Dejan Durić : Odricanje je cijena koju plaćamo za civilizaciju

O razlici između edipske i narcističke kulture, psihoanalizi i feminizmu, konceptu užitka i njegovom subverzivnom potencijalu razgovaramo s Dejanom Durićem (1981.), docentom  na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci na predmetima iz svjetske književnosti. Područja interesa su mu komparativna književnost, psihoanalitička kritika i njezini dodiri s književnošću i filmom, te suvremeni film. Nedavno je objavio knjigu „Uvod u psihoanalizu : Od edipske do narcističke kulture" koja je povod ovome razgovoru.

Srđan Sandić: Vaša knjiga je uvod u psihoanalizu. Kako se na raspisivanje "uvoda" u tako jedno veliko polje odlučuje mladi znanstvenik poput vas? Radite i kao docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci...

Dejan Durić: Smatram da danas jednostavno ne možemo razumjeti čovjeka i svijet oko njega ako psihoanalizu ne uzmemo u razmatranje jer se posebice u naše vrijeme ona kao kulturna, filozofska i književna teorija pokazala iznimno relevantnom s obzirom na različite društvene i kulturne procese kojima svjedočimo. Bez obzira slagali se ili ne slagali s njezinim određenim postavkama, mišljenja sam da je posrijedi iznimno poticajna disciplina koja nam može mnogo toga reći o načinu kako je strukturiran svijet koji nas okružuje te na koji se individualne pobude pojedinca ukrštavaju i konfrontiraju sa zahtjevima društvene stvarnosti.

Knjiga, naravno, ne pokušava biti uvod u cjelokupnu psihoanalitičku problematiku. Stoga sam se u ovome „uvodu" ograničio samo na jedan vid psihoanalitičke teorije - problematiku Edipova kompleksa i edipacije. Navedena je postavka, uostalom, od začetaka psihoanalize izazivala najviše prijepora, no posebice je zanimljiva jer se na temelju nje može razmatrati na koji se način sama psihoanaliza mijenjala i razvijala. U konačnici, zadržana je, ali u razrađenom, prerađenom, rekonceptualiziranom obliku, u svim psihoanalitičkim školama i pravcima u rasponu od frojdovske psihoanalize, Frankfurtske škole, Škole objektnih odnosa, lakanovske ili postlakanovske psihoanalize, psihoanalitičkoga feminizma.

Edipov kompleks predstavlja proces decentriranja pojedinca te kao takav ograničava narcizam i u tom ga kontekstu treba sagledavati. Umjesto da pojedinac bude usmjeren isključivo na sebe, biva usmjeren na interakciju s okolinom, na ostvarivanje složenih procesa davanja i primanja, ali istodobno ne smijemo zanemariti niti prisustvo nesvjesnoga koje uvijek utječe iz prikrajka, da tako kažem, iza leđa pojedinca. Stoga nas psihoanaliza uči da se, kako bi se kultura održala, nečega moramo odreći, ali istodobno se ne moramo složiti sa svim društvenim vrijednostima koje nam se nameću, nego se trebamo potruditi da nađemo vlastiti put.

U kontekstu razmatranja edipacije, psihoanaliza se pokazala poticajnom za analizu obitelji i patrijarhalnih društvenih odnosa, rodne dominacije, seksualnosti, užitka, ljubavi, načina povezivanja pojedinaca u mase i različite interesne grupe. Tijekom vremena također se razvila u tumačenje kulture, religije i društvenih institucija. Edipski procesi ilustrativni su zbog sve većega opadanja uloge obitelji u razdoblju kasnoga moderniteta, što također uzrokuje složene promjene po društveni život, ali i ostvarivanje subjektiviteta pojedinca. Naravno, osobito je zanimljivo pitanje narcizma jer današnja kultura više nije edipski nego narcistički obilježena pa mi živimo u postedipskom vremenu.

 
Edipacija, kao jedna od psihoanalitičkih postavki uzrokom je mnogih kontroverzi. Zbog čega je tome tako?

Ideja edipacije je poprilično disperzirana po Freudovu opusu. Ne postoji jedno ključno djelo koje bi objasnilo sve aspekte kompleksa, nego se ideja o njemu razvijala, mijenjala i zaokruživala tijekom nekoliko desetljeća. U kontekstu frojdovskoga poimanja edipacije postoji nekoliko problema.

