Daniel P. Walker
Spiritualna i demonska magija od Ficina do Campanelle
- Nakladnik: Eneagram, zadruga za izdavaštvo
- Prijevod: Marina Kralik
- 01/2010.
- 329 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789539971548
- Cijena: 31.85 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Na racionalizmu utemeljeno novovjekovno mišljenje postavlja se od samih svojih početaka, a napose nakon "doba svjetlosti", bitno negativno prema svim tzv. okultnim umijećima i pseudo-znanostima, pa tako i prema magiji. Rezultat takva odnosa očituje se između ostalog i u definiciji magije, što je nalazimo u mnogim enciklopedijama i udžbenicima, prema kojoj je ova tek primitivan oblik ponašanja karakterističan za primitivne civilizacije.
No, kriza svijeta, uglavnom proizišla iz krize onog svjetonazora što se temelji na novovjekovnoj matematički ustrojenoj prirodnoj znanosti, nametnula je sredinom 20. stoljeća potrebu za preispitivanjem pretpostavki novovjekovnog doživljaja svijeta, potrebu za istraživanjem njegove geneze, a to znači i onih misaonih obrazaca u kojima se taj svjetonazor konstituira, što se zbiva u razdoblju humanizma i renesansne.
Ta revizija obrazaca mišljenja pa onda i djelovanja, do koje dolazi u drugoj polovici 20. stoljeća, prije svega zahvaljujući nekolicini povjesničara filozofije kojima pripada i Daniel Pickering Walker, doprinijela je uspostavljanju kritičkog stava prema onakvom historiografskom pristupu, koji je ogromna područja ljudskog iskustva odbacivao kao puko praznovjerje i neki "mračni" ostatak srednjeg vijeka, tragajući u svekolikom manifestiranju duhovnog života renesanse samo za elementima novog i, iz perspektive radikalnog prekida sa starim, iz svih oblika renesansnog života izdvajao isključivo one misaone oblike koji će biti karakteristični za novu prirodnu znanost, ostajaći tako svagda "prekratak" da razriješi zamršeno klupko misaonih tokova renesanse i začetaka nove prirodne znanosti.
Daniel Pickering Walker (1914-1985), koji je veći dio svog radnog vijeka proveo na Warburg Institutu u Londonu, jedan od svojih najznačajnijih radova posvetio je upravo problemu renesansne magije. To je knjiga „Spiritualna i demonska magija od Ficina do Campanelle“ što ju je 1958. godine objavio upravo Warburg Institut, a koju većina povjesničara filozofije smatra jednom od ključnih knjiga za razumijevanje renesansne filozofije ili bolje, renesansnog doživljaja svijeta.
U knjizi se Walker bavi poglavito filozofijom Marsilia Ficina (1433-1499), najznačajnijeg predstavnika renesansnog novoplatonizma, svećenika, filozofa-teologa, liječnika, astrologa i maga, vođe Platoničke akademije u Firenzi, koju je na nagovor grčkog intelektualca Georgija Gemišta Plethona osnovao Cosimo Medici.
U prvom dijelu knjige Walker prorađuje različita područja Ficinova intelektualnog interesa u kojima dolazi do izražaja njegov afinitet za magiju. U namjeri da pojasni pretpostavke magijskog djelovanja uopće, a onda posebice glazbe, Walker se koncentrira na jedan od temeljnih pojmova, razumijevanje značenja kojeg je neophodno pri svakom tematiziranju magije i magijskog, a to je „spiritus“ (duh/dah), pojam koji u renesansnoj prirodnoj filozofiji uopće igra vrlo značajnu ulogu. Upravo je, naime, „spiritus“, finija tvar, nešto poput "quinta essentia", onaj medij koji prožima sav svemir i tako omogućuje djelovanje jednog dijela svemira na drugi, što znači da omogućuje i magijsko djelovanje.
