Sibila Serdarević : Književnost je kraljica nacionalne kulture
Sibila Serdarević direktorica je nakladničke kuće Fraktura koju je osnovala sa suprugom Seidom. Ravnopravno, kaže, sudjeluju u svim segmentima poslovanja, no dok se on fokusira na izdavački plan, na knjige i suradnike, ona se primarno bavi financijama, logistikom, organizacijom. S privatnim poslom startali su mladenački entuzijastično, iz obiteljske kuće u okolici Zagreba, u doba kad je za dvoje komparatista bilo nemoguće naći konkretniji posao ne samo u užoj struci, nego u kulturi općenito.
Razgovarale smo u prohladno, gotovo jesensko prijepodne usred kolovoza i to o Frakturinim prapočecima, o transformaciji iz manjeg poslovnog organizma u veći sustav, o književnosti i estetici, o putovanjima i planovima, a sve ususret novom izdanju Festivala svjetske književnosti koji je ove godine izrazito ženski intoniran.
Sibilu prati glas ozbiljne, ekspeditivne, profesionalno zahtjevne osobe. Razmišljajući u kakvom bi tonu razgovor mogao proteći, s obzirom da nije sklona intervjuima, pomislila sam kako netko tko je odrastao uz oca Tita Bilopavlovića, omiljenog dječjeg pisca mnogih generacija i nagrađivanog književnika, i sam morao biti živ, zanimljiv, imati štošta za reći. Nisam pogriješila.
Najprije moraš biti čitatelj
Vanja Kulaš: Odrastala si s knjigama i uz oca književnika; tvoja sestra, Latica Bilopavlović Vuković, književna je prevoditeljica, a ti si diplomirala komparativnu književnost i povijest umjetnosti, mitsku kombinaciju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Startala si kao likovna kritičarka, no je li te specifično obiteljsko ishodište prirodno i samorazumljivo usmjerilo u tekst, u rad s knjigama?
Sibila Serdarević: Roditelji su meni i mlađoj sestri omogućili lijepo i bezbrižno odrastanje, oboružali nas pravim vrijednostima i neprocjenjivim intelektualnim nasljeđem. Oboje su kreativci, iako su obrazovanjem drugih struka, tata jest književnik, ali diplomirani je pravnik, kao pravnik je i radio, mama je arhitektica, no od djetinjstva je slikala i pisala poeziju. Upoznali su se u Studentskom listu, u rubrici za poeziju, to je eto, početak mene. A poslije, svaki dom u kojem sam odrastala, a to uključuje roditeljski dom, strininu kuću, bakin stan, svugdje je bilo puno knjiga, i ne samo knjiga, lako za knjige, bilo je puno čitača koji su me spontano poticali na čitanje, a to je ono što te formira za književnost. Mislim da je takvo okruženje bilo odlučujuće za oblikovanje afiniteta, a kasnije i za odabir profesije. Najprije moraš biti čitatelj, to je prvo na ljestvici, onda slijedi sve ostalo.
Dok sam bila jedino dijete u široj familiji, roditelji su me svuda vodili sa sobom, a jako su često išli na razna druženja s pjevanjem, uz gitare, uz violine, svirali su se svi mogući instrumenti. Ja sam nekaj crtala u kutu ili isto pjevala s društvom i to pjevanje pjesama s riječima bio je moj prvi kontakt s književnošću, to je za mene bila prva poezija. A svugdje su me stvarno navlačili, mislim da sam bila najmlađa gošća Goranovog proljeća, s godinu i pol; eto, književnost je tu od mojih najranijih dana.
U formativnoj fazi i pri odabiru faksa je li ipak bilo otpora, npr. koketiranja s prirodnim znanostima?
E da, u osnovnoj školi mi je najdraži predmet bila matematika, čak sam govorila bit ću to kad odrastem. Onda priroda, pa u višim razredima biologija. U srednjoj sam otkrila umjetnost, izučavanje umjetnosti se otvorilo kao ozbiljan interes. Kad je došlo vrijeme za biranje faksa, svi smo naravno išli na profesionalnu orijentaciju, toga je u to vrijeme još bilo, a ja sam imala taj dar tj. prokletstvo da mi je išlo sve, rekli su mi, možeš sve osim eventualno kineziološkog, s loptom baš i nisi najspretnija. A tako je bilo skoro s cijelim razredom kod nas u Klasičnoj, što se vidi i danas po tome što su ljudi odabrali, pa imamo liječnike, ekonomiste, pravnike, inženjere različitih usmjerenja, s Filozofskog razne struke – jezici, književnost, psihologija, čak i jedan profesionalni muzičar…
Svaki dom u kojem sam odrastala, a to uključuje roditeljski dom, strininu kuću, bakin stan, svugdje je bilo puno knjiga, i ne samo knjiga, lako za knjige, bilo je puno čitača koji su me spontano poticali na čitanje, a to je ono što te formira za književnost.
I onda je bilo, što sad, povijest umjetnosti bi pokrila interes za umjetnost, ali ne mogu se odreći književnosti, književnost mi je tu prisutna cijeli život, nešto što se podrazumijeva, tako da se iskristalizirala ta kombinacija. Roditelji su mi omogućili da odaberem faks s kojim nisam imala pojma što ću poslije, a meni je jedini kriterij pri odabiru bila ljepota, to mi je glavni kriterij u svemu. Zarazili smo Seid i ja i djecu s tim, sad smo četvero komparatista u kući, osmeroručno kompariramo doma, tako je ispalo. No iskreno, ne poznajem nijednog nezaposlenog komparatista/povjesničara umjetnosti...
