Točno u podne, 16. srpnja 1633. godine, kad svi stvorovi i stvorenja Božja ostaju za trenutak bez svojih sjena, otac se Benjamin, pripadnik prosjačkoga i propovjedničkoga reda Male braće, sa sjenom Božjom na tijelu, crnom i časnom presvetom haljom, iskrcao na pola puta između Medvedgrada i Gradeca. Položio je ruku na kočijaševo rame rekavši: «Ovdje».
Kočijaš se zaustavio. Pošto je stao, upita: «Ovdje?!»
Crni je gledao zamišljeno u krajolik, kao da nije čuo pitanje.
Do prijema kod inkvizitora ostalo je još dva dana pa je otac odlučio ne žuriti. Njegovo pravilo bijaše: kad je čovjek sâm, uvijek je u dobrom društvu. Pokušavao je sve odnose, makar bili i s pretpostavljenima iz crkve, svesti na najmanju mjeru. Njegov crni habit bijaše njegova koža: granica od koje je počinjao svijet. Zato je rijetko dozvoljavao da mu se svijet i njegovi bjesovi nastane pod kožom jer su društva (crkvena ili ne, svejedno) vješti trgovci: sve što žele jest da ti procjene i kupe dušu po što nižoj cijeni.

O "Vještici" je Milan Kundera napisao:

Veliki europski roman

Povijest umjetnosti romana polako se bliži svom kraju. Čak i književna kritika, koja je nekada zauzimala važno mjesto u svim dnevnim novinama, sada se pojavljuje sve rjeđe i rjeđe. I, naravno, što je manja zemlja, to su njene knjige manje poznate u inozemstvu i veći im je problem pronaći publiku.

Makedonija. Od svih prolaznika na ulici oko mene, koliko njih zna što ta riječ znači? Osjećamo neku vrstu tuge kada mislimo na osamljenost u kojoj se nužno nalazi veliki pisac Makedonije. Naročito ako pisac nije napisao svoj roman da bi se taj roman dobro prodavao, nego da bi rekao ono što još nije rečeno. To je slučaj Venka Andonovskog i njegovog romana Vještica, koji je, pored toga, moderan roman, to jest, u mom osobnom žargonu, roman trećeg doba. Dopustite mi da objasnim: razdoblje od Rabelaisea do početka 20. stoljeća, smatram za prvo doba u historiji romana, a naredno razdoblje, razdoblje velikog realističnog romana, za drugo doba.

A treće doba? Ono se događa početkom 20. stoljeća: Franz Kafka je pisao romane u kojima se ne događa čudo, gdje je sve zamislivo, ali gdje još uvijek ništa nije vjerojatno ili moguće. Nešto kasnije, Herman Broch, svojim najvećim romanom Mjesečari, stiže do prethodno nezamislive kompozicije: romantična priča, poezija, esej, pripovijest, vijesti i izvještaji, aforizmi, formiraju do tada neviđeno koherentnu cjelinu.

Ove nove mogućnosti romana uskoro će procvjetati i (ako ne i posebno) izvan Europe; mislim na južnoamerički roman; Alejandro Carpentier je kao mladić živio u Parizu i bio vrlo blizak nadrealistima, ali kada se vratio u domovinu, ustanovio je da je realnost tog kontinenta beskrajno fantastičnija, čudesnija od fantazije nadrealista i da je roman puno otvoreniji za tu fantastičnu realnost od stihova. Objavljivanjem Carpentierovog prvog romana 1949. godine, počinje veliko doba južnoameričkog romana, koji će obilježiti čitavu drugu polovicu stoljeća: Ernesto Sabato, Juan Rulfo. I Gabriel Garcia Marquez. I moj prijatelj, Carlos Fuentes, u svojoj veličanstvenoj Terra Nostri (1975), govori cijelu priču o svojoj zemlji kroz sanjalačku transformaciju koja je, uzgred budi rečeno, učinila da bolje razumijem Meksiko, nego bilo koja historijska knjiga.

Ako govorim o Hermannu Brochu i Carlosu Fuentesu, moram reći da roman Venka Andonovskog također pripada trećem dobu u historiji romana, u kojem se pisac odbija prikloniti tradicionalnoj formi romana kao nužnosti. U Vještici, Andonovski ne samo da želi opisati okruženje i život lika, nego i shvatiti nepojmljivo. Naime, neshvatljivi masakr žena (pola milijuna žena) koje su bile optužene za čaranja i poslane na lomaču. Ono o čemu on govori, nije samo masakr, nego tajna masakra, koji se, za nevjerovati, dogodio u Europi, u toj istoj Europi kojoj se obično divimo zbog racionalnosti, znanosti, kritičkog mišljenja, i koju s toga smatramo posebnom.

Ali u ovom sjajnom polifonom djelu, u kojem raznolikost narativnih procesa iznenađuje i raduje čitatelja, prisjećanje na vještice i vradžbine je konstantno praćeno i obogaćeno pričama koje su smještene u suvremeni život, tako da Vještica postaje veliki roman o Europi. Prošlost i sadašnjost Europe.

Ali dosta. Ne želim da prepričam ovaj neprepričljiv roman. Molim vas pročitajte ga. S ljubavlju koju zaslužuje.

Milan Kundera

Venko Andonovski (1964) jedan je od najčitanijih makedonskih pisaca. Profesor makedonske i hrvatske književnosti, naratologije i kulturologije na Filološkom fakultetu u Skopju. Romansijer, dramski pisac, kolumnist, teoretičar književnosti. Njegov je roman "Pupak svijeta" osvojio međunarodne nagrade Balkanika (najbolja knjiga na Balkanu za 2001. godinu) i Jugra (najbolji roman iz slovenskih književnosti preveden na ruski, Rusija, 2014). Djela su mu prevedena na desetak jezika.

Napisao je zbirku priča "Freske i groteske", romane "Azbuka za neposlušne", "Pupak svijeta" (Algoritam, 2011.), "Vještica", "Kći matematičara".
Drame: "Pobuna u staračkom domu", "Slovenski kovčeg", "Kandid u zemlji čuda", "Genetika pasa" (Gospoda GlembajevSKI), "Olovo na jastuku", "Građanin Jov".
Komedije: "Za svakoga ima po jedna", "Gospodar kukavica".
Teorijske i esejističke knjige: "Matoševa zvona" (Matica hrvatska, 2004.), "Uskrsnuće čitatelja" (eseji iz filologije i kulturologije), te studije "Struktura makedonskog romana", "Živa semiotika", "Obdukcija teorije: naratologija".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.