Tina Harnesk : Narod što u snijegu sije

Tina Harnesk: Narod što u snijegu sije

Tina Harnesk švedska je autorica koja pripada nomadskom narodu Saami, koji živi na sjeveru Evrope na teritoriju Švedske, Finske i Norveške. Jedan dio Saamija danas živi u gradovima i prihvatio je suvremenu civilizaciju, dok drugi dio tog naroda i dalje njeguje svoj tradicionalni način života, što prvenstveno uključuje gonjenje sobova. Utoliko ne iznenađuje da Harnsek u svojem debitanskom romanu "Narod što u snijegu sije" dok ispisuje dirljivu i humorom prožetu priča o dubokoj traumi jedne obitelji istovremeno piše i o problemima naroda kojem pripada. Podsjetimo da se sličnom problematikom (odnosa čovjeka i prirode, odnosno životinje) bavi i roman "Krađa" Ann-Helen Laestadius, o kojem smo pisali prošle godine, no Tina Harnesk se više usredotočuje na odnos prošlosti i sadašnjosti kroz dvije generacije Saamija.

Narod što u snijegu sije Harnesk Tina

Roman ima dvije, naizgled nepovezane fabularne linije. Prva prati dvoje staraca Saamija, dugogodišnji supružnici Biera i Maridddje stari su bračni par koji sami žive u trošnoj kući na osami, izvan društva držeći se po strani od susjeda. To zapravo znači da preživljavaju starost u surovim uvjetima siromaštva i bez udobnosti suvremene civilizacije, no oni su sretni i ne bune se. Kada Mariddje posjeti liječnicu u gradu i dobije dijagnozu raka u terminalnoj fazi, odlučuje to zadržati za sebe, poduzima sve da ih ne rastave, da ostanu zajedno do kraja, sada kada je ona smrtno bolesna, a Biera pati od demencije. No, ona zna da u životu mora učiniti još nešto: pronaći svog nećaka kojeg su Biera i ona voljeli kao svoje dijete, i ta njezina potraga značit će niz naizgled potpuno šašavih događaja koje će izazvati.

Upravo na njihovu međusobnu odnosu duboke ljubavi, razumijevanja i poštovanja uvelike počiva čitav roman. S obzirom na to da se radnja ne pripovijeda kronološki, nego vrluda u vremenu – što svemu daje izrazitu dozu napetosti – razvoj njihova dugog zajedničkog života saznajemo postupno. Biera je impozantan i zanimljiv lik starog Saamija koji je postigao majstorstvo u izrađivanju predmeta, a Mariddje je literarni križanac između vještice, dobre bake i nekog mitskog bića, krhka starica koja posjeduje duboku mudrost i odlučnost da se suprotstavi nevoljama. Mariddje je zapravo središnji lik čitavog romana, pa iako je susrećemo u trenutku kad se suočava sa smrću, ona kao da utjelovljuje život sam.

Možda upravo zato, Mariddje drugima često djeluje trknuto, no jedan je od onih likova koji vam se „zavuku pod kožu“. Izrazito je živopisno opisana iako logika koju slijedi nije logika suvremenog zapadnog čovjeka. Tako, recimo, ključan razgovor starice i liječnice koja joj objašnjava strašnu dijagnozu prvenstveno karakterizira Mariddjino promatranje liječničinih obrva, koje ona vidi kao gusjenice koje se kreću. No to ne govori o nekakvom šoku, nego o načinu na koji Mariddje shvaća svijet oko sebe.

A taj je svijet bitno drukčiji od našeg suvremenog svijeta: tamo su ljudi i priroda jedno, a bitno se o svijetu i životu ne zapisuje, nego pripovijeda. Tradicija se tako prenosi usmenim putem, a bez nje se ne može naprijed. Toga je na neki neobičan način svjestan muški dio drugog ljubavnog para o kojem se u romanu pripovijeda, i kojeg čine mladi liječnik Saami Kaj i Mimmi, koja nije ni Saami ni Šveđanka, nego dolazi iz Finske. Njih dvoje ne dijele porijeklo i tradiciju, ali se ipak razumiju i vole, njihovo zasnivanje obitelji predstavlja drukčiji način zajedničkog života od onog koji dijele Mariddje i Biera. Iako Kaj i Mimmi žive suvremenim životom i visoko su obrazovani, odlučuju osnovati dom u maloj zajednici gradića Guovddo. Nakon majčine smrti koja ga je jako pogodila, Kaj će se morati suočiti s majčinom ostavštinom, kutijama koje mu je ostavila, a koje sadrže niz neshvatljivih mu predmeta...