Ozbiljno??
Stvarno ne. I to zaposleni, samozaposleni, poduzetnici, u najrazličitijim strukama, na dobrim pozicijama… Ipak je to mitska kombinacija!
Čime si se sve bavila nakon diplome, a prije nego si sa suprugom osnovala Frakturu?
Za vrijeme faksa koji sam poprilično razduljila haha, radila sam u galeriji, čuvala postav, odrađivala vodstva u Galeriji Nova, koju je osnovala Ljerka Šibenik, ona ju je tad još i vodila. Bila sam sama tamo, sjedila, učila, i kad bi netko došao, morala sam nešto reći o izložbi, a dolazili su razni ljudi, bila mi je sjajna ta interakcija, nije kao u muzeju gdje čuvaš postav na nekom katu, a nitko te niti vidi, niti čuje.
Kritičarski rad, kako si ušla u to?
Na povijesti umjetnosti slušali smo neke kolegije sa studentima Akademije, s nastavničkog smjera, i puno smo se s njima družili. Kad su imali studentske izložbe netko im je trebao pisati tekstove, pa su tražili nas, i tako sam pisala tekstove za kataloge u raznim galerijama. Evo, baš u Galeriji Nova pisala sam Tomislavu Buntaku, mislim da mu je to bila prva samostalna izložba u nekoj galeriji (*dopuna: prije ulaska u klasične galerijske prostore, Buntak je prvi put samostalno izlagao svoja djela 1993. godine u knjižari Moderna vremena u Teslinoj 16, op.ur.), prije toga je izlagao u Kraljeviću s Gordanom Bakić i s Denisom Kraškovićem. To su bili crteži na papiru, veliki formati, i zapravo, pisanje je bilo prvo što me zanimalo.
A onda sam za diplomski uzela temu iz zaštite spomenika, to me uz suvremenu umjetnost i kritiku isto jako zanimalo, pa sam otišla na postdiplomski iz zaštite spomenika u Njemačku, koji nisam završila jer sam dobila blizance haha. S obzirom da se to već tada dogodilo, a i da sam odužila studij, nije više bilo mjesta za zaštitu spomenika.
Iz kakvog impulsa je nastala Fraktura, koji je bio okidač da kažete, okej, ajmo krenuti u nešto svoje? Je li počelo od neke knjige za koju ste bili uvjereni da je ultimativno moramo imati na hrvatskom, ili od potrebe za lijepim dizajnom, ili za dokazivanjem, ili za osamostaljenjem i oslobođenjem od institucionalnih okvira… Ili ste razmišljali čisto romantičarski, idemo nešto zajedno izgraditi?
Ispada da smo u izdavaštvo, u samozapošljavanje, krenuli silom prilika. Tražila sam uporno i uzaludno posao u struci povjesničara umjetnosti, u muzejima, galerijama, u Zavodu za zaštitu spomenika, Ministarstvu kulture, milijun prijava sam poslala na sve moguće institucije. Nisam bila u prilici volontirati, što je bio jedan od načina da se počne raditi, no godinu dana raditi bez ikakve naknade, a doma imam dvoje male djece, to mi nije bilo prihvatljivo.
I onda sam počela raditi u novinama, u zagrebačkom dopisništvu Slobodne Dalmacije, to je tad još postojalo, a postojala je i redakcija za kulturu unutar dopisništva. Bilo nas je troje, plus četvrta kolegica, koja je pokrivala spektakle, glazbu, estradu, bila je to Mirna Farkaš. Marcella Jelić pratila je film, i Nenad Rizvanović je bio tu, on me zapravo i pozvao, trebali su još nekoga…
Pa hej, ipak su to bila neka sretnija vremena, postojalo je dopisništvo s čak četvero ljudi koji prate kulturu!
Haha, sretnija vremena s tim da nas nisu redovito plaćali, a i Seid je tada pisao za Nedjeljnu… Dobro, danas nitko više ne misli da su novinari uopće potrebni, u tom smislu je tada svakako bilo bolje.
U moje doba, sredinom nultih, bilo je teško naći konkretniji posao, s tvojom generacijom je očito bilo isto…
Jako je teško bilo, svaka generacija će reći nama je bilo najteže, ali pričali smo o tome mnogo puta, analizirali, da, bilo je grozno, jer se zapravo ništa nije događalo. Vi kasnije generacije, imali ste drugačije mogućnosti, ljudi su masovno kretali u privatne vode, nekakve firme su se zalaufale, neke poduzetničke priče, recimo, Mozaik je već bio postavljen kao velika firma, direktno je zapošljavao mlade ekonomiste na mjesta direktora, menadžera, nisu inicijalno pekli pljeskavice kao oni koji su htjeli mjesto voditelja u McDonaldsu. A kod nas u kulturi, umjetnosti i šire, stvarno je bilo teško.
Seid je izdavač i mi zajedno smo izdavači, ali što se mene tiče, ja vodim firmu koja se bavi izdavanjem knjiga.
Frakturini prapočeci?
Postojala je ta neka zajednička želja da organiziramo i stvaramo nešto što ima veze s književnošću, a kako nismo ni pisci ni prevoditelji, preostalo nam je izdavaštvo. Od početka smo htjeli raditi kvalitetno i za široku publiku, ne za neki posvećeni krug. Ta rečenica još uvijek stoji u opisu naše kuće: Frakturu su osnovali Sibila i Seid Serdarević s idejom da dobra knjiga može i mora doći do čitatelja, to je bio početni credo a tako je zapravo i danas.
Ima li kod vas uopće striktne podjele po afinitetima ili je to samo na papiru, a u realnosti se u mnogim ulogama preklapate?