Prema Ficinu, svaki je segment zemaljskog života pod utjecajem nebeskog, i sve je povezano sveopćom simpatijom. Ključno je, međutim, da jedinstvenost i sveprisutnost kozmičkog duha/daha (spiritus) omogućuje djelovanje nižim na više, zemaljskim stvarima na nebeske uzroke, a pretpostavka djelovanja je poznavanje veza među pojavama. Osim što magiju prorađuje teorijski, Ficino daje i precizne upute vezane uz magijsku praksu. Pritom se u Ficina radi o magijskoj praksi utemeljenoj na novoplatoničkoj teoriji kozmičke svepovezanosti; njen značajan segment jest teorija lanaca, nizova (seirai, series).
Nastojeći osvijetliti izvore "Ficinove magije", Walker ekstenzivno prorađuje neke novoplatoničke filozofe, tako Plotina, Porfirija, Jambliha i Prokla, ali i spise nekih drugih filozofijsko-teologijskih tradicija, „Kaldejska proroštva“, Hermetičke spise te Orfičke himne.
Tek u drugom dijelu knjige Walker se posvećuje problematiziranju same magije, njenih pretpostavki te različitih oblika magije. Tu se zapravo pojašnjavaju temeljni mehanizmi magijskog djelovanja. Pritom Walker napose upozorava na, za renesansno razdoblje posebice značajno distingviranje prirodne i demonske magije, do kojeg je i Ficinu bilo naročito stalo.
Na primjeru Ficina i njegovih sljedbenika Walker je pokušao pokazati koliko je magija bila intenzivno prisutna na svim razinama života u renesansi. Prorađujući Ficina, njegove sljedbenike u prihvaćanju magije ali i protivnike, međutim, on je prije svega uspio pokazati kako su vodeći renesansni mislioci magijsku praksu nastojali utemeljiti filozofijskim razlozima, pozivajući se na određene filozofijsko-teologijske tradicije.
Walker je pokazao kako je magija prisutna i u djelima najvećih intelektualaca renesanse, otkrivajući ujedno motive njihova interesa za magiju. Kroz to se onda otkriva ponešto i o tome kako magija funkcionira u odnosu na začetke novovjekovne znanosti.
Valja naglasiti kako je upravo Daniel Pickering Walker, uz Frances Ameliju Yates i navedene talijanske povjesničare filozofije, među prvima upozorio na značenje magije kao važnog sloja renesansnog mišljenja i doživljaja svijeta.
Iz predgovora : Erna Banić-Pajnić
No, kriza svijeta, uglavnom proizišla iz krize onog svjetonazora što se temelji na novovjekovnoj matematički ustrojenoj prirodnoj znanosti, nametnula je sredinom 20. stoljeća potrebu za preispitivanjem pretpostavki novovjekovnog doživljaja svijeta, potrebu za istraživanjem njegove geneze, a to znači i onih misaonih obrazaca u kojima se taj svjetonazor konstituira, što se zbiva u razdoblju humanizma i renesansne.
Ta revizija obrazaca mišljenja pa onda i djelovanja, do koje dolazi u drugoj polovici 20. stoljeća, prije svega zahvaljujući nekolicini povjesničara filozofije kojima pripada i Daniel Pickering Walker, doprinijela je uspostavljanju kritičkog stava prema onakvom historiografskom pristupu, koji je ogromna područja ljudskog iskustva odbacivao kao puko praznovjerje i neki "mračni" ostatak srednjeg vijeka, tragajući u svekolikom manifestiranju duhovnog života renesanse samo za elementima novog i, iz perspektive radikalnog prekida sa starim, iz svih oblika renesansnog života izdvajao isključivo one misaone oblike koji će biti karakteristični za novu prirodnu znanost, ostajaći tako svagda "prekratak" da razriješi zamršeno klupko misaonih tokova renesanse i začetaka nove prirodne znanosti.
