“ toliko očiju, „slomila“ toliko vratova i „ogulila“ toliko koža da je postalo teško ne zapitati se – može li i u kolikoj mjeri (audio)vizualna umjetnost šokirati? Tomu naprotiv, baš zato što je suvremena komunikacija obilježena redukcijom „tradicionalnog“ jezika u korist vizualnog aspekta, nameće se utisak da bi estetika šoka svoju budućnost mogla naći – u prošlosti tj. jeziku. Tamo odakle potječe, budući su brojni i gdjekad degutantni vulgarizmi koje koristi opsjednuta Regan dokaz da i primitivni leksik, ako je inteligentno iskorišten, može poslužiti kao učinkovito sredstvo postizanja atmosfere krajnje nelagode. Verbum je svoje čitaoce odlučio upozoriti na psovke i potrebu za mentalnom te duhovnom snagom, a naša je potreba upozoriti na, prije svega, književnu poslasticu koju naposljetku i ne moramo podvrgavati spektralnoj analizi koje smo se ovom prilikom ovlaš dotakli.

Nema sumnje kako postoje i oni literarni sladokusci kojima će književno djelo, kao vrijednost po sebi, biti dostatan razlog za novu dozu okrijepe u tekstu – jednako lijepom kada opisuje suton u Washingtonu i opscenosti kakve se ne bi postidjeli ni Satoru Ogura i Hideshi Hino, autori horor-serije „Ginī Piggu“ koji su, inzistirajući na radikalnosti, završili u krajnjoj točki ekstremizma – crnoj komediji. Potonje, u suptilnoj dozi i sa stilom, ne manjka ni u Blattyjevu romanu, u kojem je tako moguće da kao primjer egzorcizma svećenik navede meč između Joea Luisa i Maxa Schmelinga: onaj drugi, čini mi se, u kojem je Smeđi Bombarder, udarajući po Švabinim bubrezima, riješio istjerati đavla iz Njemačke.

William Peter Blatty

Egzorcist

• Prijevod: Marin Popović
• Verbum 01/2025.
• 432 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789532359367
• Cijena: 24.90 eur
• Kupi knjigu!

Roman 'Egzorcist' Williama Petera Blattyja dramatična je priča utemeljena na stvarnim događajima u kojoj se, kao u mračnoj polifoniji, isprepleću ljudski životi pritisnuti bremenom sumnje i nevjere, beznađa i očaja. Kao i istoimeni kultni film američkog redatelja Williama Friedkina, opće su mjesto svjetske književnosti i kinematografije. a