Nismo se podijelili, pogotovo ne na početku kad smo bili samo nas dvoje, ali Seid je već imao uredničkog iskustva, pa je otpočetka i u Frakturi bio urednik, znači, onaj koji bira knjige i suradnike, sve što već jest u opisu posla onoga koga na engleskom zovu publisher. A ja sam se krenula upoznavati s financijskim, pravnim, prodajnim aspektima vođenja firme. Nismo imali iskustvo samostalnog poduzetništva, Seid je donekle iz familije imao ideju o tome, ja nisam, tako da otpočetka funkcioniramo kao bicikl tandem, oboje moramo vrtjeti, ali da, on je glavni urednik, a ja sam direktorica, to je ta podjela. Ja nikad za sebe ne kažem da sam izdavačica, mislim, Seid je izdavač i mi zajedno smo izdavači, ali što se mene tiče, ja vodim firmu koja se bavi izdavanjem knjiga.
Nastavno na prethodno, ulazite li jedno drugom u područja djelovanja, evo npr. uključuješ li se ti u uredničku politiku i izradu godišnjih izdavačkih planova?
Izdavački plan je Seidova odgovornost, on ga potpisuje, ali naravno da razgovaramo o tome. Jasno, ne priča on o tome samo sa mnom nego i s urednicima, prevoditeljima koji predlažu naslove. Svi su slobodni predlagati, pa tako i ja.
Tvoje nadležnosti u firmi? Što sve podrazumijeva pozicija direktorice u izdavačkoj kući koja već poodavno nije mala, ni brojem objavljenih knjiga, ni brojnošću zaposlenika, a tu je i zahtjevna zadaća organiziranja festivala? Pretpostavljam puno financijskog i organizacijskog planiranja, logistike, tehnikalija, komunikacije, ukratko, menadžiranja… Je li takva profesionalna pozicija u srazu s tvojim obrazovnim putem, koliko se curi s Filozofskog bilo teško ufurati u poduzetnički modus, u brojke, upravljanje ljudima i sl.? Zapravo si se dala u stvari koje nemaju nikakve veze s tvojim strukama…
Istina, nemaju, ali kako sam rekla, matematika mi je bila najdraži predmet, brojke mi nisu strane, a i proučavanje zakona i propisa skroz mi je okej. Sastavljati, čitati ugovore s autorima, prevoditeljima, knjižarima, to je najveći dio posla koji me odmah zapao, a nama je autorski ugovor glavna sirovina. Što se tiče financija, dobili smo otpočetka super knjigovođicu, ona nam je jako pomogla da se naš biznis formira, od nje sam puno naučila o financijskim i poreznim stvarima. Sprijateljili smo se u međuvremenu i evo, još uvijek smo skupa.
Postojala je ta neka zajednička želja da organiziramo i stvaramo nešto što ima veze s književnošću, a kako nismo ni pisci ni prevoditelji, preostalo nam je izdavaštvo. Od početka smo htjeli raditi kvalitetno i za široku publiku, ne za neki posvećeni krug.
Ali da, ima tu stvarno svega, moram se kužiti u svašta, i u vozni park, i u građevinu, ali bitno je na svim poljima imati dobre ljude, pouzdane i stručne u svom poslu, jer nitko ne može sve sam. I još nešto, mislim ipak da sve to ima itekakve veze s mojim, humanističkim strukama – poduzetništvo, komunikacija, menadžiranje… sve je to rad s ljudima, dakle humanistika, zar ne?
Tvoj je suprug prisutniji u javnosti, što je i razumljivo jer je glavni urednik, pa medijima i publici ispred Frakture predstavlja knjige koje odabire i uređuje…
On ima dar za javni nastup, njemu je to skroz prirodno, a i logično je da on predstavlja knjige koje je odabrao, ja bih mogla reći: potpisali smo toliko i toliko ugovora, sad ću vam izlistati koje su to knjige, haha. Javni dio je Seidov, kao i angažman u Zajednici nakladnika i knjižara, to je politika i opet javno djelovanje, i mislim da on to radi dobro. Na sastanke uvijek ide Seid, osim ako je baš na putu. Ne mogu reći da zazirem od toga, ali mi je draže ako ne moram. Sa svim tim pitanjima, kao i s pitanjima Knjižnog bloka, čiji smo još uvijek član, bavim se jasno i ja, ali ne u smislu javnog zagovaranja nego interno, u razgovorima jedan na jedan.
Ako je zdrava, konkurencija je itekako važna
Estetika oblikovanja knjige – za vas je to razlikovni ili subjektivni moment?
Nismo polagali na estetiku s agendom da se moramo razlikovati od drugih, nego da radimo nešto što je nama lijepo. A izgleda da smo dobro odabrali jer evo, na primjer, naš logotip već 21 godinu postoji neizmijenjen i kao takav i dalje funkcionira. Pa u 20 godina i Coca Cola je mijenjala oblik slova, kao i drugi veliki brandovi. Vanja Cuculić je radio logo, kao i prve naslovnice, taman je tad krenuo sa svojim studiom. A onda su s vremenom dolazili i drugi dizajneri…
Kad smo kod umjetničkog potpisa, mislim da je jako zgodno što angažirate mlade, još neafirmirane, a darovite dizajnere, tako da od njih dobivate svježinu i originalnost, a njima omogućujete da se kroz kvalitetne projekte izgrađuju.