Daniel Pickering Walker (1914-1985), koji je veći dio svog radnog vijeka proveo na Warburg Institutu u Londonu, jedan od svojih najznačajnijih radova posvetio je upravo problemu renesansne magije. To je knjiga „Spiritualna i demonska magija od Ficina do Campanelle“ što ju je 1958. godine objavio upravo Warburg Institut, a koju većina povjesničara filozofije smatra jednom od ključnih knjiga za razumijevanje renesansne filozofije ili bolje, renesansnog doživljaja svijeta.
U knjizi se Walker bavi poglavito filozofijom Marsilia Ficina (1433-1499), najznačajnijeg predstavnika renesansnog novoplatonizma, svećenika, filozofa-teologa, liječnika, astrologa i maga, vođe Platoničke akademije u Firenzi, koju je na nagovor grčkog intelektualca Georgija Gemišta Plethona osnovao Cosimo Medici.
U prvom dijelu knjige Walker prorađuje različita područja Ficinova intelektualnog interesa u kojima dolazi do izražaja njegov afinitet za magiju. U namjeri da pojasni pretpostavke magijskog djelovanja uopće, a onda posebice glazbe, Walker se koncentrira na jedan od temeljnih pojmova, razumijevanje značenja kojeg je neophodno pri svakom tematiziranju magije i magijskog, a to je „spiritus“ (duh/dah), pojam koji u renesansnoj prirodnoj filozofiji uopće igra vrlo značajnu ulogu. Upravo je, naime, „spiritus“, finija tvar, nešto poput "quinta essentia", onaj medij koji prožima sav svemir i tako omogućuje djelovanje jednog dijela svemira na drugi, što znači da omogućuje i magijsko djelovanje.
Prema Ficinu, svaki je segment zemaljskog života pod utjecajem nebeskog, i sve je povezano sveopćom simpatijom. Ključno je, međutim, da jedinstvenost i sveprisutnost kozmičkog duha/daha (spiritus) omogućuje djelovanje nižim na više, zemaljskim stvarima na nebeske uzroke, a pretpostavka djelovanja je poznavanje veza među pojavama. Osim što magiju prorađuje teorijski, Ficino daje i precizne upute vezane uz magijsku praksu. Pritom se u Ficina radi o magijskoj praksi utemeljenoj na novoplatoničkoj teoriji kozmičke svepovezanosti; njen značajan segment jest teorija lanaca, nizova (seirai, series).
Nastojeći osvijetliti izvore "Ficinove magije", Walker ekstenzivno prorađuje neke novoplatoničke filozofe, tako Plotina, Porfirija, Jambliha i Prokla, ali i spise nekih drugih filozofijsko-teologijskih tradicija, „Kaldejska proroštva“, Hermetičke spise te Orfičke himne.
Tek u drugom dijelu knjige Walker se posvećuje problematiziranju same magije, njenih pretpostavki te različitih oblika magije. Tu se zapravo pojašnjavaju temeljni mehanizmi magijskog djelovanja. Pritom Walker napose upozorava na, za renesansno razdoblje posebice značajno distingviranje prirodne i demonske magije, do kojeg je i Ficinu bilo naročito stalo.
Na primjeru Ficina i njegovih sljedbenika Walker je pokušao pokazati koliko je magija bila intenzivno prisutna na svim razinama života u renesansi. Prorađujući Ficina, njegove sljedbenike u prihvaćanju magije ali i protivnike, međutim, on je prije svega uspio pokazati kako su vodeći renesansni mislioci magijsku praksu nastojali utemeljiti filozofijskim razlozima, pozivajući se na određene filozofijsko-teologijske tradicije.
Walker je pokazao kako je magija prisutna i u djelima najvećih intelektualaca renesanse, otkrivajući ujedno motive njihova interesa za magiju. Kroz to se onda otkriva ponešto i o tome kako magija funkcionira u odnosu na začetke novovjekovne znanosti.
Valja naglasiti kako je upravo Daniel Pickering Walker, uz Frances Ameliju Yates i navedene talijanske povjesničare filozofije, među prvima upozorio na značenje magije kao važnog sloja renesansnog mišljenja i doživljaja svijeta.
Iz predgovora : Erna Banić-Pajnić
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
