Naslov ove knjige možda će se komu učiniti čudnim pa bih rado odmah na početku štogod rekao o njegovu nastanku. Riječ sam u potpunosti sam izmislio kako bih predočio situaciju u kojoj se danas u Hrvatskoj nalazi knjiga, pod čime mislim i na knjižarstvo, ne samo antikvarno, kao i na nakladništvo. Knjiga kao simbol kulture kod nas je postala roba, i to jedna od najjeftinijih što se može zamisliti. Čita se malo ili nimalo, a izdaje i kupuje još manje, pogotovo kad je posrijedi nešto ozbiljnija literatura. To je prvi smisao ovoga izraza - spoj engleske imenice book (knjiga) i našega ništa, pa shvatilo se to kao zamjenica ili kao imenica u značenju ništavilo. U drugome smislu riječ je o području u koje se svrstavaju ovi eseji. Treća asocijacija vodi nas do francuskoga bouqiniste, za što vjerujem da svi znaju što znači, a u hrvatskome je poprimilo oblik bukinist.

I. B. V.

***

Dragi gospon Beri,

knjigu sam počeo čitati već u autobusu za Sloboštinu i od tada je nisam ispuštao iz ruku. Upravo sam je (ponedjeljak, 20 sati) dočitao i žurim vam kao kolega jugoslavist iskreno čestitati na uspjehu i blistavoj erudiciji, na komparativnom sagledavanje određenih fenomena i pojava u povijesnom prostoru i vremenu. Vaš rukopis resi izuzetno spisateljsko umijeće stečeno golemim radom i znanjem, nadarenošću i erudicijom, pismenosti i ljepotom kritčarskog pisma. 

Čitanje knjige bio je pravi užitak i veliki dobitak u svakom smislu. Iako sam studirao književnost, tek sada sam spoznao neke partije koje se na studijima književnosti u moje doba (u Zadru!) nisu predavale i njihove važnosti za hrvatsku kulturu i umjetnost, a kako sam se u Zagreb doselio tek 1987., mnoge su mi važne kulturne i umjetničke činjenice sada znalački približene.

Premda su posrijedi tekstovi koje ste pisali zasebnim povodima i kroz vrijeme, ovo izdanje funkcionira i kao svojevrsni pregled, sinteza hrvatske avangarde i visokog modernizma („Druge linije“, rekao bi Denegri) i predstavlja izuzetan znanstveni doprinos, referentna je literatura za svako bavljenje navedenim područjima. 

Baveći se pojedinim autorom, prilazite mu s brojnim poveznicama na druge autore, književno-povijesne, povijesno-umjetničke činjenice i druge izvore te zadirete u širok kontekst – povijesni, umjetnički, kulturološki – i podastirete nova sagledavanja određenih stvaralaštva, datuma i važnih umjetničkih fenomena.

Kroz zavidnu količinu komparativnog materijala i široki kontekst koji uključuje i sociološke i filozofske aspekte, problematizirate pojedine opuse i pojedina ostvarenja, redovito stižući do vrijednih povijesno-umjetničkih spoznaja, uvijek nadilazećii pozitivističku analizu i činjenično nabrajanje.

Pišete „aktivistički“ (o Andriću i Krleži, iako vaša intonacija sugerira uzaludnost vaših nastojanja) i „navijački“ (o mnogim osobama i fenomenima koji su danas na pragu zaborava). Stil vam je jednostavan jer niste narcis i lako je prijemčljiv, vaš je jezik jasan, jednostavan a stručan, stil pitak bez akademizma sveprisutnog kod velikog broja naših kolega, pogotovo mlađih, pristupačan svakom čitatelju, a korist od čitanja knjige za svakog je čitatelja velika i nedvojbena, a vaši su stavovi redovito sjajno argumentirani. Još bih istaknuo senzibilnost, nepristranost i hrabrost u  ocjenjivanju nekih i nečijih vrijednosti.

Najdraži mi je tekst „Krleža uz Tomislav pivo“, posebice zadnji pasus!

Iako, baratajući samo činjenicama, ništa nametljivo ne sugerirate, nakon čitanja knjige svakom mudrom čitatelju bit će bjelodano da smo jako nekulturan narod, potpuno sklon zaboravu umjetničkih i književnih (i svih drugih!) vrijednosti, posebice avangardnih, koje su u nas prolazile i prolaze gotovo nezamijećene, i nadasve njihovih autora, a sve to iako se busamo u prsa da smo „predziđe kršćanstva“ i narod „od stoljeća sedmog“. 

Kako je naših postignuća kojima se kao europska provincija koliko-toliko približavamo uljudbenom svijetu izuzetno malo, neobično je korisno što ih u knjizi spašavate od zaborava. I sam sam u nekoliko navrata pisao kako mi svega što bi nas identificirali kao kulturan narod imamo premalo, posebice u usporedbi s ostalim narodima, i da stoga, primjerice, ne treba ignorirati ono što je Micić stvarao u Zagrebu, a što je malo ali za nas dragocjeno, bez obzira na to u što se poslije pretvorio, zamjerao sam Zidiću što ga je izostavljao iz svojih rekapitulacija hrvatske umjetnosti i pritom sam izazivao bijes pojedinca poput Antuna Mateša, kojim mi se na internetu zbog toga rugao i prijetio mi ili Dražena Katunarića koji je zbog moga spominjanja Micića u „Slobodnoj Dalmaciji“ 1992. poveo dugu polemiku protiv toga „barbarogenija“, u koju se umjesto mene ingeniozno uključio kolega Vinko Srhoj.

Toliko ovom prigodom, razgovarat ćemo i u antikvarijatu.

Pozdrav, Ivica 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.