Pa da, Ivan Stanišić je u međuvremenu stasao, Nikolina Žabčić je mislim sad najmlađa od mladih dizajnera s kojima radimo, tu su Klara Rusan i Hana Vrca, a od etabliranih, velikih imena, Mirko Ilić je radio par naslovnica, Iva Babaja, Mario Aničić, stvarno puno ljudi...
Priča o dizajnu nas dovodi i na likovni dio programa…
Da, radili smo i likovne monografije mladih i etabliranih umjetnika, Daniel Kovač, Mirjana Vodopija, Matko Vekić, onda poslije Tomislav Buntak, najnoviji je Braco Dimitrijević, nije monografija, ali jest likovni dio programa, a imamo još knjiga koje su posvećene likovnoj umjetnosti, Hans Belting, Feđa Gavrilović…
Zadržimo se još na vizualnom, Frakturine knjige su i lijepi predmeti – mnoge vaše knjige tiskane su na krasnom Munken papiru, koji je žućkast, fin i gladak, a tu su i tvrde korice od kojih ne odstupate. Koliko vam to poskupljuje proizvodnju, povećava li to čitateljima cijenu knjige?
Da, da, nije bijel ni siv, lagan je, a čvrst. Tvrde korice s ovitkom otpočetka su nam must, zato smo tražili papir koji nije ofsetni fotokopirni klasični bijeli i težak, jer knjiga s teškim papirom i tvrdim koricama je hladno oružje. Žućkasti je ljepši za čitanje, bijeli blješti, a može i djelovati sivo. Tvrdi uvez skuplji je u proizvodnji od mekog, ali trajniji je, knjiga se bolje otvara i lista, a cijena knjige nije bitno veća od meko uvezane jer uvez je samo jedan manji segment koji utječe na formiranje cijene knjige – tu ulaze svi autorski honorari, za tekst, prijevod, dizajn, prijelom…
Treba li puno novca za tu finoću, jer evo, u knjižari ste iskombinirali Ikeu sa složenim sustavom custom made polica i svodom s potpisom akademskog umjetnika i sveučilišnog nastavnika Tomislava Buntaka. Tko je osmislio koncept?
Nas dvoje, Seid i ja. Dugo smo se odlučivali na knjižaru, stvarno predugo, ali evo, nikad nije kasno. 2019. smo krenuli u to, točnije, 7. siječnja 2020. potpisujemo ugovor o najmu, a znamo što je dalje te godine bilo. Odmah smo počeli s planovima i arhitektima, četiri arhitektonska studija su nam dala ponude za projekt, bio je to skoro pa međunarodni natječaj za uređenje naše knjižare. S jednim smo krenuli u predpripreme, projektiranje, odmah od siječnja, a sjeti se da je već studeni prethodne godine bio čudan, napet. Zatvaranje je bilo 17. ožujka, znam to jer zadnji javni književni događaj u Zagrebu bio je naš festival „Feminizam je za sve“ koji je počeo 8. marta. A knjižara, moralo se nastaviti s uređenjem, razmišljali smo da trebamo smanjiti opseg svega, jer ne znamo što nas čeka, i onda još na sve potres… da smo nastavili dalje drmati i bušiti, izbacili bi nas suvlasnici.
Koliko je sve to bilo zahtjevno, skupo, uđeš u zapušten, možda i ruševni prostor…
Nije bilo ruševno, u dobrom stanju je prostor bio, statičar je nakon potresa predložio da se stavi neki stup za učvršćenje pa smo to napravili, makar i nije bilo nužno.
Što je prije bilo tamo?
Dok sam ja išla u školu preko puta, tu je bila nekakva željezarija, gotovo 30 godina je bilo prazno.
A sad – još malo o svodu.
Stoput sam već spomenula Buntaka, znamo se od studentskih dana. Mislim da je on 2000. crtao svoj prvi site specific crtež u MoMa PS1 u New Yorku, nakon toga ih je masu napravio, u galerijama, muzejima, čak dućanima. Stalno smo zapitkivali kad ćeš Tomice nama nešto nacrtati, pa evo imamo lijepe urede, naši su, nismo u najmu, tu bi mogao, ali nikako, nešto je uvijek bilo preče. Kad smo krenuli s knjižarom i vidjeli da su svodovi zaobljeni, to je bilo to, nije nas više mogao izbjeći. I moram reći, sve su književni motivi, to što je iscrtao.
A taj crni minimalizam, koji nije morbidan, nego naprotiv topao i cosy… to je totalno skandinavski đir…
Tako smo uređivali i naš prostor na Interliberu, ne kao štand nego kao knjižaru koja se otvori jednom godišnje i u koju se može ući, razgledavati. Htjeli smo da su police i knjige glavne, a na crnom se knjige najbolje ističu, s obzirom da su to mali i jako šareni predmeti.
Ali obično svi po defaultu idu na bijele…
Crno je efektnije, no treba biti oprezan, ovisi kakav je prostor, nama je ovaj naš dao tu mogućnost, jer je svijetao, prostran, visok, s ogromnim izlozima, i naravno s tim stropom, a i rasvjeta je jako važna; da su to samo crne police, a da nije ovako super rasvijetljeno, ne bi funkcioniralo.
Gdje, čime ste se inspirirali?
Gledali smo knjižare oduvijek, posvuda, po inozemstvu, u trenutku uređivanja naše knjižare doduše nismo mogli nikud, ali smo surfali i tražili fotke po netu. Obišli smo kroz život bezbroj knjižara, zapamtili one koje su nam se sviđale bez svijesti da ćemo imati svoju knjižaru, naprosto ti ostane sve što si vidio, u tih 30 000 sati...
Možeš li izdvojiti neki od inspirativnih prostora na koje ste nalijetali na putovanjima?
