Thomas Brussig : Heroji poput nas

Krajem osamdesetih u Istočnom se Berlinu zbio neobičan događaj. Susjedni Zapadni Berlin upravo je posjetio generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Iza Zida počele su se spontano okupljati grupe građana: u Zapadnom Berlinu moglo se čuti kako iza Zida zazivaju ime generalnog sekretara Sovjetskog Saveza. Istočna Njemačka već je više od četiri desetljeća bila sovjetski nosač tenkova. Zapadna granica bila je opasana zidom i bodljikavom žicom. No tražeći demokratizaciju i «glasnost» građani Istočne Njemačke počeli su skandirati ime Gorbačova. Dugo očekivana revolucija započela je kao komedija.

Postoji li nešto kao «njemački humor»? Nijemci su uvjereni da – postoji. Dapače, kada im se natukne kako se kao narod, smatraju «neduhovitima», odnosno kako se drži da imaju «specifičan humor», Nijemci iskreno ne znaju na što to dotični stranac aludira. No što god Nijemci mislili o svom humoru, u povijesnom smislu ova «materija» je malo kompleksnija. Postojao je njemački klasični idealizam, postojao je njemački ekspresionizam, postojao je njemački mladi film, postojao je čak i krautrock – ali tokom milenija civilizacijskog meandriranja, tokom stoljeća procvata i padova njemačke kulture, nigdje nije iskrsnula sintagma «njemački humor».

Na neki način taj nedostatak humora činio je Nijemce ozbiljnim narodom. Velike ideologije, veliki povijesni događaji, uzimali su se s dužnom ozbiljnošću. Česi su bili ti koji su ismijavali povijesne događaje i humorom sabotirali sve velike ideologije. No češki dekonstrukcijski virus danas je ozbiljno mutirao. Pojavljuje se na različitim stranama bivšeg sovjetskog bloka: u Slovačkoj, Rumunjskoj... Sve je postalo podložno zafrkanciji: i strašni dani komunizma, i veliki prevrat, i veliki dani izgradnje demokracije.

Nakon što su građani Istočne Njemačke 1989. zazivali ime sovjetskog cara češki virus pojavio se i u Njemačkoj. Roman «Heroji poput nas» Thomasa Brussiga «češizacija» je nekoć seriozne njemačke kulture. U njemu Brussig ozbiljno duhovito piše o nepoznatim detaljima «kraja moderne», «kraja hladnog rata» i «kraja povijesti» - te o tome kako je zapravo pao Zid.

Pred berlinskim graničnim prijelazom u Bornholmskoj ulici te jeseni 1989. gurale su se tzv. «narodne mase», piše Brussig. Ali samo «simbolički» gurale, «jer što drugo očekivati od naroda koji u svojim revolucionarnim govorima pripisuje zasluge zbog toga što prosvjede najavljuje kod vlasti». Klaus Uhltzscht, mladi pripravnik Stasija, tada je navodno viknuo: «Hajde! Možete vi to!». Narod je čuo povik «Možete vi to!». Ali su i dalje nastavili gurati samo simbolički, tako da su graničari uspjeli zatvoriti kapiju, premda je već i njima «dozlogrdilo čuvati zid», pa su čak bili i «sretni da ga je netko došao srušiti».

Tada je Klaus Uhltzscht skinuo gaće. O tome što je u njima imao duga je priča (koja između ostaloga uključuje i generalnog sekretara Ericha Honeckera). Ali da skratimo, graničari su ostali bez riječi. «Tih dana dogodilo se toliko toga što se jednostavno ne može vjerovati». Ali «tako nešto još nisu vidjeli!... To što se događalo pred njihovim očima bilo je toliko nevjerojatno da ni s kim ne bi o tome mogli razgovarati, jer im nitko ne bi povjerovao». Pred skinutim gaćama Klausa Uhltzschta kapija se otvorila kao more pred Mojsijem. Zid je pao. Na Bornholmskom mostu, 9. studenog 1989., završila je povijest. «Tko u to ne vjeruje, neće razumjeti što se događa s Njemačkom! Bez mene ništa ne daje smisla» kaže Klaus. «Jer ja sam missing link njemačke povijesti!»

Brussig nije prvi koji se zafrkava s velikim danima pada komunizma. S postkomom zafrkavao se Kaminer, film «Good bye Lenin» bio je veliki filmski hit... Ima onih kojima to nije drago. Anna Funder opisuje Istočnu Njemačku kao «Stasiland»: tajna služba je imala 91.000 zaposlenika, od kojih je 13.000 kontrolirao 170.000 informatora (na populaciju od 17 milijuna stanovnika), a arhiva Stasija imala je više pisanih dokumenata od cijele Njemačke povijesti počevši od Srednjeg vijeka...

Istina, povijest je trauma. No traume se najlakše liječe humorom. Uostalom, povijest koja je počela skandiranjem imena generalnog sekretara CK KPSS, prošle godine dobila je i svoj logični nastavak. Ispred Hohenschoenhausena, nekadašnjeg glavnog političkog zatvora DDR-a, prošlog ožujka okupilo se dvjestotinjak pripadnika bivšeg Stasija. Zatvor je danas memorijalni muzej, a Stasijevci su demonstrirali, tražeći da se zatvori, nazivajući ga muzejskom «ćelijom užasa» - kao da to nije njihova «ćelija užasa»... Ukratko, komedija se nastavlja.

(Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu)