Sven Popović : Mali i Levijatan (ulomak)
Pametniji od svojih godina, pomalo ustrašen, ali spreman zagristi život – to je Mali. Mladić kojem se toliko žuri odrasti da će u toj žurbi napraviti i poneki nepromišljen korak. Jedan od takvih poteza odvest će ga ravno do Strijele i Igle, pustolova čije su dogodovštine katkad opasne, ponekad ludo uzbudljive, nekad vesele i razuzdane, ali jedno je sigurno: odvažno plove morima i prkose svemu što im ograničava slobodu.
Pročitaje ulomak iz novog romana Svena Popovića, koji se odmiče od tematskog prostora koji je zapasao prvim dvjema uspješnicama, pa je grad i probleme urbane mladeži zamijenio punokrvnim fantasyjem! Roman "Mali i Levijatan" predstavlja pisca u novom ruhu, autora koji kroči bajkovitim predjelima vlastite mašte i osvaja duhovitošću, dinamikom i dovitljivošću.
Prvo poglavlje
Uglavnom se sjećala ove priče, a one koja joj je prethodila nešto manje. Neki će se zapitati koja je to priča „ova“, a koja „ona“, ali trenutno nije vrijeme ni za jednu ni za drugu. Molim? Što ste me to upitali? Aha, kad ću vam ih ispričati? Kad bude vrijeme za to.
Sad vidimo djevojku na palubi, rukama naslonjenu na brodsku ogradu.
Dan je bio sunčan i vruć, povjetarac blag, ali bez učinka. Djevojka je bila visoka, tanka i vitka, poput strijele. To joj i jest ime. Strijela.
Lijepo joj je lice mjestimice imalo vučje crte, a zamršena i sjajna kosa boje dagnje padala ispod brade, gdje su zveckala okrugla zvonca koja su joj visjela s ušnih resica. Ključne su joj kosti zatezale tamnu kožu prekrivenu nizom tetovaža koje su tvorile zamršenu priču. Dva znatiželjna opsidijana promatrala su grad koji se otvarao ispred nje i mrštila se. O bokove je zataknula nekoliko bodeža različitih duljina.
Svilengrad se prostirao pred njom; sva njegova vijuganja i buka i smrad. Prvo što se moglo razaznati kada biste grad gledali izdaleka bile su dvije kupole na suprotnim stranama grada. Desno se nalazila šarena kupola čije su se boje mijenjale, stapale jedna u drugu i poprimale začudne oblike. Eno, sad joj se učinilo da na njoj vidi jato lastavica. Šarena je kupola pripadala Gospi od Cvijeća, svetici koja, barem ako se upita Strijelu, to nije, barem ne u svakidašnjem shvaćanju te riječi. Gospa od Cvijeća slavila je slobodu i tjelesnost, njezine su opatice ponekad bile oskudnije odjevene od kurvi u Plavoj ulici, a davale bi utočište svima koji bi to zatražili.
Druga je kupola bila brončana, svjetlozelena patina davno ju je prekrila. Toliko davno da se nitko živ nije sjećao njezina brončanog sjaja. Ta kupola, skromnija, ali mnogo glomaznija, pripadala je Gospi od Boli, a ona je netko za kog bi se svakako moglo reći da je svetica. Ta je kupola tu, ako je vjerovati mještanima, bila i prije samog grada čije ime nekoć nije bilo Svilengrad, nego nešto drugo, nešto izgubljeno, bila je tu prije negoli su hram oteli nekom drugom božanstvu ili božanstvima i dali je njoj. Ta je Gospa slavila umjerenost i za patnju je govorila da oplemenjuje ljude.
Strijela je itekako bila upoznata s njezinom plemenitošću.
Naslonila se leđima o ogradu. Nije se mogla sjetiti imena vrhovne redovnice iz sirotišta. Sjećala se njezina zgužvana lica, mutnih očiju, rijetkih brkova i još rjeđe, masne kose, ali njezino ime nije mogla prizvati. Nije bila sigurna je li se uspjela prisjetiti njezina imena posljednji put kad je bila ovdje, što i nije bilo tako davno.
Posada je iskrcavala stvari, a neki su, u to nije bilo sumnje, već bili pripiti i koji bakrenjak ili čak srebrnjak u dugu. Velika su se grimizna jedra vijorila, a mornari su koracima bubnjali po palubi broda. Doplovili su ovdje jutros, u uru dok još niste sigurni je li dan ili noć, kad je opna između sna i jave meka. Strijela je pokušavala spavati, vrtjela se u visećoj mreži toliko da joj je Vrana, koji je spavao blizu nje, rekao da ode vileniti na palubu jer ne može spavati od nje. Pa je izišla na palubu i gledala kako grad raste. Ostala je ondje neko vrijeme i promatrala blijedosivi polumjesec kako pluta nebom.
