Istanbul u predvečerje Drugoga svjetskoga rata, svi se spremaju za rat, vlakovi su prepuni vojnika i napeto se čeka sljedeći Hitlerov potez. Još prethodnoga ljeta Mumtazu, mladome povjesničaru koji uživa u beskrajnim raspravama o glazbi, o položaju Turske i promjenama koje je donio Ataturk, sve se činilo idiličnim dok je sa svojom djevojkom kovao planove za blistavu budućnost.

Kako da danas pomogne bratiću u smrtnoj opasnosti i što da učini sa samim sobom?

"Spokoj" je još jedno remek-djelo oca suvremene turske književnosti Ahmeta Hamdi Tanpınara, u kojem izvrsno ocrtani likovi u procijepu između dvaju svjetova oživljuju pred očima čitatelja vraćajući ga jednim potezom pera cijeli jedan ljudski vijek unatrag. Ovaj roman prepun nostalgije i razmišljanja o osmanskoj i suvremenoj Turskoj ljubavna je priča koja prije svega govori o naravi čovjeka.

"Spokoj" je roman o islamskome misticizmu i modernosti te najljepša posveta Istanbulu, gradu zaboravljenih virtuoza tradicionalne osmanske glazbe i spokoja kakav postoji samo na Orijentu.


Remek-djelo... Dubokouman i melankoličan ep, sladak poput meda. U ovom su romanu podjednako važni prostor i kolorit, priče te predivno osebujna i raznolika lepeza likova. Jedna od izvanrednih književnih ljubavnih priča 20. stoljeća. The Los Angeles Times

Tanpınarovo očaravajuće književno remek-djelo ljubavna je priča o njegovoj rodnoj Turskoj i o naravi čovjeka.
Publisher’s Weekly

Prekrasna melodiozna slika Istanbula i Bospora na raskrižju turske i svjetske povijesti. Nismo trebali toliko dugo čekati na ovako važno djelo. Literary Fiction Review

Svaka stranica puna je oštroumnih uvida u ljudsku prirodu iznesenih s jezičnom samouvjerenošću koja iznutra grije čitatelja sjajem prepoznavanja, prepoznavanja da smo – bez obzira na to koliko smo možda daleko jedni od drugih u vremenu i prostoru – svi mi proistekli iz posve jednake smjese strasti i sućuti, pameti i ludosti.
Ugur Akinci

***

Ahmet Hamdi Tanpınar (23. lipnja 1901., Istanbul – 24. siječnja 1962.) isprva se školovao u Istanbulu, a zatim u unutrašnjosti zemlje dok se selio s ocem, koji je bio kadija u raznim gradovima i kasabama Anatolije. S trinaest godina, kada su se nalazili u Musulu, izgubio je majku. Ta smrt i Antalija, u koju je dvije godine poslije njegov otac premješten, ostavile su duboke tragove na Tanpınarovu unutarnjem svijetu i njegovu pisanju. Nakon srednje škole završene u Antaliji Tanpınar se 1919. vraća u Istanbul i upisuje na Filološki fakultet Istanbulskoga sveučilišta. Ondje se uključuje u široki književni krug, gdje osobito treba istaći njegova profesora Yahyu Kemala, koji će jako utjecati na njega.

Prve pjesme objavio je 1921. u časopisu Dergâh, koji su izdavali upravo Yahya Kemal i mladići okupljeni oko njega. Diplomirao je 1923. tezom o Šejhovoj mesneviji Husrev-uš-Širin. Od 1923. do 1932. radi kao profesor književnosti u srednjim školama diljem Turske. Godine 1933. dobio je na Akademiji primijenjenih umjetnosti mjesto profesora povijesti, uz što je 1934. pridodan i predmet estetike i mitologije. U istom je razdoblju na Američkom koledžu predavao tursku književnost. Na Katedri turskog jezika i književnosti pri Filološkom fakultetu Istanbulskog sveučilišta – koja je pokrenuta 15. studenoga 1939. u povodu stote obljetnice Tanzimat Fermana (ukaz o političkim reformama u Turskom Carstvu iz 1839.) – dobiva mjesto profesora suvremene turske književnosti. Godine 1942. ulazi u Parlament kao zastupnik, a nakon okončanja mandata (1946.) izvjesno vrijeme obavlja dužnost inspektora pri Ministarstvu za obrazovanje, istodobno radeći i kao profesor estetike na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Godine 1949. vraća se na svoju katedru na Istanbulskom sveučilištu, gdje ostaje do smrti 1962. Od 1953. do 1959. često boravi u različitim europskim zemljama.

Njegova su djela Antologija Tevfika Fikreta (1937.), Antologija Namika Kemala (1942.), Snovi Abdullah-efendija (priče, 1942.), Pet gradova (esej, 1945.), Povijest turske književnosti XIX. stoljeća (1949.), Spokoj (roman, 1949.), Ljetna kiša (priče, 1956.), Pjesme (1961.), Institut za namještanje satova (roman, 1961.), Yahya Kemal (biografija, 1962.), Oni izvan pozornice (u nastavcima 1950., roman 1973.), Mahur Beste (u nastavcima 1944., roman 1975.), Žena na mjesecu (roman, 1987.) te Između dvije vatre (scenarij, 1999.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.