Prvi problem predstavlja seksualna, incestna podloga kompleksa, koja je Freudovim protivnicima dala materijala da ga optuže za panseksualizam, iako je to podosta kriva interpretacija jer u frojdovskoj psihoanalizi seksualni nagoni nisu jedini i isključivi nagoni. Incest je duboko ukorijenjen kao društveni tabu i stoga je razumljivo da su protivnici psihoanalize imali problema s propitivanjem idiličnoga poimanja obitelji jer Freud obiteljsku strukturu prikazao kao iznimno konfliktnu te utemeljenu na potiskivanju. Iako edipacija naoko može djelovati kao normalizacijski proces, ona ima i svoju subverzivnu crtu koja se očituje u nesvjesnom koje se buni protiv potiskivanja. Ako nešto ne možemo imati, to ne znači da smo se toga u konačnici odrekli.

Drugi je problem predstavljalo pomicanje granice razvoja seksualnosti iz razdoblja puberteta na niže godine života, što je bio veliki Freudov doprinos teoriji seksualnosti, ali je u puritanskim krugovima svakako izazvalo zgražavanje.

Treći je problem, rekao bih, predstavljao Freudov nekonzistentan i problematičan prikaz razvoja i edipacije ženskoga subjekta. Po pitanju ženske pasivnosti naspram muške aktivnosti, slabije razvijenoga superega žena te postavke da je do edipacije, djevojčica zapravo mali dječak  Freud je bio zaista uskogrudan i iz današnje je perspektive sasvim zastario. No, njegove ideje mogu nam dobro poslužiti da steknemo uvid u postvikotrijansko razdoblje koje je bilo bitno neurotično te se temeljilo na potiskivanju seksualnih nagona. Stoga frojdovska psihoanaliza zanimljivo opisuje jedan rigidni patrijarhat.

Problem s edipacijom, kao uostalom i mnogim drugim psihoanalitičkim postavkama, bio je u tome što su mnogi tumači Freuda i njegove nastavljače čitali površno i nesustavno. Time je došlo do trivijalizacije i banalizacije određenih aspekata teorije. Često su psihoanalitički koncepti iščitavani izvan svoga konteksta, čime je također znalo doći do nerazumijevanja. Uostalom, mnogi su segmenti teorije, poput samoga Edipova kompleksa, ušli u popularnu kulturu. Primjerice, i danas se za muškarca koji ima blizak odnos s majkom često kaže da  sigurno mora posrijedi biti nekakav Edipov kompleks. Kulturna industrija također je bila sklona pozabaviti se psihoanalizom, ali često na pompozan i neozbiljan način. Posljednji dobar primjer je Cronenbergov film „Opasna metoda", čiji naslov već sugerira problematičan tretman psihoanalize.

 
Seksualna podloga Edipovog kompleksa kao da nije od presudnog značaja?

Smatram da pitanje seksualne podloge kompleksa, oko čega su se vodile najveće bitke unutar i izvan psihoanalize, nije uopće presudno pitanje. Psihoanalitička teorija imala je nakon Freuda bogat razvojni put, što njezini protivnici često zanemaruju te se mahom referiraju na Freuda i njegove postavke. Naravno da je on bio podložan utjecaju vremena u kojem je živio i djelovao te da se od početka dvadesetoga stoljeća štošta promijenilo. Stoga niti njegove zaključke ne možemo i ne trebamo prihvatiti kao apsolutne. On je postavio određene temelje na kojima je tijekom nešto više od stotinjak godina izgrađena jedna velika i obimna teorija koja se sve više otvarala prema društvenim znanostima i filozofiji.

Primjerice, jedna od najznačajnijih psihoanalitičkih feministica danas, Nancy J. Chodorow, psihoanalitičarka je i sociologinja, u čijim se radovima jasno uočava povezivanje i prožimanje dvaju spomenutih područja. Psihoanaliza nije disciplina zatvorena u sebe nego se vrlo aktivno otvara i drugim područjima te je stoga primjenjiva na proučavanje društvenih i kulturnih procesa.