„Hej, mala! Što radiš?“ u razmišljanju ju je prekinuo duboki glas. „Što te briga?“
Podignula je pogled. Pred njom je stajao visoki, suncem opaljeni muškarac. Gusta crna kosa i jednako gusta, navoštena brada bile su mu prošarane sijedima. Ako biste mu se dovoljno približili, osjetili biste miris duhana, paprene metvice, cimeta i znoja. Imao je šminku ispod očiju, šminku boje noćnog neba, a na prsima mu se nalazio quipu, njegova omiljena drangulija. Bila je to ogrlica boje zvjezdanih dubina, isprepletena neobičnim bijelim uzorcima. S ogrlice je visilo mnogo raznobojnih konopa različitih duljina, na kojima su se nalazili prstenje, biserje, perle i zrnca. Na desnom boku bio mu je rapir, a na lijevom nekoliko bodeža.
„Sve si mislim jesi se možda predomislila pa se ipak želiš zarediti…“
„Pa dobro, Igla, oko barem jedne stvari u životu sam sto posto sigurna.“
„Da se nikad ne bi htjela vratiti u sirotište?“
„Ne, nego da bi ti bio bolja dvorska luda nego peljar.“
„Tvoja drskost je tvoja snaga“, rekao je blago i raskuštrao joj kosu.
Naslonio se na ogradu pored nje i pogledom pratio smjer njezina pogleda.
„Zaista je nužno da se ovdje stalno vraćamo?“ upitala ga je.
„Jest, ako želimo znati što se događa tamo na Istoku, onda jest.“
„Postoje i drugi veliki, slobodni gradovi.“
„Ne ovakvi“, odmahnuo je glavom. „Hajde, idemo.“
„Kamo ćemo?“
„Vidjet ćeš.“
Spustili su se s broda i grad ih je prigrlio.
Piljari su vikali, ljudi su vukli kola puna bačvi, voća ili žita, ulični su svirači tamburali. Svilengrad je neprestano zujao, a na njegovim bi se ulicama nešto događalo u svako doba dana. Sajmišta su radila neprestano, i njihov bi se oblik i veličina mijenjali, njegovim ulicama prolazile su povorke ili bi se pak pijanci utrkivali na konjima, a bile su tu i tučnjave i psovke i krvave kavge, zatim ples, i pjesma, i glazba, i stenjanje i smijeh. Pročelja njegovih zgrada bila su crvena, i plava, i zelena i nepravilnih oblika, a ulice kao da su bile žive i gmizale su i mijenjale smjer. Tlocrt grada mijenjao se iz dana u dan.
Prošli su kraj fasade gdje je crvenom bojom bilo napisano „UŽAD ROBOVLASNICIMA“, a ispod toga slomljeni lanac i okovi. Nešto dalje jednako je krvavom bojom pisalo: „NEMA MIRA DOK POSLJEDNJI BOGATAŠ NE VISI OBJEŠEN CRIJEVIMA POSLJEDNJEG MISIONARA“. Jedan natpis kazivao je sljedeće: „RADNICI, ROBOVI I SELJACI, PLEMIĆI SE VIŠE NEĆE HRANITI VAŠOM BIJEDOM“. Prošlo je više godina otkako se grad otarasio robovlasnika i vlastele, ali poruke su i dalje bile ovdje, nisu blijedjele. Sjećala se kako je i sama htjela sudjelovati u borbama, ali joj je Igla bio naložio da ostane na brodu.
„Ali što ako počnu pucati po brodu?“
„Izvan dometa smo, ne mogu.“
„Ali što ako ipak počnu?“
Slegnuo je ramenima. „Sagni se.“
Borba se nastavila na otocima i više se njih izborilo za slobodu, a neki se gradovi i dandanas bore za nju. Bukteći otoci, tako su ih zvali s druge strane svijeta. Neki su opet završili u lancima. Naši otoci, naše vlasništvo, tako ih je zvala gospoda s druge strane svijeta.
„I kad se brat i sestra spoje u nebesima, tad će se grotlo pakla otvoriti pod nama!“ na jednom je skretanju mahnito vikala žena u odrpanom habitu redovnica Gospe od Boli.
„Kako im ne dojadi?“ Strijela upita Iglu.
„Što to?“
„Najavljivati smak svijeta.“
„Više se ne zamaram time.“
„Da? Pretpostavljam da si ti preživio više krajeva svega.“
„Jesam, da, nekolicinu“, nasmijao se.
