"Svatko ima svoju priču koja započinje: Prvi puta sve je kao u snu... A mi se nismo najbolje snašli. Kad prva granata probije noć čovjek misli da još uvijek spava: u pidžami je, u glavi tišina, pod kapcima mrak, u ustima okus kalodonta i sve upućuje na blaženo nesvjesno stanje. Čovjek, kažem, misli da sanja, a u san se uvlači nemir, hrče mu na uho, baca ga po znojnoj posteljini, otvara ponore nasred kreveta i on upada u bezdan što mu se raspuknuo na vlastitom madracu. No spavač je i dalje uvjeren da će se probuditi, jer kad noćna mora postane najgora - čovjek se uvijek probudi. Stoga se pljuska, svlači pidžamu, izuva papuče i evo ga, bezglava kokoš što se gola i bosa popikava po zapaljenom dvorištu, no ipak se ne budi niti joj glava sjeda natrag na mjesto. Uzbune tule kao mačke usred parenja, gore negoli ona jebežljiva mačka koju su u proljeće morali utopiti jer nije prestala zavijati ni nakon trećeg snošaja. Tako mijauču uzbune punim plućima, i čovjek ih čuje i prisjeća se i mačaka i mačora, i plastične vreće kojom su ih privezati, i kamena što su stavili preko, i potoka gdje se sve to odigralo, no ipak se ne budi. Prvi puta svi se kreću poput mjesečara, ne mogu ni vrisnut, htjeli bi, no san im ne dopušta, htjeli bi i trčati, no niti to ne mogu, jadni spavači, već samo tapkaju kroz svoj usporeni sonambulni bijeg, sopću, gube dah, gube i nadu da će pronaći neko sklonište"....

Roman Ivane Sajko "Rio bar" mjesto je pijanstva, usamljenosti, neuspješnog seksa, mafijaških obračuna, ksenofobije i PTSP-a. U njemu se ispovijedi i fikcija miješaju s odlomcima tzv. Brijunskih transkripata, izjavama vodećih političara i haškim optužnicama, a o ratu govori urbana generacija koja je u njemu odrasla. Kroz tri paralelne, ali žanrovski potpuno različite, narativne linije roman donosi autoričin dnevnik dok, bez trunke sentimentalnosti, piše svoju autobiografiju.

Ivana Sajko (Zagreb, 1975.) spisateljica je i kazališna autorica. Njezina su dramska i prozna djela prevedena na više jezika te igrana na pozornicama diljem svijeta, često propitujući konvencije odnosa teksta i izvedbe. Četverostruka je dobitnica nagrade za dramu Marin Držić. Dobila je i nagradu za prozno djelo Ivan Goran Kovačić, nositeljica je Ordena viteza za književnost i umjetnost Republike Francuske, a s prevoditeljicom Alidom Bremer primila je prestižnu njemačku nagradu za književnost koju dodjeljuje Haus der Kulturen der Welt u Berlinu.

Do sada je objavila zbirku drama "Smaknuta lica" (Meandar, 2001.), dramsku trilogiju "Žena - bomba" (Meandar, 2004.), roman "Rio bar" (Meandar, 2006.) nagrađen priznanjem Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo, teorijsku knjigu "Prema ludilu (i revoluciji): Čitanje" (Disput, 2006.), roman "Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon" (MeandarMedia, 2009.), zbirku drama "Trilogija o neposluhu" (MeandarMedia, 2012.), "Ljubavni roman" (Meandarmedia, 2015.) i "Male smrti" (Fraktura, 2021.) 

U suradnji s kompozitorom Davidom Simonsom izdala je CD Misa za predizbornu šutnju (Mass for election day silence, Zvuk močvare, 2004). Sa sinom Yvesom živi u Berlinu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.