Uostalom, Fromm je odbacivao univerzalnost kompleksa sugerirajući da je on ograničen na zapadnjačka patrijarhalna društvu kao i njegovu seksualnu podlogu, Karen Horney također je odbacivala njegovu seksualnu bazu, za Lacana je on strukturalan i kulturalan, a ne seksualan, Melanie Klein, psihoanalitičke feministice i Škola objektnih odnosa naglasak su stavile na prededipski odnos s majkom te emocijalne kapacitete toga odnosa, Jessica Benjamin se zalaže da se kompleks sagleda ne kao univerzalna tvorevina nego tek jedna u nizu mnogobrojnih razvojnih faza... Želim reći da nam problematika edipacije, bez obzira na različite pristupe i razmimoilaženja, može korisno objasniti odnos pojedinca i njegovih žudnji te stremljenja i društveno-simboličke stvarnosti, koja je sama po sebi konstrukt.

 
Upravo je Edipov kompleks utjecao na cjelokupno razumijevanje društvenog i kulturnog života. Freudova i Adornova problematiziranja psihologije mase su više nego aktualna kod nas, uzevši u obzir trenutna društvena zbivanja posebice?

Psihoanalitički teoretičari nisu stali samo na seciranju obiteljskih odnosa, nego su edipske obrasce uočavali i na razinama složenijim od obiteljske - u masama - organiziranim i neorganiziranim, i religiji, primjerice, koje mogu biti sagledani kao derivati obiteljskih odnosa. Tako odnos djeteta prema roditeljima unutar patrijarhalne nukleusne obitelji može biti ilustrativan za razmatranje odnosa pripadnika pojedinih grupa, pokreta ili masa naspram vođe ili čak određene ideje.

Danas kada neokonzervativni pokreti u svijetu i kod nas sve više uzimaju maha, čini se da Freudova i Adornova problematiziranja psihologije masa više nego aktualna. Freud je u svom, doduše podosta pesmistički nastrojenom kulturološkom radu "Nelagoda u kulturi", znakovito rekao da je uvijek moguće okupiti i povezati veći broj ljudi „ljubavlju" samo ako postoji neprijateljstvo koje dijele naspram drugih. Danas, kada smo ponovno suočeni s porastom antisemitizma, rasizma, ksenofobije, raznih nacionalizama i homofobije u pojedinim državama, ne može se ne uočiti da svi ti pokreti koji u ime „ljubavi" sugeriraju marginalizaciju pojedinih društvenih skupina ili teže zabranjivanju navodno nemoralnih knjiga upravo polijegaju na konsolidaciji putem stvaranja imaginarnih neprijatelja ne bi li navodno zaštitili određeni „način" života ili svoje tradicije.

U tim slučajevima vidimo čak da takvi pokreti nužno ne moraju imati jasno profilirane vođe kao svemoćne očinske figure, nego posrijedi može biti i određena ideja koja se stavlja na mjesto ideala-Ja. Od same činjenice da pojedinci u takvim masama doživljavaju svojevrsnu regresiju na infantilnu razinu, mnogo je zabrinjavajuća činjenica što dobar dio pripadnika tih skupina uopće ne razumiju za što se zalažu, nego „glume" poistovjećivanje, entuzijazam sudjelovanja u izvedbi određene ideje.

Dakle, sve je na određeni način postalo spektakl sam po sebi. Skandiranje na Thompsonovu ili Severininom koncertu ili određenom političkom skupu ili pak angažman u nekom neokonzervativnom pokretu u suštini se bitno ne razlikuju. Entuzijazam dijeljenja određene ideje s masom kroz postavljanje nekoga apstraktnoga višega cilja samo je ispušni ventil za frustracije. Znači, opet imamo regresiju na narcističko koje samo po sebi znači isključivanje drugoga. Psihoanalitički gledano, drugi je uvijek potreban kako bismo na temelju razlike ustanovili vlastiti identitet, no to znači da bi se na ono što je drugačije od nas trebalo gledati pozitivno, u smislu prožimanja i dijeljenja iskustva, a ne isključivanja i odbacivanja.

 
U kakvom je odnosu psihoanaliza spram užitka? U srži problematike edipacije je odustajanje od užitka putem socijalizacije. Koncept užitka u sebi sadrži subverzivni moment?

