Franco Bifo Berardi se na tragu poststrukturalističke teorije, osobito Deleuzea i Guattarija iz "Antiedipa" i "Tisuću platoa", odlučuje misliti paradoksalnu vezu između pojmova novca i jezika (financija i poezije) koji pokreću događaje a sami po sebi ne znače ništa izvan odnosa u kojem znak postaje nešto više od puke komunikacije.

Glavna je teza Berardija da se financijski kapitalizam zasniva na autonomizaciji i dinamici novca, štoviše, na autonomizaciji vrijednosti proizvodnje nastale u fizičkoj interakciji stvari. Ulazak u doba semiosfere, koju je na najplastičniji način otvorio svojim djelom postmoderni teoretičar Jean Baudrillard, znači da se novi način legitimnosti i funkcioniranja globalnog kapitalizma razmješta u područje spekulativnog odnosa financijskih institucija i jezika kao semiološkog sustava.

U totalnom procesu apstrakcije, digitaliziranja same proizvodnje nastaje upravo i novi način eksploatacije vrijednosti, što dovodi na globalnoj razini do neviđenih strukturnih poremećaja u odnosu središta i rubova svijeta, ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih država i društava.

Franco “Bifo” Berardi (Bologna, 1948.) talijanski je marksistički teoretičar i aktivist. Berardi svoj teorijski pristup proširuje psihoanalizom, shizoanalizom i komunikacijskom teorijom kako bi pokazao način na koji su subjektivnost i želja nerazdvojivo povezani s funkcioniranjem kapitalističkog sistema.

Autor je više od dvadeset objavljenih knjiga na talijanskom i engleskom jeziku s posebnim interesom za ulogu medija i informacijskih tehnologija u postindustrijskom kapitalizmu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.