Danas je prilično razvidno da je filozofija u klasičnoj antici bila razmatrana kao način života, a ne samo kao teorija, što možemo zahvaliti radovima kao što su "Duhovne vježbe i antička filozofija", P. Hadota (Sandorf i Mizantrop, 2013) i "Filozofija kao liječenje duše", J. M. Voelkea (Sandorf i Mizantrop, 2017). Takav je rad i "Filozofija, teorija ili način života?" Juliusza Dománskog.

Domanski je promišljao cijelu povijest definicije filozofije od antike do ranog srednjeg vijeka te samim time i naglašavao važnost „praktičnog“ aspekta antičke filozofije i renesanse. Ova knjiga pokazuje tragove „praktičke“ komponente koji su preživjeli kroz stoljeća kod crkvenih otaca, kod humanista ranog srednjeg vijeka kao i u skolastici, da bi se sve jasnije i jasnije manifestirala među misliocima kasnog srednjeg vijeka i na kraju dovela do pune restitucije antičkog shvaćanja filozofije među humanistima renesanse četrnaestog i petnaestog stoljeća, kao što su Petrarca ili Erazmo. Onaj koji živi na filozofski način je atopos, kao što je Platon govorio za Sokrata. Tu se nalazi lajtmotiv ovog djela.

Domanski pokazuje, između ostalog, koliko se tema osobnosti filozofa, neobična i strana, ponekad nedolična, u očima sugrađana pojavljivala i nestajala u različitim etapama povijesti filozofije i kršćanske teologije, kako bi se trijumfalno vratila u vremenu humanizma, u kojem se kršćanski filozof prepoznao kao atopos. Pojavljivanje i nestajanje te dimenzije također se može smatrati znakom prisutnosti ili odsutnosti praktične koncepcije filozofije. Knjiga Domanskoga izrazito je važan doprinos prikazu povijesti pojma filozofije kroz vrijeme.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.