Zanimljivo je i pitanje odnosa psihoanalize i užitka. U srži problematike edipacije je odustajanje od užitka putem socijalizacije. Mišljenja sam da je koncept užitka, uz narcizam, danas najzanimljivije područje psihoanalize te sadrži subverzivni potencijal.

Problem, međutim, s užitkom jest takav što on omogućuje individualno zadovoljstvo radi čistoga zadovoljstva, te ne doprinosi zajednici pa ga valja držati pod strogom kontrolom. Zato tijekom socijalizacije moramo odbaciti dio nagonskoga kompleksa. Posrijedi je uvođenje reda u nagonski život, a time i u seksualnost, samo što ono uvijek uključuje odricanje i prisilu.

Žižek je, primjerice, na konceptu užitka, lakanovske jouissance, ilustrativno pokušao objasniti antisemitizam, a psihoanalitički queer teoretičar Tim Dean homofobiju. U oba slučaja većini se sugerira da je određena skupina „ukrala" njihov užitak, da mu imaju neposredan prisup, da uživaju više, što je naravno zabluda jer se svi moraju pristati na odricanje. To je cijena koju plaćamo za civilizaciju.

 
Iako možda jasno - gdje i kako se uspostavlja put, razvoj psihoanalitičkog feminizma?

Psihoanalitički feminizam ima dugu tradiciju, no snažan poticaj dala mu je upravo Melanie Klein. Ona je nasuprot frojdo-lakanovskom edipskom primatu očinske figure naglasak odlučila staviti na prededipski dijadan odnos majke i djeteta, čime je uvelike prevrednovala ulogu majčinske funkcije u psihoanalizi. Iako je Klein iz današnje perspektive možda odveć stabilnih rodnih kategorija i seksualnih identiteta, njezin pristup uvelike je dao poticaja za nova razmatranja ženskosti unutar psihoanalize. Naravno, kasnije psihoanalitičke feministice nisu uvijek blagonaklono gledale na njezine postavke jer je dijadan odnos s majkom u njezinoj teoriji bio podosta destruktivno i negativistički nastrojen.

Međutim, Klein je rekonceptualizirala Freudovu postavku o pasivnosti majke i žene, te da je djevojčica do edipacije zapravo mali dječak, uvidjevši da u našoj patrijarhalnoj kulturi očevi često izbivaju izvan obiteljskoga doma te imaju manji utjecaj u odgoju djece koji je mahom prepušten majkama. Stoga je naznačila da je primaran položaj muškoga i ženskoga djeteta zapravo ženski položaj pa bi analogno njezinim tumačenjima dječak do edipacije bio mala djevojčica. Kasnije su se mnoge psihoanalitičke feministice (Jessica Benjamin, Nancy J. Chodorow) podrobnije pozabavile ženskom fazom te pitanjem maskuliniteta i proizvodnje muškosti i muškoga rodnoga identiteta te pokušale odgovoriti zašto je u našoj kulturi ženskost često obezvrijeđivana.

Psohoanalitičke feministice uvele su potrebnu alternativu frojdo-lakanovskom konceptu edipacije u kojem prvenstvo ima očinska figura, a proces je sagledan iz perspektive muškarca. Time su nastojale dovesti u pitanje i kulturni stereotip o savršenom majčinstvu te oštroj podjeli na mušku, javnu te žensku, privatnu sferu.

 
Lasch je još davne 1986. u knjizi "Narcistička kultura" -  ustvrdio da je suvremena ljevica prebrzo prepustila (neo)konzervativizmu ideološke motive obrane obitelji, očinskog autoriteta, itd. Prema Laschu, tip konformista danas je upravo "antiautoritarni" Narcis koji se podsmijava obitelji, koji odbacuje patrijarhalni autoritet, pa ljevica, dakle, ukoliko želi oblikovati djelatnu alternativu postojećem, mora prisvojiti navedene motive.  Da pojasnimo - koja je temeljna razlika, a koja jednakost između edipske i narcističke kulture ako prva uvjetuje drugu? Ili?

