Nada Grubišić se afirmirala u hrvatskoj književnosti osobitim poetskim izričajem i stilom koji je doista samo njoj svojstven. Ona piše s lakoćom i izuzetnom maštovitošču koja jednostavno zadivljuje one čitatelje koji su istinski ljubitelji poezije. A poezija Nade Grubišić je poezija slobodna stila i hermetična izraza. U knjigama koje sada objavljuje, njezina proza se smjestila u prozni i vrlo raspjevani, uvijek svečan, gotovo himnički oblik. Takva je i njezina najnovija knjiga «Čitanje Dubrovnika».

«Čitanje Dubrovnika» - ta poezija - rijeka u četrdesetak pjevanja, kvalitetan je pjesnički tekst prevladavajućega proznog ritma, koji nas vraća danas naglašeno distinktivnoj i apartnoj poetici u kontekstu aktualne hrvatske poetske scene.

Riječ je o nizanju slika, događaja, doživljaja, stvarnih i najrazličnije transponiranih, o kipućemu bujanju mašte, o maštovitosti onkraj jeftine nakane da se „konstrukcijom svidim“, dapače, stalno je u tekstu propitivanje autorske pozicije, jastva lirskoga subjekta. Dobri su i s mjerom dijalozi s književnom kritikom, književnom povijesti, književnim vrijednostima, pojavama, osobama, činjenicama iz domaće i svjetske literarne baštine, likovnosti, glazbe, umjetnosti u cjelini, a filozofijsko i vjersko-religijsko, pače ekumensko, među bitnim su motivskim i predmetno-tematskim konstantama ovoga neobuzdana naleta nadahnuća, gotovo nahrupa kao u kakvim jako posebnim, očito za pisanje vrlo poticajnim stanjima svijesti.

Grubišićeva sve čini blago i pomirljivo, upravo zato učinkovito i trajnije dojmljivo: kada piše i „prepisuje“, citira i „citira“, kada se traži i uporno (ne) nalazi ondje gdje je (ne) očekujemo…; svjesna je svoje autorske pozicije kao i mjesta, moći i snage koju „njezin“ lirski subjekt crpi baš iz autsajderstva.

Dubrovnik je ovdje: simbol, metafora, alegorija, mit i mistifikacija, stvarni topos, sinegdoha, personifikacija…; Dubrovnik je sva Hrvatska, dakle i autoričina zavičajna Istra, usamljena je zvijezda svemirskoga beskraja, on je povijest, naša sadašnjost i naše sutra; Grad nije ma koji grad, on je i osobna povijest, autobiografija, i ženstvo, i svjetonazor, i ključ za razumijevanje mentaliteta, filozofije opstanka…; Dubrovnik je stvarna ljepota, ona po sebi, kao i nedostižna fikcija, žudnja, ironija i parabola; naposljetku, luka je on, polazište i dolazište, planetarno mjerilo, ključ za čitanje naše i drugih civilizacija, kultura, jezika, pisama, ratovanja i mirenja, iz mora izronio mikrosvijet u eri mudijalnoga i globalnog nasrtaja, neminovnog ali ipak nasrtaja, na svaku iole drukčiju travku koja strši i ne dâ se…

U svakom slučaju radi se o rijetko viđenoj erudiciji i maštovitosti s kojom autorica veze prekrasnu čipku, nesvakidašnji poetski dar jednom gradu koga zaista svi volimo.

Tekst „Čitanje Dubrovnika“ sretna je činjenica suvremene hrvatske književnosti, pametno i vješto složeno ali i (is)konstruirano štivo pretežito nadrealističke fakture, iako jedva s ponekom (i te su najslabije!) dionicom „automatskoga pisanja“, štivo prepuno citata, skrovitih i bjelodanih, intermedijalnih zabljesnuća, miješanja funkcionalnih stilova, duhovite i zajedljive autoreferencijalnosti, to je ostvaraj koji budi nadu u tvrdokornost rasnoga poetskog pisma, ne „ženskoga“, nego poetskog općenito, pa dakle i „ženskoga“. (Iz recenzije: Boris Domagoj Biletić)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.