U sjećanju mi je ostala jedna knjižara u Dublinu koja je možda i najveća njihova, a svakako najstarija, Hodges Figgis, sa stolovima različitih oblika, stilova i prvotnih namjena, toga masovno ima sad i drugdje, ali tamo sam to prvi put vidjela. Neki četvrtasti, neki okrugli, kao blagovaonski stolovi za ručanje, s nogama drvenim, od kovanog željeza ili s jednom nogom, na kojima su izložene knjige.
S obzirom na naše tamne police isti takvi stolovi prostor bi vukli prema dolje i spuštali cijelu stvar, uz stabilnost trebala nam je i prozračnost pa smo stolove napravili kao jednostavne radne ploče s tankim bijelim nogama.
A realizacija, je li tu bilo stresova?
Puno nam je pomogao izvođač naših polica i rasvjete Andrija Pintar koji se jako bio zapalio za taj koncept, veliki izazov mu je bio projekt polica koje je trebalo vitlati gore, ankerirati na visinu od pet metara. Ajmo razbiti sve, da to svi primijete, rekao je, i mi smo ih od njega bili i naručili, no kad je napravio ponudu samo za materijal, bez cijene ruku, izrade, to je bilo nešto što si ne bismo mogli priuštiti, nije bilo kredita, ma ničega u tom korona-vremenu. San nam je bio da stavimo i one lojtrice, ali tu bi trebalo još bušenja i jače ankeriranje, pa smo odustali iz sigurnosnih razloga, a i zbog stanara zgrade koji još drmusanja valjda ne bi preživjeli. Ali evo, stvarno smo zadovoljni, jako nam se sviđa naša knjižara!
Kako gledate na konkurenciju?
Ako je zdrava, konkurencija je itekako važna, poticajna, čak nužna. Ako si stalno solo, što bi te tjeralo naprijed osim unutarnjeg drajva?! Mi u tome, u motivaciji, ne oskudijevamo, ali dobro je uvijek imati nekoga tko te gleda sa strane, ali i nekoga u koga se ti možeš ugledati.
A sad o onima za koje se knjige rade – tko su vaši kupci i čitatelji?
Ljudi iz kvarta, postali smo kvartovska knjižara, puno ljudi stanuje u okolnim ulicama, nisu tamo samo uredi i Airbnb. Dolazi i dosta turista jer hodaju po cijelom gradu, ne samo po strogom centru, pa zapaze izlog i uđu, a čak mislim da smo se pojavili i u nekim vodičima. S obzirom da nam pozicija nije pješačka, pa i nema slučajnih prolaznika, jer tko se zaputi od Glavnog do Martićeve prije će sjesti na tramvaj nego hodati. Strašno puno ljudi nam kaže vidio sam knjižaru, prekrasna je; zašto nisi ušao, pitam, pa bio sam u autu, tramvaju…
Vidi se ne samo taj visoki izlog, i s pločnika, i iz auta, nego i svjetleći natpis…
Mario Aničić je oblikovao natpis za izlog, a Andrija izradio svjetleća slova, sve je to bila neka sinergija.
Kakvi su vaši kvartovski susjedi, a tko su pak ljudi koji rade u Mislavovoj 17? Potrebni su i dobri knjižari, profesionalci, s kojima ta, pretpostavljam, specifična, zahtjevnija kategorija kupaca može zadovoljavajuće razgovarati?
Kvartovski ljudi su dobri čitatelji i kupci, sve prate i dolaze znajući što hoće, ili pak dođu pitati što imamo novo, što bismo preporučili. Otpočetka smo težili biti knjižara s preporukom i naši knjižari svi, a u početku su to bili studenti, moraju znati pričati o knjigama koje imamo u knjižari. Ljudi su to prepoznali, znaju kakvi smo, rijetko nam netko upadne pitati za olovke ili fotokopiranje.
Primjećujem da striktno birate što ćete uzeti, izložiti na stolovima, na policama, nema mnogih komercijalnih naslova…
Ne možeš imati sve, poanta antikvarijata je da ima sve i još više od toga, ali knjižara mora raditi izbor.
Ne mislim toliko kvantitativno, koliko kvalitativno, naslovi koje držite su probrani...
Iskristalizirao se takav knjižarski izbor koji je u skladu s našim izdavačkim izborom, i s našim motom „Fraktura najbolja literatura“, ali ipak knjižara pokriva puno više područja nego što to možemo svojim nakladničkim programom. Ima u knjižari mnogo komercijalnih naslova, a kvalitetno i komercijalno nisu suprotni pojmovi, otpočetka trubimo o tome.
Odluka da se izdavačka kuća registrira i da joj sjedište bude izvan Zagreba (pored Zaprešića, točnije u Ivancu Bistranskom) – je li vam dislociranost ikad bila problem?
Udaljenost od grada nikad nije bila problem. Krenuli smo iz obiteljske kuće, iz dječje sobe u kojoj nam je bio prostor za rad, to je bio naš početni kapital, a u garaži je bilo skladište. Širili smo se po kući da bi nam onda postala pretijesna pa smo se preselili, ali blizu, kupili smo kuću na brdu, u Bregovitoj, tamo uredili urede, porušili gospodarske zgrade, podigli lijepo, moderno, visokoregalno skladište. Nije daleko od Zagreba, od Trga bana Jelačića po Aleji Bologne, imamo 13, 14 kilometara, to je ništa, bliže nego Dubrava. Drugo skretanje desno od Trga – tu smo!
Širi centar.
