Mirko Ćorlukić u knjizi "Neuropsihoanaliza : Mozak - um i psihoterapija" ističe kako naše iskustvo može biti pokrenuto zbivanjem u vanjskom svijetu oko nas, no ono je formirano u oluji predikcija, korekcija i afektivnih stanja. Zadatak psihoterapije je postići afektivni balans, negativne emocije zamijeniti pozitivnima, jednostavnije emocije zamijeniti kompleksnijima,  pogrešne kognitivne koncepte zamijeniti ispravnijima.

**

U dugoj povijesti gotovo su sve psihoterapijske škole i smjerovi u teorijskoj i praktičnoj biti orijentirani na psihosocijalnu dimenziju čovjeka, na iskustvo. Sigmund Freud, otac psihoanalize i začetnik psihoterapije kao znanstvene discipline, na početku svoje karijere kraće je radio kao neurolog-neuroznanstvenik, da bi kasnije radio kao psihijatar i primjenjivao terapiju razgovorom.

Psihoterapijske teorije pokazale su svoju kreativnost do sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Nakon toga teško da postoji neka teorija psihoterapije koja nije reciklaža ili kombinacija već postojećih razmišljanja i teoretiziranja. Za psihoanalizu vrijedi isto.

Neurobiologija imala je vrlo mali, u praksi gotovo nikakav utjecaj na psihoterapijsku teoriju i praksu. Glavni je razlog tomu nedovoljno znanje o mozgu, pogotovo o odnosu mozga i uma, u doba razvoja psihoanalize. Neuroznanost se pojavila kao znanstvena disciplina 1970-ih godina, da bi tek s „desetljećem mozga“ u 1990-ima dobila razvojni zamah. Danas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, neurobiologija/neuroznanost može pružiti dovoljno znanja i spoznaja za temeljitu novu konceptualizaciju psihoanalitičke teorije i prakse, ali i drugih vrsta psihoterapija. U području nove paradigme neuropsihoanaliza ima posebno bitnu ulogu. (...)

Um nije samo funkcija  našega mozga – tijela, već i mozgova (umova) drugih ljudi, fizičkog okoliša, kulture i socijalne realnosti, s kim i u čemu živimo. Mozak – um u svakom trenutku budnog stanja funkcionira u neprestanom ciklusu  „predviđanja – pogreške predviđanja – korekcije“, te u stalnom  stvaranju koncepata. A taj kognitivni ciklus je nemoguć bez afekata.

Homeostatski osjećaji, koji nastaju iz interoceptora tijela, temelj su ne samo afektivnog života i aktivacije primarnih (instinktivnih)  i viših emocija, već i kognitivnih sustava mozga – uma. Trebamo razlikovati (homeostatske) osjećaja i emocije; to nisu sinonimi; osjećaji su stalno prisutni u svjesnom stanju (makar kao pozadinski osjećaji), dok se emocije stvaraju povremeno, bilo kroz interoceptorne i/ili vanjske senzoričke impulse, kao okidače.

Također, afekti su temelj dvaju bitnih fenomena – svijesti i sebstva. Sebstvo nije centralna, jedinstvena jedinica naših mozgova (tijela) – umova, već je konstrukcija sastavljenja od jezgrovnoga  sebstva (afektivne mreže) te autobiografskoga  sebstva (kognitivne mreže mozga). Sebstvo nije nesvjesno, ono se pojavljuje uvijek kad iz funkcioniranja živčanog sustava niče svjesni um; sebstva nema  u nesvjesnim procesia mozga – uma.

Isto tako, dinamičko ili psihoanalitičko nesvjesno nije nekakav dinamički rezervoar, gdje su isključivo pohranjeni stresogeni i konfliktni odnosi s roditeljima  Postoje dvije vrste nesvjesnoga, implicitno nesvjesno i deklarativno nesvjesno; prvo je vezano za mozgovni sustav proceduralnog pamćenja / učenja, a drugo za deklarativni sustav.

Naše iskustvo može biti pokrenuto zbivanjem u vanjskom svijetu oko nas, no ono je formirano u oluji predikcija, korekcija i afektivnih stanja. Možemo ironično reći da svatko od nas  ima mozak koji kreira um koji ne može razumjeti sebe.

Zadatak psihoterapije je postići afektivni balans, negativne emocije zamijeniti pozitivnima, jednostavnije emocije zamijeniti kompleksnijima,  pogrešne kognitivne koncepte zamijeniti ispravnijima.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.