Stanislav Marijanović : Ono što ja radim je prije klistir i psovka, nego sedativ

Stanislav Marijanović, likovni umjetnik - grafičar, ilustrator i pisac, širokoj je publici, i hrvatskoj i svjetskoj, najpoznatiji kao autor knjiga o čudovištima: "Kućna čudovišta" - tom 1 i 2, "Knjiga čarobnih formula", "Izgubljene papuče", "Enciklopedija čudovišta" (ovjenčana, kao najbolja knjiga 2009. godine, nagradama "Grigor Vitez" i "Mali princ"). Povod za razgovor izlazak je dvije nove knjige: "Enciklopedije čovjeka" i "Čudovišta u muzeju".

 
Ana Ðokić : U petak, 29.1. u okviru manifestacije NOĆ MUZEJA '10. u Muzeju Slavonije u Osijeku održana je promocija Vaše najnovije knjige "Čudovišta u Muzeju". Možete li nam reći kako su se tom prigodom družila čudovišta i posjetitelji, i što čudovišta uopće rade u jednom muzeju, kad znamo da i sasvim obični građani rijetko u njih zalaze?

Stanislav Marijanović : Kroz prostore Muzeja Slavonije te je noći protekla bujica od 6000 posjetitelja. Oni su se, zapravo, prošetali jednom ogromnom slikovnicom - od stranice do stranice. Sa zidova, sa stropova, kroz prozore, iza izložaka, ponekad iz tame,  promatrali su ih likovi iz predstavljene knjige - uglavnom čudovišta.

Obzirom da su drugim danima prostori m(M)uzeja mirna i nerijetko slabo posjećena mjesta, u njih su se naselila čudovišta - ako je knjizi vjerovati - ne baš divlja i zlonamjerna kako bismo očekivali.   

O kakvom je projektu Muzeja Slavonije i Vas kao autora "Čudovišta u Muzeju" zapravo riječ?

Radi se o ideji da se putem knjige (stripa-slikovnice) Muzej približi djeci, odnosno, mladima. Naime, veliki broj djece pozna i simpatizira moja čudovišta iz nekolicine drugih knjiga. Radnja knjige "Čudovišta u Muzeju" odvija se upravo u Muzeju Slavonije, a njeni su glavni akteri mlađahni potomci ljudskog i čudovišnog roda. U priču su unesene i brojne obavijesti o samom Muzeju, svakako, na način nenametljiv i duhovit.

Eto, nadamo se da smo uspjeli čitatelju učiniti Muzej intrigantnim, a ujedno i bliskim mjestom koje će posjetiti sa zadovoljstvom. Sjajna inscenacija postavljena za prezentaciju knjige u NOĆI MUZEJA, biti će trajni ambijent u kome će se održavati nekolicina aktivnosti koje Muzej organizira za djecu.

Prije dva mjeseca objavljena je Vaša „Enciklopedija čovjeka". Iako je Enciklopedija puna humora, i kad su ilustracije i tekst o pitanju, riječ je o jednom veoma ozbiljnom djelu. Ono što je posebno zanimljivo jest da, za razliku od ostalih Vaših knjiga koje govore o čudovištima, "Enciklopedija čovjeka" priča priču o ljudskome rodu i to iz perspektive - čudovišta.

"Enciklopedija čovjeka" (pisana rukom čudovišta) nastala je neposredno nakon "Enciklopedije čudovišta" i predstavlja, na neki način, njen pandan. Obraća se nešto starijem čitatelju od prethodne, po sadržaju je ozbiljnija i kritičnija prema ljudskom rodu. Ona upozorava na određene negativne osobine ljudskog bića i negativne pojave u ljudskom društvu, s naglaskom na one koje su debelo kumovale alarmantnom stanju u kome se čovjek i priroda danas nalaze.

Usudio bih se reći da ta knjiga nastoji čitatelja probuditi, otrijezniti i osvijestiti - pogledajmo kakvi smo u objektivnim očima (čudovišta) - te ga učiniti odgovornijim. 

I, kako čudovišta doživljavaju nas ljude?