Haha, skoro. Super nam je, pogled je krasan, povezanost dobra u svim smjerovima, čak i vlakom, iz Novog Zagreba začas ste po obilaznici, izlaz na autoput je odmah tamo ako hoćete, recimo, do Slovenije… Jedino što smo na brdu, na obroncima Medvednice, pa se dobavljači zeznu ako dođu sa šleperom. Ionako nikad šleper knjiga nije trebao za skladište, bili bismo jako sretni da možemo tiskati knjige na šlepere, ali eto, desi se da u ogromnom kamionu dofuraju naše dvije palete knjige i onda je problem prići zgradi.
Firma je naše treće dijete, vrlo zahtjevno, koje je preraslo nas sve, a s tim djetetom imamo intenzivan odnos svo četvero.
U međuvremenu ste se u najboljem zamislivom smislu etablirali, uz knjige i vaša knjižara je dio urbanog lifestylea i hajpa. Kako se dolazi do takvog statusa i društvenog kapitala?
Da bi imao društveni kapital, prvo posudiš lovu.
Je li tu bila angažirana vanjska marketinška mašinerija?
Nas dvoje, ponovno, ovaj put kao 'marketinški stručnjaci'.
Koji je po vama recept za uspjeh?
Bili smo na jednom skupu izdavača u Budimpešti i jedan od panelista bio je švedski izdavač Svante Weyler, inače prvi Larssonov urednik koji je tada već imao svoju kuću. Poveo se razgovor o tome kako izdavači rade, kako znaju što izabrati, svi su govorili iskustvo, kontakti, katalozi, čitanje, gledanje, a on je prerezao: „Znate kako znamo? Znamo zato što znamo!“
Ni mi nemamo odgovor na to pitanje, jer u protivnom, kako je Seid rekao na jednom drugom skupu u Nizozemskoj, ne bismo bili na ovom panelu nego negdje na Sredozemlju na svojoj jahti. Nema recepta za uspjeh, važna je podloga, čitanje s kojim smo i počele naš razgovor, kao osnova svega. Znanje, gledanje što tko radi, kontakti, Frankfurtski sajam i drugi međunarodni sajmovi. Upoznavanje hrpe ljudi, od agenata, izdavača, urednika i na kraju dakako autora, a ključan je opet taj unutarnji drajv, bez njega ništa. Nismo oduvijek imali slogan 'Fraktura najbolja literatura', nismo baš toliko samouvjereni, ali ta ideja pokreće nas od početka.
Je li bilo i kakvih mračnijih momenata, faza sumnji i nestabilnosti ili je sve išlo polako i sigurno?
Poslije su se počele pojavljivati tegobe, jer kako stvar raste, postaje teže, u svakom smislu, organizacijskom, financijskom, emotivnom, vremenskom… Mala djeca, mala briga...
Koliko je teško s tolikim ljudima u firmi, ipak vas je u međuvremenu poprilično?
Zaposlenima? Sad nas je preko 20, otprilike 25, zapravo smo s knjižarom prekoračili dvadeset zaposlenih što je magična brojka za male firme, točka u kojoj mora doći do transformacije, a tko nije spreman mijenjati se, ne može ni napredovati. Poznata stvar, praktički floskula, ali ponovimo tu važnu istinu.
Fraktura je pretežno ženski ekipirana kuća, ako izuzmemo tvog supruga i Romana Simića…
Imamo suradnike, tj. suradnice konkretno, koje su jako, jako dugo s nama, naša grafičarka Maja Glušić i lektorica Margareta Medjurečan, dugogodišnje su konstante. Roman je isto jako dugo s nama kao urednik, i drugi suradnici, pa i oni koji su u međuvremenu otišli, mahom su bili dugo s nama. Normalno je da odlaze drugdje ili čak mijenjaju branšu, firma raste, stalno idemo naprijed, promjene su prirodne. Samo nas dvoje ne možemo dati otkaz, haha.
Urednici pretpostavljam nisu stalno u uredu?
Urednici su pioniri remote rada od kuće, tako smo se s njima dogovorili, a mi ostali smo stalno tamo.
Bodoni?
Sad je tu i Bodoni, koji predstavlja specifičnije profiliranje nečega što je Fraktura radila i ranije. Objavljivali smo i dosad klasike i suvremene klasike, no ono što nismo radili su dječje knjige i slikovnice. Pa smo to odlučili unutar Bodonija profilirati zasebno pod nekom drugom zastavom, da nije sve u Frakturi. Mogla je to biti i biblioteka unutar Frakture, ali na kraju smo je izdvojili u zasebnu firmu, s drugačijim formatom i dizajnom. Tu je opet s nama bio Mario Aničić, mi smo postavili format i princip s kutijicama, a on je vođen tom idejom predložio font, složio logo, riješio taj grafički, tipografski dio, prijelom, što po kvaliteti ne odstupa od Frakture, ali po nekim standardima se ipak znatno razlikuje.
Puno je tu kreative, dyd rješenja praktički, bar u idejnom smislu…
Sjetimo se Ivana Picelja, jednog od pionira sitotiska i Novih tendencija. Sitotisak je omiljena grafička tehnika koja ipak ima svoja ograničenja, a ta ekipa, oni su čuda postizali s njom. To je ono kad nemaš milijun mogućnosti, ali baš to ti daje poticaj da nadiđeš ograničenja, da se trudiš dobiti vau efekt s ograničenim resursima, o istoj stvari smo pričale kod uređenja knjižare. Sad kad postoji koješta u tiskarskim i grafičkim tehnikama, ljudi ne znaju napraviti lijep plakat, a stari majstori s ograničenjima radili su fantastične stvari. Za dizajn knjiga poznato je što je govorio Alfred Pal koji je radio Biblioteku Itd. Te knjige su bile jednostavne, s jednom bojom na raspolaganju, žutom, a sve su različite. Kako je to dobio? Eto, dobio je. To je taj izazov, iz ograničenja napraviti pravu stvar, a ne dati im se podčiniti.