Mlađi par u tekstu funkcionira i kao tematska i kao pripovjedna protuteža starom bračnom paru, no i jednom i drugom paru nešto nedostaje, stoga radnju romana pogoni dvostruka potraga. Iako nije uvijek jasno što to likovi rade, sve se čita kao napeti krimić, a postupno odgonetanje dvostruke zagonetke u srcu romana iznimno je zanimljivo i poticajno. Tina Harnesk suvereno vodi široko postavljenu radnju, usredotočujući se samo na ono što je važno, a to u prvom redu znači na odnose među likovima. Radnja romana je zapravo niz pokušaja da se ponajprije shvati u čemu je problem i što se dogodilo, a tek nakon toga, likovi se mogu nadati i ponovnom pronalaženju vlastitih korijena.

A što im to zapravo nedostaje saznat će se na samom kraju priče, ali o čemu se radi može se naslutiti već iz Prologa. On se, dakako, odvija prije početka same radnje, a u njemu Biera priča dječaku bajku o goniču sobova koji se zaljubljuje u háldi, nadnaravno biće slično našoj vili. Ona pristaje biti goničevom ženom, ali pod uvjetom da je on nikad ne nazove háldi. I jasno da gonič prekrši zabranu. Priča je zapravo inačica sličnih priča o vezama smrtnika i nadnaravnih bića u kojima se javlja neka zabrana, poput mita o Orfeju koji se okrenuo da pogleda slijedi li ga Euridika iz podzemnog svijeta. No priča o háldi i goniču sobova u romanu Tine Harnesk dobiva metafikcionano objašnjene. Na dječakovo pitanje zašto háldi nije ostala kad je voljela mladića, Biera pojašnjava „da nikada ne prestanemo žudjeti za mjestom kojem pripadamo“.

Iako će ta priča odigrati ključnu ulogu i u samoj fabuli – prepoznavanje te priče pokrenut će niz događaja, pa i sam rasplet – njezina interpretacija nužnosti pripadanja zrcali temeljnu problematiku čitavog romana. "Narod što u snijeg sije" naime progovara o prisilnom preseljenju Saamija, koje su proveli Šveđani početkom 20. stoljeća, za što su se nedavno i službeno ispričali. Iako sam roman u smislu faktografije ne govori o tome mnogo, u njegovu je podtekstu trauma podijeljenih i rascijepljenih obitelji koje više ne znaju kamo pripadaju.

Roman Tine Harnesk govori o „teškim“ temama, ali on progovara i o mogućnosti nadilaženja i liječenja trauma. A to uvelike uspijeva zahvaljujući iznimno vještom pripovijedanju, obilježenom poetskim slikama i sveprožimajućem humorom. Osobita je vrijednost ovog romana uspjelo kombiniranje tradicionalnih žanrova bajke i legende sa suvremeno shvaćenim romanom potrage i krimićem. Sve je to izvedeno bez trunke sentimentalnosti. Pa iako u tekstu postoje i gotovo veličanstvene scene, poput one u kojoj Kaj prvi put vidi stado sobova koje goniči prate na pašnjake, pripovijedanje stalno iznova uspostavlja ironijsko-humoristički odmak, pa sve ostaje odlično izbalansirano i ne zapada u trivijaliziranje. Tako je, recimo, i Mariddje opisana s puno nježnosti i suosjećanja, ali i s puno humora. Miješanje suprotnosti u pripovijedanju donosi svojevrsnu ravnotežu u čitav tekst.

Zahvaljujući vrlo dojmljivom i izvrsno izvedenom pripovijedanju roman "Narod što u snijegu sije" uspijeva se izdići iznad problematike vezane uz jedan mali narod, uz Saamije, ona postaje univerzalna. Pitanja pripadnosti i čovjekova korijena tako su živopisno postavljena da moraju navesti i suvremenog zapadnog građanina da se zapita o tome.

Ukratko, roman Tine Harnesk uspijeva dobro „prodrmati“ svog čitatelja i natjerati da ga s jedne strane razmisli o malom narodu sa Sjevera, a s druge o sebi samome i svojim korijenima. Ako se dublje zagledamo u sebe, pa koliko se nas čitatelja doista osjeća cjelovitim i zadovoljnim? Možda čitanje "Naroda što u snijegu sije" može nešto promijeniti u svakome od nas.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tina Harnesk

Narod što u snijegu sije

• Prijevod: Lana Momirski
• Hena com 02/2024.
• 312 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532594591

Dojmljiv debitantski roman 'Narod što u snijegu sije' mlade autorice Tine Harnesk potvrda je da švedska književnost obiluje novim, talentiranim glasovima. Uz laskavu nagradu 'Knjiga godine', ova priča pažljivo i s mnogo empatije istražuje složenost obiteljskih odnosa naroda Saami, naglašavajući važnost brige o starijim članovima. Ljubav, gubitak i potraga za identitetom u središtu su romana koji osvaja originalnošću i obiljem humora, a galerija neobičnih likova s Máriddjom na čelu čini ga i pamtljivim djelom.