Neka nam kažu ona sama - evo jednog navoda iz "Enciklopedije čudovišta":

"Veliki dio ljudskog roda ne ponaša se kao stanovnik, već kao gospodar i vlasnik planeta Zemlja i njegove uže okoline. Svojom neartikuliranom, neosmišljenom i neumjerenom ekspanzijom ugrožava opstanak: svih živih bića, još uvijek poluživih bića, već polumrtvih bića, preostalog dijela čovječanstva te svoj vlastiti. Na koncu, ono što nam je ipak najvažnije, on ugrožava opstanak i nas čudovišta, a to mu uopće nije važno. Eksploatirajući i konzumirajući prekomjerno ono što nije sam stvorio, ono što je naslijedio kao svoje prirodno okružje, nanosi goleme štete našem planetu, prirodi, živim stvorenjima, sebi samome, svojim i tuđim budućim naraštajima, pa tako i nama čudovištima. Znajući da je ljudsko biće odgovorno za nestanak mnogih, biljnih, životinjskih, pa i ljudskih vrsta,  vjerujemo da postoji opasnost i za opstanak mnogih vrsta nas čudovišta... "

Ovaj je navod samo dio znamenite odluke Velikog vijeća čudovišta, kojom se odlučuje obznaniti ljudskom rodu postojanje još jednog razumnog stvora na Zemlji - čudovišta. Da upotpunimo sliku o nama, ljudima, u očima čudovišta, navest ću i neke atribute koji nas prate u nastavku spomenute odluke: ohol, slijep, neodgovoran, paničan, neuračunljiv, opasan i tako dalje.

Mogli bismo reći da smo, u očima čudovišta, čudovišta mi. "Enciklopedija čovjeka" to argumentira i ilustrira, ali na način duhovit i nezlonamjeran. Ponekad se stječe dojam da nas čudovišta gledaju (roditeljski) kao da smo nedorasla, razmažena, ohola, halapljiva i hirovita djeca.   

Tko je Kakbulznadar Besprijekorni?

Čudovište Kakbulznadar Besprijekorni moj je paravan, on je pisac, narator u obje enciklopedije i s lakoćom izgovora ono što je meni, kao ljudskom biću, teže uočiti i reći. Ja ponekad nastojim pravdati svoj ljudski rod, ali on ne. Kakbulznadar se nametnuo svojim ogromnim iskustvom, znanjem, argumentima, moralnim autoritetom, nesebičnošću i odgovornošću. Čak i kada nam je dosadan, smiješan i antipatičan, zaslužuje ozbiljnu pozornost. Možda je on glasnogovornik naše (čiste) savjesti.

U pripremi je Antologija suvremene hrvatske bajke u kojoj su uvršteni i Vaši tekstovi. Kada ste se, i iz kojeg razloga, kao "ozbiljan" likovni umjetnik, okrenuli "neozbiljnim" bajkama?

Da se razumijemo, ozbiljnim likovnim umjetnikom smatram se i danas, no sada i stvaranje bajki držim vrlo ozbiljnim poslom.

Međutim, istina je da sam prvu knjigu napisao i ilustrirao, recimo, gotovo slučajno. Naime, prije desetak godina, nekako istodobno, stigoše mi neki poveliki računi i ponuda da ilustriram jednu knjigu. Tekst knjige je bio grozan skoro kao suma pristigla za naplatu. Što mi je drugo preostalo već sam napisati tekst pa se dočepati i piščevog honorara? Ta je knjiga prevedena na dvadesetak jezika te nije bilo razloga ne napisati i sljedeću. No, već je sljedeća bila ponešto ozbiljnija. I tako redom... 

Jednom ste prigodom izjavili kako Vi zapravo pišete angažirane tekstove koji su samo zamaskirani u bajke, takozvane nebajke-bajke.

Ono što ja radim niti je slatko sredstvo za spavanje, niti laka opojna droga - to je sredstvo za triježnjenje, za povraćanje loše hrane, prije klistir i psovka, nego sedativ i slatko lažuckanje. E, da bi netko tako nešto sa zadovoljstvom i bezbolno progutao, složit ćete se, mora biti vrlo ukusno pripravljeno. Tek kad je u želucu počinje djelovati.

Može li se preko umjetnosti mijenjati stvarnost?

Svakako, ali to ne znači da je ona jedino i uvijek najdjelotvornije sredstvo. U svakom slučaju, ne treba zaboraviti da i ona može biti zlorabljena te korištena da se stvarnost mijenja u nama neželjenom ili krivom pravcu.    

Mislite li da poruke o nenasilju, toleranciji, pravu na različitost, poštivanju ne samo drugih ljudi i životinja već i samog planeta Zemlje, koje kroz Vaše knjige o čudovištima šaljete u svijet, imaju ikakvog utjecaja na čitatelje da i sami postanu angažirani kada je očuvanje našeg planeta u pitanju?

Da, vjerujem u to. Da nije tako ne bih ni pisao, ili bar ne bih pisao na način na koji to činim.