Familija, kako su oni reagirali na Frakturu kad ste počinjali i koliko su u međuvremenu uključeni?
Latica je jedina iz familije kojoj je od početaka natovarena odgovornost izvrsnog prijevoda, ali ostatak familije nismo opterećivali, osim čuvanjem djece, haha. A sad djeca daju izvrstan doprinos, ne znamo hoće li nastaviti s tim angažmanom, ali uključeni su od Day One. U prvoj godini postojanja nastupili smo kao suizlagač Bulaja naklade, to su nam kolege s faksa, koji su mrvu ranije krenuli s poslom, tako da su 2002. već imali štand na Interliberu. Imamo fotke gdje su naši četverogodišnjaci hostese, pokazuju naše knjige zainteresiranoj publici. Firma je naše treće dijete, vrlo zahtjevno, haha, koje je preraslo nas sve, a s tim djetetom imamo intenzivan odnos svo četvero.
S obzirom da je naš razgovor dio projekta o ženama u nakladništvu, evo i pitanja koje mi je skoro neugodno postaviti, premda znam da nije suvišno, a nije ni nemoguće da ću dobiti pozitivan odgovor. Dakle, je li bilo situacija kad si pomislila da bi ti u poslu bilo lakše da si muško ili da si na neki sastanak došla s mužem?
Volim to što sam žena, a nas dvoje funkcioniramo uvijek kao tandem, pa i u podjeli muško/ žensko. Nisam se generalno osjećala ugroženom, ni manje cijenjenom jer sam žena, ali ako sam se kad i osjetila podređenom, na ženski način sam se izborila s tim, strogošću, haha. A za te muške stvari sam imala muža, partnera, sudruga, u tom smislu smo se mogli podijeliti.
Kad već sama spominješ strogoću, prati te takav glas…
Jedan naš autor, nakon jedne promocije koja je bila super, odlično su svi govorili, i on i predstavljači, a i ta knjiga je sjajna, uglavnom, ja mu priđem da čestitam, a on „Jesi zadovoljna, mislim, ne znam, ti si tako stroga…“ I nastavnici naše djece, pa i roditelji njihovih prijatelja su nam znali reći da smo od strožih roditelja, nemam pojma, Seid i ja se stvarno ne doživljavamo takvima.
Novo izdanje Festivala svjetske književnosti, samo što nije (3. - 8. 9. 2023.). Spremate li kakve programske pomake i novitete?
Festival će ove godine biti naglašeno ženski, kad već nismo uspjeli nastaviti naš Festival „Feminizam je za sve“, tu nas je prekinula korona. Joanna Bator, poljska autorica koju već dobro poznajemo, dolazi nam s knjigom o četiri generacije žena, naslov je „Gorko, gorko“. Šveđanka Elin Cullhed stiže s knjigom „Euforija“ o Sylviji Plath, evo opet ženska tema; nastupit će i Hila Blum, izraelska autorica s kod nas već poznatim i omiljenim naslovom „Kako voljeti svoju kćer“, također evidentno izrazito ženska knjiga. Još jedna vrlo ženska knjiga i super mi je drago zbog nje je „Mary“, o Mary Shelley, s potpisom Anne Eekhout, nizozemska autorica je u pitanju. Zatim, španjolska zvijezda Vanessa Montfort s dva romana koji ženu imaju i u naslovu, „Žene koje kupuju cvijeće“ i „Žena bez imena“, o španjolskoj dramatičarki Maríji Lejárragi, koja je imala problema baš zato što je žena s obzirom da joj je muž krao drame i plasirao ih kao svoje. Evo, u šubu sam nabrojila pet gošći, a bit će ih ove godine stvarno puno.
Stiže nam i Gospodinov, uz novo izdanje „Fizike tuge“ koje je friško iz tiskare, a u međuvremenu su objavljene i druge njegove knjige („Vremensko utočište“, „Sva naša tijela“), sve u prijevodu Ksenije Banović.
Kad smo kod friškog Bookerovca, zanima me kako se izborite za sve te ekskluzivne festivalske goste, znam da neki glatko odbiju druge festivale u regiji, ali k vama dođu.
Ma, odbiju i nas, autori neki svoj raspored moraju imati, a mi se preklapamo sa žestokom konkurencijom, u istom smo terminu s Berliner Literaturfestival. Masovno tamo budu i autori koje smo mi objavili, Leila Slimani je prvo bila kod nas, pa onda u Berlinu, Hervé le Tellier, koji nam dolazi ove godine, bio je čini mi se prošle u Berlinu. Péter Nádas nam dolazi ponovo, bio je na prvom Festivalu u ZKM-u i evo zanimljivo, stiže nam opet baš kad se vraćamo u prostor s naših početaka. Na prvom Festivalu, sjećam se, nastupio je na zadnjoj tribini, a sad ga imamo na otvaranju, predstavit će svoju novu knjigu „Strahotne priče“.
A kako dođu? Pa ljubazno ih pitamo, evo objavili smo vašu knjigu, tu je, dođite nam. Princip je da zovemo autore koji su objavljeni u Hrvatskoj, i fokusiramo se na aktualne knjige, uvijek je tako bilo, jedini dotad neobjavljeni autor bio je Jergović na prvom Festivalu, odnosno, knjiga o kojoj se tada razgovaralo još nije bila objavljena, u pitanju je bio „Rod“ koji uskoro ponovno izlazi u novom izdanju u Djelima Miljenka Jergovića.