Ne bih rekao da edipska kultura uvjetuje narcističku, prije bih rekao da narcistička kultura predstavlja postedipsko stanje i svojevrsnu regresiju na prededipsko. U okviru psihoanalize mahom se uvijek govorilo o prededipskom i edipskom području, a unazad nekoliko desetljeća sve učestalije se koristi i treći termin - postedipsko, kojim se upravo nastoji označiti narcistička kultura. Već je Marcuse poprilični ispravno postavio tezu da edipski mit, kojim je Freud baratao, nije adekvatan da objasni društvo nakon Drugoga svjetskoga rata. Međutim, Marcuse je u narcizmu vidio i subverzivnu notu, svojevrsni otpor odveć edipiziranom društvu.

Narcizam u okviru psihoanalize ima osobit položaj. Rekao bih da bez obzira na različite škole, postoje dvije dominante struje kada se govori o problematici narcizma.

Prva kreće od Marcusea do Heinza Kohuta i njegove psihologije sebstva, čije je  konceptualiziranje „pozitivnog" ili „zdravog" narcizma djelomično vratilo kredibilitet Marcuseovu shvaćanju istoga. Druga kreće od Adorna i Horkheimera do Christophera Lascha i Joela Kovela, u kojih je narcizam isključivo sagledan kao patološki oblik ponašanja povezan uz opadanje snažnih očinskih figura te promjena u materinskoj brizi za dijete. Rezultat je snažnih društvenih i gospodarskih promjena kasnoga kapitalizma u kojem frenetičan stil življenja, konzumerizam i površnost ljudskih odnosa stvaraju fragmentarna sebstva koja se ne mogu snaći u okruženju koja nude toliko idealnih Ja putem proizvoda popularne, odnosno masovne kulture.

Upravo je spomenti Lasch u studiji „Narcistička kultura" (1979) izravno imenovao dominantno stanje trenutka u kojem živimo. Doduše, niti on nije bio bez mana jer njegovo djelo pati od pretjeranoga konzervativizma - negativno se osvrće na feminizam i opadanje očinske figure, kao nekih od krivaca za bujanje narcizma, što je jednosmjerno pojednostavljivanje problematike.

Ako bismo trebali ukratko objasniti razliku između edipske i postedipske, narcističke kulture, tada bi trebalo reći da je edipska kultura bila obilježena potiskivanjem, a nesvjesno je predstavljalo subverzivnu silu koja se buni protiv potiskivanja i nijekanja užitka. Upravo je to bio ključan aspekt koji je pojedincima omogućavao da razviju određenu samostalnost. U naše vrijeme nesvjesno se više ne buni zbog potiskivanja, jer nam se sugerira da smo u potpunosti slobodni činiti što želimo, čime, žižekovski rečeno, nesvjesno okrutno zapovijeda da moramo uživati. Drugim riječima, u edipskom stanju jasno nam je protiv čega je usmjerena pobuna kako bismo pokušali ostvariti našu žudnju. U postedipskom svijetu narcističke neuroze objekt pobune je nejasan.

 
Kako biste dijagnosticirali "naš trenutak", ovaj, u kojemu živimo, u Hrvatskoj?

„Naš trenutak" u Hrvatskoj također je bitno narcistički obilježen. Fascinacija zvijezdama popularne kulture, prevlast društvenih snaga u koncipiranju sebstva, konzumerizam, zaglupljivanje, ispovijednost, sve je to zamjetno te predstavlja nadomjestak za osjećaj unutarnje praznine. U konačnici, primjerice, to dovodi i do pojave neokonzervativnih pokreta koji kroz participaciju pojedincima nude kompenzaciju za vlastita nezadovoljstva uvjeravajući ih da se bore za navodne više ciljeve.

Narcizam o kojem je nekoć govorio Marcuse imao je svojstvo otpora naspram društvene uniformiranosti. Današnji narcizam potiče uniformiranost, a u svojoj je srži duboko autodestruktivan. Danas svi trče za uspjehom, koji se nastoji postići uz što manje rada, istim statusnim simbolima i proizvodima, kojima se isključivo na van nastoji predstaviti vlastita posebnost. Međutim, ono što se krije ispod toga poprilično je problematično i zabrinjavajuće.

Rekao bih da mi danas, stoga, živimo u  duboko nesretnom i frustriranom društvu.