Budući da već skoro dva desetljeća živite u Solunu, recite nam jesu li Grci ekološki osvješteniji od Hrvata?

Mislim da nisu. Mi imamo, iz raznih razloga, relativno razvijenu svijest o zajedništvu i zajedničkom dobru. Ona je jedan od temelja (i) ekološke osviještenosti.  

Kao pisac i ilustrator, dakle kompletni autor jednog djela, otkrijte nam kako nastaju Vaše knjige. Drugim riječima, što je prvo - tekst ili ilustracija?

Knjige mi nastaju nekako ovako: Probudim se rano ujutro, otvorim novine, preskočim lovilice love i reklame, zaobiđem lagalice i pljuvalice pa pročitam preostalih pola stranice. Zgrozim se. Pregledam poštu, izbrojim račune, užasnem se. Da se smirim izađem van prošetati između dva preostala osmuđena drveta koja se zovu park i popiti kavu. Pri tome me tri puta zgaze histerični automobili: jedan nafiksani dvosjed, jedan crni sarkofag i jedna raspojasana kamiončina.

Potom me  opljačkaju dvanaestgodišnja djeca te pokuša otrovati konobarica, spremna učiniti baš sve da bi kupila nove čizme dohalternjače i, ako uspije, nešto djeci za klopu. Preživim. Vratim se doma i vidim: moje djevojčice još mirno spavaju. Ganem se i pomislim kako bih im trebao pomoći da se lakše snađu u gužvi i panici, koja (već) vlada svuda oko nas. Što im reći kad otvore oči?

Tako nekako; sjednem pisati tekst, no pišući bilježim i skiciram ideje za ilustracije. Ponekad, kada su ilustracije gotove, mijenjam tekst da bih ga bolje uskladio sa slikom.

Dok bi se "Kućna čudovišta", "Izgubljene papuče", "Knjiga čarobnih formula", pa čak i "Enciklopedija čudovišta" mogle svrstati pod takozvane "knjige za djecu" koje s užitkom mogu čitati i odrasli, Vaša "Enciklopedija čovjeka" čini se namijenjena prvenstveno odrasloj publici. No, kako kod nas ovakva vrsta ilustriranih knjiga "za odrasle" nije uobičajena i izlazi iz okvira ustaljenih formi, čini se da je, "Enciklopedija čovjeka" iako grandioznog obima i sadržaja, zasad izmakla pozornosti književnih kritičara. Zato nam recite, imate li neke povratne informacije, kakve su reakcije autorima najvažnijih kritičara - široke čitateljske publike?

Masa ljudskih bića najradije bi prodrijemala život zaštićena i izolirana u nekoj vrsti inkubatora, oslobođena napora i, svakako, tereta odgovornosti. Možete li zamisliti kako bi izgledao izbor knjiga u inkubatorskoj biblioteci? "Enciklopedija čovjeka" tamo sigurno ne bi našla mjesto. Razumljivo mi je da čitatelji "uspješno" i samozadovoljno usidreni u svom spokojnom prostoru i vremenu drže ovu knjigu pretvrdom i uznemirujućom poput kakve optužnice.

Kada to čujem, zadovoljan sam jer ona takva i jest. Još veća masa ljudskih bića baulja vjetrometinom tražeći svoje mjesto. Među njima je vrlo mnogo mladih. Oni žele neki novi, bolji svijet. Eto, njima se "Enciklopedija čovjeka"  izuzetno sviđa - vele da je poticajna, ohrabrujuća i istini sklona. Kada to čujem, zadovoljan sam jer ona takva i jest.

Planiraju li Kakbulznadar Besprijekorni i Stanislav Marijanović sastaviti neku novu "nebajku-bajku"?

Kakbulznadar je (privremeno) odustao. Preveć se upetljao u čovječje rabote pa se, jadan, razbolio. Eno, boli ga glava, silno mu se povraća... Dok on dođe k sebi, ja ću napraviti jednu slikovnicu-pokajnicu i nešto crtanih filmova.

Hvala na razgovoru. U ime čitatelja našeg portala, kao i u svoje osobno ime, želim puno sreće u daljem radu i Vama i Vašim čudovištima.

***

ZANIMLJIVOSTI O AUTORU

 
Stanislav Marijanović voli:

1. Stanislav
2. Marijanović
3. voli
4. jednostavno
5. postojati

Stanislav Marijanović ne voli:

1. Stanislav
2. Marijanović
3. ne
4. voli
5. surogate