Knjiga "Izvori i rukavci" Stjepana Damjanovića sastoji se od tri dijela. U prvom su dijelu Rasprave o hrvatskoglagoljskoj baštini, hrvatskoj pisanoj kulturi koji je ostvaren ćirilicom, novijim razdobljima hrvatskoga jezika i kulture (Strossmayer, Jonke, Kuzmanović) i našoj jezičnoj sadašnjosti. Damjanović je poznat u našoj filološkoj javnosti kao kompetentan i marljiv istraživač naše jezične povijesti, posebno onih najstarijih razdoblja, ali i autor koji se rado uključuje u rasprave o predstandardizacijskim procesima u hrvatskom jeziku. Jedno i drugo vidi se u prvom poglavlju knjige.

Drugi dio Moja Lektira donosi opsežne osvrte na važna filološka, iznimno i druga, djela na koja je Damjanović reagirao u času njihova izlaska (D. Gabrić – Bagarić, M. Samardžije, E. Hercigonje, R. Katičića, M. Žagara) o sabranim djelima umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića ili o književnopovijesnim studijama Katice Čorkalo Jemrić ili o reprezentativnom „Hrvatskom tamburaškom brevijaru“ u kojima Damjanović govori o djelu koje recenzira, ali si uzima prostor i za svoje viđenje određene problematike i svoje objekcije. Te će tekstove sa zahvalnošću čitati mnogi jer to je mogućnost da iskusan i dobronamjeran autor uputi čitatelja ne samo u sadržaj i dosege nekoga djela, nego i u „rukavce“ filoloških struka.

U trećem dijelu In Memoriam pet je tekstova koje je Damjanović pisao povodom smrti svojih učitelja i prijatelja (B. Fučić, M. Kuzmanović, J. Vončina, Marija Agnezija Pantelić, M. Šicel). To nisu posve tipični nekrolozi jer osim pažljive osjećajnosti nude vrlo sažeto Damjanovićev cjelovit portret važne osobe.

Damjanovićeva knjiga "Izvori i rukavci" sadrži kulturološke objekcije i nastojanje da se djelo zaslužnih ljudi ugradi u našu svagdašnjicu i oplemeni je, da s kompetentnim znalcima iz prošlih vremena vodimo i dalje plodonosne znanstvene, stručne i kulturološke razgovore.

Stjepan Damjanović (Strizivojna, 1946), filolog, paleoslavist i paleokroatist. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti te ruski jezik i književnost. Od 1986. do 2017. godine bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Osim na matičnom, predavao je i na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Mostaru, Bochumu, Grazu i Pragu. Od 1999. do 2002. vršio je dužnost glavnog tajnika Matice hrvatske, a kao njezin predsjednik od 2014. do 2018. godine. Redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Objavio je i priredio tridesetak knjiga te devedesetak znanstvenih rasprava.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.