„Da čujem onda.“
„Jedan je bio tijekom Velike pobune, dok sam još bio klinac, tamo na Istoku“, mahne rukom u tom smjeru. „Kako su ono govorili? Aha, da: 'Kad tama i divlji čovjek dođu na izvor sunca, tad nastupit će vječna tmina.' Nisu shvaćali da ono što oni nazivaju divljim čovjekom nije imalo nikakvu namjeru ploviti tako daleko, a kamoli se baviti osvajanjem.“
„Što još?“
„Dok sam bio mladić, kiša je bez prestanka padala sto dana.“
„Poplavio ti je grad?“
„Ne, imali smo sasvim dobre odvode.“
„Aha, hajde, još!“
„Kad je zima potrajala dulje nego što je trebala, rekli su da će opet nastupiti vječni mrak i hladnoća i da će zlodusi do nas doploviti na brodovima od mrtvačkih noktiju s jedrima od kose tih mrtvih ljudi.“
„Taj koji je tu glupost izmislio sigurno nije bio dobar moreplovac.“
„Svakako“, nasmiješio se igla. „Ali znaš li što je sigurno?“
„Što?“
„Ovaj svijet neće nikada prestati. Izgledao bi dobro u pepelu, ali prestati neće, riječima jednog začinjavca.“
„Kako misliš?“
„Bogovi su pizde. Ako stvarno postoje.“
„Nemoj da te čuju.“
„Kažem ti, ako postoje, gluhi su i slijepi, ili jednostavno okrutni.“
„Vidim da smo dobre volje danas.“
„I draže bi im bilo da nas nema, da smo i dalje zaboravljeni, negdje u onom vječnom mraku koji je nekoć prekrivao ovaj svijet.“
„Ma kakav mrak?“
„Ništa ti ne shvaćaš, mlada damo.“
Igla se uz psovku izmaknuo netom ispražnjenom sadržaju kante iz nečije kuće, na što mu se nekoliko ljudi nasmijalo. Ošinuo ih je pogledom i smijeh je istog trenutka zamro. Pogled na čovjeka s mnoštvom tetovaža, ali i mnogo ožiljaka, koliko ritualnih, toliko i onih zadobivenih zbog uzbudljiva života bio je dovoljan da shvate tko je. Njegove tamnoplave oči promatrale su ih još samo trenutak prije negoli je prstima prošao kroz bradu i obrisao ruke o hlače, usput na njima ostavivši trag voska.
„Znam te“, najednom kaže Strijela.
„To je izvrsno.“
„Ne ideš nikamo bez jasnog plana, zato mi reci kamo idemo jer odbijam povjerovati da tek toliko lutamo u potrazi za zabavom.“
„U pravu si, idemo nekamo“, zaustavio se na ulazu u Plavu ulicu.
Plava je ulica ime dobila po plavičastom dimu opijuma i smirajploda koji je dolazio iz cijevi staklenih nargila. Zgrade su bile šarene i vitičaste i činilo mu se da su svi u četvrti ili nasmijani ili pijani. Ili jedno i drugo. Ondje nasilja gotovo nikada nije bilo, lopovske su gilde držale oko na svemu, dobro znajući da bi krv samo privukla gradsku stražu i dala povoda trgovačkom vijeću da digne strku i počne propovijedati o propasti morala i gradskih vrijednosti koje Svilengrad, dakako, nije ni imao.
„Zna li Hrast da idemo?“
„Znaju samo Vrana i Kos“, vragolasto se nasmiješio.
„Znači da je samo pitanje vremena kad će saznati cijela posada i svaki pijanac u blizini dokova.“
„Ne vjeruješ li braći?“
„Vrani vjerujem, a vjerujem i Kosu, ali više vjerujem njegovoj ljubavi prema medovači.“
„Tko te naučio da budeš tako zlobna?“
„Ti, naravno.“
„Nisi mogla ništa lijepoga naučiti od mene, a?“ Igla ju je pogledao s mješavinom blagosti i znatiželje. „ Samo ružne stvari?“
„Kao, na primjer, što?“
„Kako pjevati.“
„Nikad te nisam čula kako pjevaš.“
„Pjevam kad sam sretan.“
„Što znači da nikada nisi sretan.“
„Ili da jednostavno nisam sretan u tvojoj blizini.“
Zastali su ispred krčme čija je fasada bila obojena u nešto što je nekoć vjerojatno bila drečava žuta, a sada nalikuje na staru pergamenu. Bilo je to jedno od rijetkih tiših mjesta u Plavoj ulici. Iznad vrata njihala se pozlaćena skulptura ptice čija se vrsta mogla razaznati samo po rasklimanom natpisu na kojem je pisalo: „Zlatni papagaj“. Dva su pijanca zagrljena isteturala i zabila se u Iglu. Jedan od njih krenuo je nešto izustiti, na što ga je drugi samo odvukao dalje. Strijela se zahihotala.
„Zlatni papagaj…“
„Jasno ti je da ti plaćaš sve račune?“
„Kao i uvijek.“
„I?“ Strijela je prekrižila ruke. „Hoćeš li mi reći što se nalazi unutra?
Igla joj namigne. „Mogućnost da se dokopamo karte do Okrhnutog otočja“, reče on i uđe.
Mali i Levijatan
- Mozaik knjiga 01/2024.
- 348 str., meki uvez
- ISBN 9789531435901
Svojom se trećom knjigom Sven Popović odmiče od tematskog prostora koji je zapasao prvim dvjema uspješnicama, pa je grad i probleme urbane mladeži zamijenio punokrvnim fantasyjem! Roman 'Mali i Levijatan' predstavlja pisca u novom ruhu, autora koji kroči bajkovitim predjelima vlastite mašte i osvaja duhovitošću, dinamikom i dovitljivošću.