Ipak, ima li netko koga već godinama (ne)strpljivo čekate da napokon potvrdi dolazak?
Pa da, sve koji još nisu bili strpljivo čekamo da dođu…
Što bismo još izdvojile?
Deseta je godišnjica smrti Mirka Kovača, pa ćemo imati nekoliko programa posvećenih njemu i njegovom scenarističkom i prozaističkom radu. Novo izdanje „Malvine“ nam izlazi, to je stvarno aktualna knjiga, bila je zapravo knjiga prije svog vremena, o lezbijskoj vezi, nevjerojatna proza. Imamo tim povodom i izložbu Slobodane Matić Kovač, portrete književnika iz perioda od 40-ak godina, bit će postavljena u Galeriji Kranjčar.
Postavit ćemo i našu redovnu izložbu „Umjetnici i književnost“, ovaj put u Knjižari Fraktura. Ta je izložba, naoko tek usputni sadržaj, toliko na visokom nivou, svi koji su pisali o njoj to su prepoznali. I nevjerojatno je kako je okupila umjetnike svih generacija, od studenata do akademika, te raznih profilacija, slikara, crtača, animatora, kipara...
Dolazi nam i predstava po knjizi „Zajednička čitaonica“, Štiks i Arsenijević su je kao urednici dramatizirali, izvodi se u Beogradu i po svemu što smo čuli, po insertima koje smo vidjeli, mislim da će to biti baš jako dobro.
Doći će nam Antonio Scurati i to ponovo, davno je bio, a sada promovira prva dva toma monumentalne sage o Mussoliniju. Dolazi i David Grossman, u iščekivanju smo njegovog novog romana „Osmijeh kozleta“.
Poetičan i neočekivan naslov, tj. prijevodno rješenje…
Bilo je hoćemo staviti kozlića ili kozle, ali divan je 'osmijeh kozleta', kao 'osmijeh djeteta', bit će vani taman za Festival.
Grossman je jedan od autora kojima moramo biti zahvalni što su nam se odazivali i u doba korone. Gostovao je u hibridnom obliku, pitanja su mu postavljana iz jednog TV studija, a on je odgovarao iz drugog… I Francesca Melandri nam je bila na raspolaganju, najprije je gostovala uživo, a tijekom korone i u hibridnom obliku, i najavila se doći opet ako želimo, ove godine nastupa u Berlinu. A evo, kad smo kod korone, uživo nam se tad bio odazvao Etgar Keret, pa Bogdan Stanescu, Semezdin Mehmedinović, trojica inozemnih autora. Velika stvar je da smo izbjegli zoom, a s autorima koji nisu bili u mogućnosti doći, organizirali smo televizijske intervjue, iz TV studija, na taj način smo slušali i Javiera Cercasa.
Ne njegovati književnost i knjige, to je smrt, i zaludu su nam svi zakoni o jeziku ako nećemo paziti na književnike, na prevoditelje koji također proizvode jezik, jer svi oni koji se bave književnošću stvaraju jezik, ne proizvode ga ni zakon ni sabornica...
Prošle godine ste se već skroz vratili u normalu…
Sad tek osjećamo da je sve to oko korone prošlo, prošle godine ništa nije bilo hibridno, došla je publika i sjajni gosti, i prostor je bio divan, premda silno izazovan akustički, a bojali smo se i vrućine kojoj ne bismo mogli doskočiti, srećom nam je vrijeme išlo na ruku. Svi ti tehnički izazovi daleko premašuju financije koje mi kao privatna firma možemo podnijeti, a javno financiranje ne prati adekvatno rast troškova, poskupjelo je sve, put, smještaj, hrana… Ni sponzori nisu potaknuti da ulažu, to svi dobro znamo, jer ih književni festival neće dovesti na televiziju kao kada sponzoriraju sport. Kako je govorio profesor Radovan Ivančević, kad bi se bilo što iz umjetnosti i kulture prikazivalo na televiziji koliko nogomet, svi građani Hrvatske znali bi što je timpan, arhitrav, kakav Dürer ima potez, dakle, sve.
Za nacionalnu kulturu književnost je ipak ključna, jer u književnosti je jezik, sve druge umjetnosti mogu funkcionirati svugdje na svijetu, a jezik se mora prevesti da bi naša književnost putovala. Ne njegovati književnost i knjige, to je smrt, i zaludu su nam svi zakoni o jeziku ako nećemo paziti na književnike, na prevoditelje koji također proizvode jezik, jer svi oni koji se bave književnošću stvaraju jezik, ne proizvode ga ni zakon ni sabornica, ni sudovi ni odvjetničke kancelarije, oni imaju svoj stručni jezik, ali ovaj pravi, lijepi „zuji, zveči, zvoni, zvuči“ jezik, to je književni jezik, pa ako ga svedemo na zakon, on se neće proizvoditi nego venuti. Tako da je književnost kraljica svega, i jezične produkcije i nacionalne kulture.
Imate i nakladničku kuću i knjižaru i Festival, proslavili ste velike obljetnice, primili međunarodne nagrade i mnoge neformalnije potvrde za svoj rad – ima li još nešto što si u dogledno vrijeme želite?
Želim da Fraktura, naše treće dijete, još malo stasa i odraste i osamostali se, da može živjeti i raditi i bez svojih roditelja. To mi se čini kao najbolji dokaz njezine zrelosti i našeg uspjeha, da, to si želim u dogledno vrijeme.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.