Desetgodišnjica smrti Gabriela Garcíje Márqueza obilježava se na izniman način, izdavanjem njegova posljednjeg djela pod naslovom "Vidimo se u kolovozu" (En agosto nos vemos). Roman je García Márquez napisao desetak godina prije smrti, a pritisnut bolešću koja mu je utjecala na um, u trenutku stvaranja dvojio je želi li ga objaviti. Njegovi sinovi odlučili su da protok vremena donese završni sud o djelu, a kad su ga nakon više godina ponovno pročitali, bili su zadivljeni načinom pisanja i ljepotom same priče i stoga su donijeli odluku o objavi romana.

"Vidimo se u kolovozu" pripovijeda o ženi  na pragu pedesete koja svakog 16. kolovoza odlazi na karipski otok kako bi položila gladiole na grob svoje majke i tom prigodom se upušta u kratke ljubavne veze. Njezin inače sretni obiteljski život ostaje neokrnjen, jer na put odlazi sama, a njezin suprug i djeca ne znaju ništa o njezinom iskakanju iz granica konvencija.

Ovaj roman izvanredan je prikaz ženstvenosti, seksualnosti i žudnje te je savršeni „grand finale“ opusa Gabriela Garcíje Márqueza.

Gabriel García Márquez rođen je 6. ožujka 1927. u mjestu Aracataca, u Kolumbiji. Odrastao je s djedom i bakom po majci koji su snažno utjecali na njegovo spisateljsko oblikovanje. Studirao je na sveučilištu u Bogoti. Živio prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea i Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador" a potom i kao dopisnik u Rimu, Parizu, Barceloni, Caracasu i New Yorku.

Zbog jednog novinskog članka život mu je bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Europi, Venecueli a za vrijeme jednog boravka u Havani, započeo je prijateljstvo s Castrom. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju. Konačno se skrasio 1959. godine u Mexico Cityju gdje je započinje njegova književna karijera. Prva uspješna knjiga bila mu je «Pukovniku nema ko da piše», objavljena 1961., a slijedio je «Pogreb velike mame» godinu dana kasnije.

Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti, svjetlo dana je ugledala u travnju 1969. Roman «Sto godina samoće» («Cien años de soledad») prodan je u više od 10 miliona primjeraka osvojivši mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (sam Márquez se uvijek ograđivao od tog naziva).

Objavio je više romana i zbirki pripovijedaka: «Zla kob» (1962.), «Patrijarhova jesen» (1975.), «Kronika najavljene smrti» (1981.), «Ljubav u doba kolere» (1985.), «General u svom labirintu», «Dvanaest hodočasnika» (1992.), «O ljubavi i drugim nečistim silama» (1994.), «Vijest o jednoj otmici», «Sjećanje na moje tužne kurve» (2004) «Živjeti da bi se pripovjedalo» (2002.) i dr.

Godine 1982. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Umro je 17. travnja 2014. u Mexico Cityju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.