Zdravko Zima : Dnevnik jednog mitomana
Dnevnik jednog mitomana
Nedjelja je 3. siječnja 2016. godine. Naš skriboman („Dnevnik jednog skribomana“, Profil, 2016.) započinje novi godišnji dnevnik odmjeravajući na autobusnoj liniji Varaždin-Zagreb zgodnu, mladu curu. No prilika za ugodni jednosatni razgovor propada. Cura ima slušalice u ušima a na koljenima rastvorenu knjigu… i uporno čita i čita.
Dnevničar s vremena na vrijeme baci iz dosade pogled na zaslon mobitela, a onda na knjigu djevojke pokušavajući uloviti naslov. Ispada, Karin Slaughter, roman „Postanak“. Slaughter je jedna od najpoznatijih američkih autorica krimića, prodaje na milijune knjiga, prevode je na desetke jezika, čitaju u autobusima, itd. Pored nje, naš skriboman, i nema baš neke šanse sve da djevojka i nema slušalice u ušima, sve i da konačno zaklopi knjigu. Jednostavno, čini mu se da se kao pisac teško može nositi s Miss. Slaughter. Trezveni argumenti mu govore da „sveden na esejističke ekstemporacije na jednom malom i gotovo anonimnom jeziku“ – može tek „duboko uzdahnuti ili baciti koplje u trnje.“
I tako se u prvom zapisu „Dnevnika jednog mitomana“ predstavlja Zdravko Zima: autoironično. I po dobi, i kao pisac, autor je u defenzivi… I tu sad, na ovome mjestu, slijedi uzdah. Ali ne i bacanje koplja. Ako nije završila u ugodnom razgovoru mlada anonimna djevojka s romanom Karin Slaughter na koljenima završiti će u dnevniku. A da neće ni znati.
Na sljedećih petstotinjak stranica mnogi će tako završiti. Bilježeći markere vremena Zima bilježi književne promocije i tribine, koncerte u javnom i privatnom prostoru, kazališne predstave i kino projekcije, pročitane knjige i pročitane novinske tekstove, ručkove u Vinodolu, kave u Maloj kavani, kasne večere u restoranima duž jadranske obale ili večere kod prijatelja, soareje, prijateljska druženja, jutarnja i večernja, cjelodnevna i cjelonoćna, menije u Dubrovniku i Lošinju, vinske liste na Hvaru i Krku, nogometne rezultate i političke događaje, obljetnice, osmrtnice, poruke preminulih, citate, vlastite komentare, ekskurse o književnosti i povijesti, glazbi i geopolitici, bilježeći stotine i stotine imena, tisuće, više ili manje znanih ili neznanih, onih koji su bili prije nas, onih koji su s nama, i onih koji su nas upravo napustili, i tako sve do malih, privatnih zapisa, o čišćenju snijega u zagrebačkim Utrinama, ili kupanju na plaži na Susku.
Zimin umirovljenički 'carpe diem', neumorno participiranje u kulturnom životu, uopće životu, njegova bjelosvjetska svakodnevica u ne tako bjelosvjetskoj zemlji, fantastičan je primjer aktivne, ispunjene, sve samo ne mirne mirovine.
Dnevnik jednog skribomana
Naposljetku upravo ovo posljednje kao da postaje najopipljivijim markerom vremena: njegova trenutka, njegove prolaznosti. Ni Hasanbegović ni Trump, ni odlazak Bowiea ni odlazak Castra, pa čak ni dugačke liste konzumiranih menija i vinskih listi, ne fiksiraju vrijeme koje je prošlo kao ti ne-historijski događaji godine 2016. Godine kada je Aleš Debeljak stradao u nerazjašnjenim okolnostima u prometnoj nesreći na auto-putu kod Kranja, kad je umrla Jagoda Kaloper s kojom je autor još nedavno osvojio nagradu za plesni nastup; godine u kojoj je Zima uživao u čišćenju snijega nakon što je prošle noći teško zaspao, sav u strahu da se neće na vrijeme probuditi za svoju građansku obavezu.
Srećom, ustao je na vrijeme, pronašao nakon dužeg traženja ključ od ostave s lopatama za snijeg, očistio sustanarima i sugrađanima prilaze haustoru; baš kao što je i na Hvaru nakon prijepodnevnog ispijanja raznovrsnih rakija – srećom! – na vrijeme stigao ručati, pravi dalmatinski jelovnik, paštu s dagnjama, i trage, ribu koja se mrijesti u južnom Jadranu; uz crno vino koje se podrazumijevalo… Ovaj „srećom“, smješten između niza alkoholnih nektara i niza dalmatinskih ambrozija, možda je i najupečatljivija riječ dnevnika. Zima na snijegu, Zima u zimi, lijepo se smjestio u dnevniku. Zima u kulturnom životu Zagreba vječno je proljeće kulturnih zbivanja tzv. metropole. No hedonistički Zima, gastronomski Zima, spašen u posljednji trenutak između niza rakijica i slijeda dalmatinskog ručka, otjelovljen u riječci „srećom“, e tu smo već kod samog srca „Dnevnika jednog mitomana“.
Zimin esejizam, komentari, uopće Zimina „javna sfera“ dnevnika, nije za guranje u drugi plan. Pojedini ekskursi, primjerice o Americi, njenoj geopolitici, globalnoj dominaciji, o onima koji „vjeruju da su sekularni izdanak izabranog naroda, identificirajući čistoću slobodarskih ideala sa svojim prljavim i podjednako krvavim profitima“, izvanredno su formulirani stavovi. Zimin umirovljenički „carpe diem“, neumorno participiranje u kulturnom životu, uopće životu, njegova bjelosvjetska svakodnevica u ne tako bjelosvjetskoj zemlji, fantastičan je primjer aktivne, ispunjene, sve samo ne mirne mirovine. Ali ovaj put prednost ćemo dati „privatnoj sferi“ dnevnika. Malenim sličicama, malenim riječima, koje otvaraju vrata literarnih prostora.
Bez mnogo toga „Dnevnik jednog mitomana“ može funkcionirati. Možemo ga zamisliti bez nekih važnih esejističkih ekskursa ili pojedinih dnevno političkih zapisa. Ali ne možemo ga zamisliti bez osobnih ekskursa. Kada bi iz „Dnevnika“ izvukli njegove male, osobne trenutke, narušila bi se fina ravnoteža između javnog i privatnog, historijskih i ne-historijskih događaja. I još važnije, narušila bi se literarna dimenzija „Dnevnika jednog mitomana“. A za nju ozbiljnim piscima, vidimo, ne treba puno. Tu i tamo malo sreće, i jedna lopata za snijeg.
Dnevnik jednog mitomana
- Fraktura 11/2017.
- 592 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532669060
'Dnevnik jednog mitomana' Zimina je kronika 2016., jedne od najuzbudljivijih godina novog milenija, one koju su obilježile smrti cijeloga niza kulturnih velikana (Bowie, Eco, Debeljak, Kertész, Novak, Esterházy, Cohen), ali i godine kojom su tutnjali teroristički napadi, politička previranja i izborne utrke, u kojoj se Europi dogodio Brexit, a svijetu Donald Trump.