Zdravko Zima je književni kritičar, feljtonist i esejist, a poslije nebrojenih tekstova i petnaest samostalnih knjiga legitimira se dnevnikom, svjesno i autoironično nazvanim skribomanskim. Posljednjih godina dnevnički žanr dočekao je svojevrsnu renesansu (i njegovi počeci vezuju se za renesansu), iako je Zima pisac kojem je pozivanje na trendove najmanje blisko. Posebnost njegove knjige ilustrira činjenica da svojim opservacijama obuhvaća samo jednu kalendarsku godinu, nudeći fragment kao cjelinu i identificirajući 12 mjeseci s idejom univerzuma ili dovršenog svijeta.

Sažetost fiksiranog vremena na svoj je način u kontradikciji s dimenzijama teksta. Nije to slučajno. Kao rođeni otočanin, Zima je svjestan da je tekst otok, kako tvrdi Barthes, i da pisanje nema kraja, kako sugerira zaključnim riječima preuzetim od Brooka. Premda su se u pisanju dnevnika ogledali mnogi autori i autorice (Dragojla Jarnević, George Sand, André Gide, Miroslav Krleža, Edvard Kocbek, Virginia Woolf, Witold Gombrowicz, Max Frisch), kao paradigma Zimine knjige nameće se višestruko apostrofirani Xavier de Maistre. Za razliku od onih koji inzistiraju na vanjskim događajima, u njegovu slučaju prednost imaju unutarnje senzacije.

Književnost je za Zimu prozor u svijet u kojem povlašteno mjesto imaju Matoš, Krleža, Lasić, Kiš, ali isto tako Kocbek, Dragojević, Pasolini, Mahler, Bernhard te ovom potonjem po mnogočemu suprotna sv. Tereza Avilska. Dnevnik možda ne bi bio dnevnik kad ne bi sadržavao reference na obitelj, djecu, prijatelje i one koji čine piščev egzistencijalni okoliš. Esejistički pasaži smjenjuju se s ispovjednom i gotovo solipsističkom naracijom, ekspoze o noveli Fantastična noć koincidira s datumom zbivanja te Zweigove novele, a novinske naslove smjenjuju literarni citati na hrvatskom, slovenskom, njemačkom i engleskom.

Zašto je ukinuta brodska linija Rijeka - Dubrovnik, kakve su veze između pisca i potomaka obitelji Stjepana Radića, zbog čega su forme neuništive, pa je tako neuništiv i sonet, što vezuje Boru Ćosića i Otona Glihu, sve to u ovom nesvakidašnjem, iako svakodnevno mišljenom svjedočanstvu servira zagrebački ljetopisac Zdravko Zima.

Zdravko Zima rođen je 1948. u Malinskoj na otoku Krku. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završio je studij jugoslavenskih jezika i književnosti te apsolvirao studij sociologije. Književne kritike, eseje, feljtone i druge tekstove objavljivao je u najvažnijim listovima i časopisima u Hrvatskoj. Objavio je više knjiga: "Noćna strana uma" (1990.), "Zvjezdana prašina" (1992.), "Zagreb je kriv za sve" (1993.), "Purgeri u purgatoriju" (1995.), "Porok pisanja" (2000.), "Zimsko ljetovanje" (2001.), "Močvara" (2002.), "Prikazi, prikaze" (2003.), "Gondolijer na Vltavi" (2004.), "Metak u petak" (2005.), "Lovac u labirintu" (2006.), "Život je tabloid" (2007.), "Bordel u plamenu" (2009.), "Adam i Eva u raju" (2012.), "Ekstraeseji" (2012.) i "Dnevnik jednog skribomana" (2015.).

Priredio je za tisak knjige mnogih pisaca (Nedjeljko Fabrio, Irena Vrkljan, Feđa Šehović, Veselko Tenžera, Drago Štambuk i Edvard Kocbek). Za svoj rad dobio je više priznanja, među kojima nagradu Julije Benešić za knjigu kritika "Porok pisanja", Kiklopa za najbolju knjigu eseja (Gondolijer na Vltavi), nagradu M. J. Zagorka koju dodjeljuje Društvo hrvatskih novinara i Goranovu nagradu lista Vjesnik za knjigu "Lovac u labirintu".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.