U 81. godini preminuo suvremeni klasik hrvatske književnosti Nedjeljko Fabrio
Danas je u Rijeci u 81. godini preminuo suvremeni klasik hrvatske književnosti Nedjeljko Fabrio (Split, 14. studenog 1937. - Rijeka, 04. kolovoza 2018.). Fabrio je bio svestran stvaralac, uspješan u različitim književnim žanrovima: pisao je drame, pripovijetke, eseje, romane, glazbene kritike... a studenti ga pamte i kao predavača na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Vježbanje života
Orfejeva djeca
Nedjeljko Fabrio rođen je u Splitu 1937. godine, a hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti te talijanski jezik i književnost diplomirao je 1961. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Radio u riječkim kulturnim ustanovama, Narodnom sveučilištu, časopisu Riječka revija, HNK-u Ivana pl. Zajca, mjesečniku Kamov, a od početka 1970-ih živio je i djelovao u Zagrebu (urednik Dramskoga programa Hrvatske televizije, predavač na Akademiji dramske umjetnosti).
Nedjeljko Fabrio bio je redoviti član HAZU-a; bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1995. godine, te je dobitnik državne Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2007. godine.
Fabrio se u hrvatskoj književnosti najprije javio kao pjesnik i novelist, zatim kao dramatičar, a sredinom 1980-ih i kao romanopisac. U dramskom dijelu Fabrijeva opusa prevladava povezivanje povijesnih tema i suvremenih iskustava, najčešće u obliku sukoba između istaknutoga pojedinca i svjetovne ili duhovne vlasti ("Reformatori", 1967.; "Admiral Kristof Kolumbo", 1968.; "Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?'" 1969.; "Meštar", 1970.; "Kralj je pospan", 1971.; "Magnificat", 1978.).
Njegov se novelistički postupak ("Partite za prozu", 1966.; "Labilni položaj",1969.; "Lavlja usta", 1978.; "Izabrane pripovijetke", 1990.) temelji na dotjeranosti jezične izvedbe, eksperimentiranju oblikom i vještom fabuliranju koje se podudara s postmodernističkim tendencijama.
Postmodernistička je poetika i u temelju Fabrijevih romana. Romani "Vježbanje života" (1985.) i "Berenikina kosa" (1989.) pripadaju odvjetku postmodernističke historiografske metafikcije i hibridne su strukture u kojima se prepoznaju sastavnice povijesnog i obiteljskoga (genealoškog) romana te romana o sazrijevanju.
U romanu "Smrt Vronskog" (1994.) Fabrio također tipično postmodernistički miješa uvjetne razine tekstualne zbilje i fikcije. Roman "Triemeron" (2002.), određen kao »treći dio Jadranske duologije«, pretiskan je 2005. s "Vježbanjem života" i "Berenikinom kosom" pod skupnim nazivom "Jadranska trilogija".
Središnji su predmet Fabrijeve književnopovijesne, književnokritičke i prevoditeljske djelatnosti hrvatsko-talijanski dodiri. Zanimao se temama iz povijesti talijanske književnosti, posebice sustavno piscima (F. Tomizza, S. Slataper) koji su podrijetlom, zavičajno i tematski vezani uz hrvatski prostor, fenomenom tršćanske književnosti te njezinim vezama sa slavenskim svijetom ("Apeninski eseji", 1969.; "Štavljenje štiva"., 1977.).
Fabrio je adaptirao i niz proznih djela za kazalište i televiziju, priredio antologiju talijanske pripovijetke "Posljednji dio puta" (1984.), prevodio djela C. Goldonija, L. Pirandella, A. Moravije, Slatapera i drugih talijanskih pisaca, a objavio i nekoliko knjiga ogleda i kritika o književnim, općekulturnim, kazališnim i glazbenim temama ("Odora Talije", 1963.; "Kazalištarije", 1987.; "Koncert za pero i život", 1997.; "Maestro i njegov šegrt", 1997.; "Ruža vjetrova: sjeverojadranski i drugi eseji", 2003.; "Orfejeva djeca", 2008.).
Izvor: Hrvatsko društvo pisaca
Fotografija: Wikipedia, CC BY-SA 3.0 - Roberta F. (XII. jadranski književni susreti, Crikvenica)